KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina šesta
Interview arhiv
9.4.2009
Kamenja nanesi











Rade Jarak: Koliko je to hiljadu hiljadu dolara?

Ivica Prtenjača: Dragi Rade, vjerojatno aludiraš na jednu moju staru pjesmu koja počinje stihom imam stotinu stotinu dolara, pa ti dobro znaš da je to premalo love za jedan pošten bijeg od stvarnosti. No moram ti reći da je lova ionako bezvrijedna stvar, i stari Bukowski u svom posljednjem eseju nekako ovako kaže: cijeli život me silite da prihvatim kako ste u pravu i kako je novac presudan, no sad kad držim tu prokletu stvar u rukama, mogu vam samo reći, odigrali ste na krivu kartu. Ovdje je riječ o jezičnoj igrici kao i o uzaludnosti jer ta pjesma završava, ako se dobro sjećam:
sa svojih stotinu stotinu dolara
imam sve izglede
da kad dotrčim do morske obale
vidim more


Rade Jarak: U zadnje vrijeme razgovaram s masom ljudi, insajdera i autsajdera, i svi se žale na nerazumijevanje umjetnosti od naše javnosti, posredno na medije, klimu u medijima, itd. Međutim budući da sam bio u raznoraznim ratovima i sukobima s medijima (ne velikim, nego malim, često padao u nemilost, a često me nisu jednostavno niti primjećivali – a i zašto bi?), dakle, budući da sam godinama bio protiv medija, s vremenom sam shvatio da su to ipak samo mediji (Te ve, novine, čitani magazini itd.), ništa drugo i sad mi uopće nije loše. Hrpa ljudi sad kritizira medije, i stvara se povoljna klima – ma skoro s kime god pričam razmišlja tako - pa onda se mislim, Bože (ili Tito dragi), stanje uopće nije tako loše. Je li to mi uvijek previše kukamo, ili… ti bi mogao nešto o tome reći budući da se probijaš kroz život kao pi ar – ako sam dobro shvatio. Dakle, slijedi jedno originalno pitanje. Mediji?

Ivica Prtenjača: Nužnost. Ali ne pod svaku cijenu.

Rade Jarak: Noge se brčkaju u moru. Hvar. Goran, al nije Ivanišević? Pramaletje, pomlad?

Ivica Prtenjača: Noge su se brčkale u plesu, more je ipak bilo malo prehladno. Goran je ove godine imao svoj dvodnevni nastavak u Hvaru, hvala svima koji su nas tamo pozvali i trpili, bilo je divno, posve druga realnost. I ekipa pjesnika je bila zanimljiva, slatko je bilo. Rade, ali drugo se meni pramaletje nameće kao zanimljivije. Tvoje pjesme koje u zadnje vrijeme objavljuješ na Knjigomatu su lude, dobre su, i svaki put me ulovi smijeh i strašna tuga kad ih čitam. Stani malo na loptu čovječe, tko te može pratiti. Ušao si u strašnu fintu i moraš pripaziti da te ne zavrti previše. Inače, netko će drugi davati golove. U svakom slučaju s užitkom čitam, i na nekim se mjestima iskreno divim.

Rade Jarak: Uuuu, al si me nahvalio. Što da sad radim, što da te pitam?

Ivica Prtenjača: Pitaj šta hoćeš, ili možda bolje ono što nećeš. U svakom slučaju tvoja je bila ova bedasta ideja da radimo intervju pa se sad vadi kako znaš. Ja ću ti iskreno odgovarati, onoliko koliko mogu, čak i malo manje, ha ha ha. No šalu na stranu, mogu li ja tebe nešto pitati? mogu, ha? Evo, odaj mi samo tajnu svoje platnene vrećice od koje se ne odvajaš kružeći gradom. Premda, malo je pogrešno reći „kružeći” više bi odgovarala riječ prolazeći, da, baš tako, ti ne lunjaš kao neki, ti juriš i brzo prolaziš.

Rade Jarak: U torbi nosim svoju muku, ali postaje sve tanja i tanja. Nego, vidim da me hvališ, znam ja ti si ipak pi ar. Nego reci mi, što je poetičnije domaća poezija, ili rukomet?

Ivica Prtenjača: Ma ne hvalim te zato što sam pi ar, nego zato što si ti polu gu ar! Vjerujem da znaš na što aludiram, osobito kad malo pokisneš pa ti se zamrači pogled, da Rade, ti si guar koji lagano obnavlja srce ovog grada. Ulog je velik, skoro cijeli jedan život, to znaš.
A sad rukomet, e to je jako poetično, bar ovaj koji igraju Hrvatska i Francuska, a kad kažem poetično, ne mislim pritom ni na kakvu usporedbu s poezijom. Rukomet je sjajna igra, bavio sam se njime dugo godina, na kraju igrao i u juniorskoj repki, ali studij me odvukao drugdje. Moj prijatelj i suborac na parketu, Valter Matošević kasnije je postao najbolji golman svijeta, ma, sjajno je bilo. Toliko snage i brzine, toliko žestine i finte, varke, igre. Uh! Naša je poezija zanimljiv svijet također, uzaludan, nepročitan, a toliko istinit. Što da ti kažem, možda tako treba i biti, ne znam niti sam. Neka nam u njoj ostane onoliko slobode i ljepote koliko možemo podnijeti, ustvari, malo više.


Rade Jarak: Prtenjača lapić prti, kad će pesmu da zavrti?

Ivica Prtenjača: Ha ha, prtim ja svašta, laptop je jedna od najlakših stvari..Napisao sam jednu pjesmu nekidan, nakon dugo vremena, sva je iskrzana i polomljena, patetična i jadna, no, kad smo već ušli u ovu iskrenost i kad si već i sam prema meni isturio svoja bolna mjesta (npr. to luckasto pisanje na srpskom) evo ti je u nastavku teksta pa radi s njom šta oćeš, zgužvaj taj papir, napravi od hartije grudvu i džilitni se u pravcu Umbre.
To je sve. Hvala ti.






Od tebe tražim


Od čega se gradio život
raspadale sjene, dok sam sjedio pod stablom i
skupljao one blize
u one daleke gradove.
Od čega je došla smrt
tako nenadano,
a ja ne razaznajem pticu od valova
krošnju od uzaludnog
pomicanja,
ne raspozanjem umor ljudi
od njihova prezira i suviše često imam osjećaj
da će mi glava pući
dok se pokušavam sjetiti
od čega se to gradio
život i od čega je tako nenadano došla smrt i nagradila tijelo
tom jadnom lakoćom
bez otisaka.
Ovdje na otoku, na brdašcu ispred špilje
s kapučinom u rukama
i pod stablom, dok me prelijeću ptice i udaraju južni valovi,
dok mi crno štene hoće zaspati na stopalima,
tebe pitam
da me zagrneš nečim,
da nabereš šiba i naneseš kamenja
od tebe tražim da ovo mjesto obilježiš,
da negdje sagradiš kuću i uzgojiš djecu,
da posadiš naranču, da se ne osvrćeš,
da me pustiš mirovati,
u miru kojeg nemam,
na ovom otoku, na brdašcu, u ovoj jadnoj lakoći
bez otisaka.
Dok gutam zlatnu trubu i njome si razdirem pluća.
Da me zagrneš nečim.
Da nabereš šiba i naneseš kamenja.

Pročitano 1648 puta.



NASLOVNA | INTERVIEW | IMPRESSUM |
KNJIGOMAT © 2004-2010 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com