KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost
Proza arhiv
23.11.2008
Sombrero





Poetska guerilla


Kolinda je živjela na 14. katu. Čitala je časopis „Happy Mutants“ koji je svojevrsni priručnik za izgradnju perpetum mobilea novih iskustava sličnih pružanju anallingusa bogu. Bila je i D.J. u klubu „Binarna Pizda“ pa su dobar dio dana iz njenog stana dopirali amplificirani zvuci brijanja stidnih dlaka, struganja govna sa zida, stenjanja, šljapkanja sluzavog penisa itd. umiksani sa ritmovima drum n' basea i neurofunka. Sve skupa je zvučalo kao grupnjak radioaktivnih androida ili kao da elektro-zen-šamani kolju kokoši. Odjevala se jednostavno. Crne traperice, crvene cipelice, neku majičicu. Imala je i tetovažu EU na lijevoj sisi. Nije marila za raskoš hardvera nego za psihodeliju softvera. Prvi put kada je otišao na njen blog, za koji je saznao od jednog susjeda, Ivo je bio zapanjen ontološkim lunaparkom koji je tamo zatekao. Na samom uzglavlju pisalo je velikim, masnim slovima „RAZUM JE NAJPARANORMALNIJA POJAVA“, malo niže bila je i slika nje sa velikim jointom smotanim u smeđi blunt ispod koje je pisalo „POD NEONSKIM SVIJETLOM RACIONALNOSTI PROŽIMA ME SABLASNI OSJEĆAJ NEPOSTOJANJA ČVRSTE ZBILJE, POGOTOVO KAD SAM NAPUŠENA“ . Bilo je tu i dosta paranoidne trash poezije, bizarnih slika i interaktivnih animacija. Ivo je bio trenutno usisan u taj vrtlog viška smisla i značenja. Sviđalo mu se njeno drsko lice koje ga je promatralo kroz oblak dima i cyber-feromona.

Ivo je naime živio na 13. Katu. S nijednim od susjeda nije pričao pa tako ni sa njom. Iz njegove ustajale sobice su vječno dopirali jednolični, nostalgični zvuci čembala. Ponekad ga je svirao na nekim priredbama, ali dosta rijetko budući da su čembali bili na rubu izumiranja, a svoj baš i nije mogao nositi sa sobom. Mrzio je pijaniste i njihove klavire. Gdje god dođeš eto ti klavira, a čembala nigdje. Stoga je morao i raditi. Dizajnirao je softver za bar code na namirnicama u Keruma. Tu zapravo ni nije bilo previše posla, niti prostora za usavršavanje tehnologije pa se njegov posao svodio na održavanje sustava. Plaća mu je bila 5 tisuća što je bilo i previše za njegov asketski životni stil. Vozio je bicikl. Trošio je nešto malo na hranu, a uvečer bi kupio jedan mali pelinkovac i po' litre pive koje bi stavio na svoj čembalo pa svirao i pijuckao u djelovima skladbe u kojima mu je jedna ruka bila slobodna ili u pauzama. Kada bi završio sa cugom redovito je već bio pijan. Tada bi popio dva antidepresiva koje mu je propisao njegov neurolog. Oni su mu omogućavali miran san bez tjeskobnih napada i noćnih mora, bez sna uopće. Uz besciljno lutanje nelinearnim prostorima interneta čekao bi da ga tablete omame pa bi se prevalio u krevet.

Na dan kada je otkrio blog cure sa kata poviše njegov ritual je bio narušen. Kroz demonski durbin antidepresiva te je večeri dugo promatrao njenu mentalnu projekciju. Njena slika mu se prelijevala pred očima, poprimala neponovljive oblike kao neki artificijelni, samoorganizirajući organizam čije je kretanje moguće objasniti tek matematičkim obrascima teorije kaosa. Dobio je bolnu erekciju. Uzeo je jednu partituru iz svežnja Händelovih sonata za čembalo u A-duru, izdrkao na nju pa je nekoliko puta presavinuo da sperma ne iscuri i bacio kroz prozor. Te večeri je napravio vlastiti blog i pisao svoj prvi post sve do jutra. Kada je bio gotov ostavio joj je poruku, a onda pao u krevet pokošen umorom. Začudo odmah su ga preplavile gmizave larve iz šupka boga Morfeja. Lovio je dijalektičkog kiborga kroz fenomenološku prašumu. Kiborg je bio drevno biće i tvorac sila koje uređuju sva međudjelovanja u poznatom univerzumu. Morao je otkinuti njegovo bioničko spolovilo i donijeti ga njoj...

Kolinda se probudila dosta rano iako nije morala nigdje ići. Negdje oko 8. Stavila je kuhati kavu. Pojela malo kruha i buđole pa sa kavom otišla u sobu. Refleksno je upalila kompjuter, otišla do svoga b(l)oga i tamo zatekla komentar stanovitog Pitekantropa. „Poetska guerilla ima jebenog vođu. smijem li se pridružiti?“. Pritisnula je na ime komentatora i otvorila se stranica. U naslovu je pisalo „Poetska Guerilla“. Uzela je iz pepeljare polupopušeni, ugašeni joint, upalila ga i počela čitati: “Kolinda je živjela na 14. katu. Čitala je časopis „Happy Mutants“.. ...„

Kada je završila sa pričom ostavila mu je komentar: “Primljen si. Još samo moraš proći inicijaciju u pozi 69 sa Descartesom. dođi do BP-a večeras.“

Ivo je gledao u svojoj crnoj kožnoj jaketi, Harley Davison cipelama i sa tragovima voska za kosu u raščerupanoj kosi visoko gore prema svijetlećem natpisu „Binarna Pizdurina“ koji je neurotično titrao. Platio je upad dvaes kuna i ušao unutra. Dosta se toga promijenilo otkada je prije pet godina zadnji put ušao u pizdu. Osim što su naziv Pizda promijenili u Pizdurina interijer je bio glomazniji i nabrijaniji. Na visokom svodu bila je digitalno obrađena slika Cornelisa van Haarlema “Pad Titanâ” iz 16 st. Pod dirigiranom laserskom svijetlošću Titani su padali prema ljudima na podiju. Otišao je do staklenog šanka ispunjenog zelenom vodom u kojoj su nevoljko plivale dvije barakude i naručio Tripple sec i Ožujsko. Barmen ga je čudno pogledao, a onda mu ipak dao zatraženo. Pružio mu je dvadeseticu i taman ga krenuo pitati kada nastupa Kolinda kada ju je ugledao na bini kako izranja iz oblaka ljubičastog dima. Stavila je neku ploču na miksetu i pustila iglu da klizi niz njene utore. Zvukovi holokausta, molitva, post-industrijski aggrotech u pozadini. Izvadila je onda neki zgužvani papir iz stražnjeg džepa i počela čitati svoju poeziju:

Prastara kurva anarhičnog smisla se mrijesti, baca svoju ikru u ontološki oganj.
Izrod dijaboličkog značenja još je mlad i mi ga možemo samo promatrati kao prljavi voajeri
Klanjati mu se kao fetišu, kao smrdljivom dildu kojeg je koristio Baudrillard. On postaje samostalan, veličanstven i odvratan, ali neshvatljiv kao agent kaosa, atraktor sablasti. Smisao se oteo svakoj kontroli i masturbira po nama sa nedohvatljive visine...


Naručio je trodupli viski s ledom, iskapio ga, počešao herpes ispod desnog oka i izašao van. Krenuo je morskom stazom. Mladež se borila bestežinskim fonemima protiv huka noćnog mora. Sreo je staru Ciganku koja skuplja boce za život. Držala je u rukama 200 boca i trećinu boce brandya. Prodala mu ju je za 7 kn. Imala je nećaka koji je bio dobar nogometaš. Trebao je ići u Lazio al je slomio nogu. Brandy je bio na granici pitkosti. Bila je prije bogata, imala vreću punu zlata i bisera. Muž joj je sve prokockao. Smrdila je na poliester natopljen izmetom i na zastarjeli pojam ljudskosti. Mrak je bio pitom, agave su nudile svoju vulvu kao panaceju. Poljubio je staru Romkinju u obraz i nastavio dalje. Noćni zrak mu je kao brašno škripio pod nogama i amortizirao korake.





Sombrero


Treptala je na samom otvoru moga uha dodirivavši mi slane stijenke ušne školjke. Bila mi je naslonjena bradom na rame, a ja sam se pravio da čitam novine. Pića na stolu ispred nas, slamku, statistike o broju deformiranih beba, samosakaćenja penzionera i slike gangrenoznih dojki nismo doživljavali zbog tople fleksibilnosti naših osjetila. Bio sam siguran da je i ona bila svjesna uskog spektra vibracija putem kojeg smo u tom trenutku komunicirali. Čovjek koji u potpunosti može prihvatiti svoju pasivnu ulogu u dizajniranju određenog trenutka može biti sretan, ne nužno i veseo. Veselje je aktivno traganje za srećom.
Ja mogu biti samo veseo jer me je ova situacija podsjetila da bi trokut između mene, nje i suptilnog polja vibracija koje nas određuje mogao biti još manji kada bi ona treptala po površini mojih testisa pa sam joj predložio da to jednom probamo. Napravila je gestu kao da se ljuti. Vjetar s mora je u tom trenutku donio novi val svježine i ona je digla pogled prema pučini.

Rekla je - Pogledaj tamo!- I ja sam pogledao niz njezin kažiprst na kojem se ljeskala kapljica mora ili moje sline. Sombrero je napravio savršenu petlju u zraku i sletio na gliserom zapjenjenu površinu mora kao izvanzemaljci.
Kapljice sa zarobljenim fotonima u čudu su letjele na sve strane prije trenutka sudara naših tijela sa morskom površinom. Više smo mlatili rukama nego plivali dok smo napredovali prema pučini. Nisam znao zašto smo toliko ushićeni, ali sam za sada odlučio biti pasivan u vezi toga. Činilo mi se da plivam prema davno izgubljenom organu za koji nisam ni znao da sam izgubio.
Posljednjih dvadesetak metara sam izgubio dah i počelo mi se ljuljati pred očima. Zbog toga je stigla prije mene, ali i zbog vretenastog oblika tijela. Ja više sličim na kuglu. Stavila je sombrero na glavu i krenula natrag prsnim stilom prema meni. Još na desetak metara sam osjetio miris mokre svježe slame koji se širio koncentrično oko njega. Kada je došla do mene isprobao sam ga. Bio je ogroman. Krenuli smo onda natrag prema obali pogledavajući prema gliseru koji se kao epileptična bubamara pjenio u daljini. Bojali smo se da će se vratiti kada shvate da nema sombrera.
Tijela su nam neprirodno svjetlucala kao da su izlivena od tekućih kristala ili sunčeve plazme, ali to nam je tada izgledalo kao nešto sporedno i nismo mnogo razmišljali o tome. Pogledao sam ponovno prema gliseru koji je sada podsjećao na debelu epileptičnu katolkinju što je značilo da se vraća. Gubitak sombrera ovako rano bio bi šokantan za oboje, a pogotovo za mene jer nisam bio spreman na napuštanje ovog osjećaja koji zamišljam kao cvijet nove racionalnosti. Moj um nakon iskustva sa sombrerom više ne djeluje analitički hladnim jednadžbama nego u neeuklidskom prostoru svrstava misaone intenzitete u sustave nejednadžbi koje mijenjaju odnose sa okolinom i produbljuju ih. Ono što moja osjetila zapažaju su svete rijeke koje utiču u svemirsku dolinu.
Gliser je sada bio vrlo blizu i mi smo prestali plivati. Zatvorili smo oči na neko vrijeme. Rekao sam joj da promatra igru morske svjetlosti kroz vjeđe. Kada smo osjetili valove na kralježnici znali smo da nam je na desetak metara udaljenosti, međutim brujanje motora nije davalo znakove usporavanja. Izgleda da nas nisu vidjeli što je dosta nevjerojatno. Mislim da su došli do toga sombrera uopće ne razmišljajući o njemu pa im nije ni bio toliko važan. Nastavili smo plivati prema obali.

Izašli smo iz mora na mjestu gdje su bile nabacane velike kamene gromade i otresli kristale sa sebe. Vratili smo se natrag u kafić. Sjeli smo i odložili sombrero na stolicu nasuprot nas. Tijelo nam se neprimjetno vraćalo u osnovno stanje.

- Kako objašnjavaš mutacije na nama i u nama? Ne znam zašto sam se osjećala onako čudno.
- Ne znam ni ja. Ovaj sombrero nas je na neki način označio i nešto nam pokazao.
Nisam imao više što za reći jer sam gledao u mentalnu provaliju pred sobom. Taj fantomski ushit i čudesne kognitivne posljedice jednog običnog događaja su me zbunjivali. Neuroprostor značenja između nas i sombrera bio nam je u tom trenutku u potpunosti na raspolaganju kao dio tijela. Postojali smo u odnosu na nešto, a kada taj odnos dobije kvalitetu neuroprostora dolazi do nove racionalnosti.
- To je nešto slično cyberprostoru, ali ovdje se stvarnost dešava u čitavom tijelu. -rekao sam. - hakiranje stvarnosti.
-Možda ne bismo uopće otišli po njega da se zove recimo čekić. - dodala je ona
Nasmijali smo se pa ponovno uronili u misli.
Nakon neodređenog vremena smo shvatili da već neko vrijeme sviraju dalmatinske navijačke pjesme pojačane do daske. Pjevaju o pojmu kvalitete.

Mater nas je rodila kod Staroga placa
Čin smo oči otvorili za Hajduk smo bili
Odmah su nas tamo motali u bilo
To je naša povist, tako je to bilo
To je naša povist, tako je to bilo

Buka je nesnosna. Ipak pjesma govori o istom osjećaju poimanja jednog naoko običnog događaja, motanja novorođenčadi u bijele plahte. Kvaliteta tog događaja je podražaj iz kojeg deriviraju svijest o sebi i svijest da postoje i drugi koji su prepoznali taj događaj. Oni međutim iz njega tek saznaju da postoje. Zadovoljni su zato što imaju okusne pupoljke i srednje uho, ali sljedeći korak prema evoluciji svog neuroprostora koji im dopušta da svoje receptore prosipaju kao komete po svemiru, ne rade. To se zove minimalizam iako bi istinski minimalizam bilo da pjevaju o sonati crijeva i srca vlastite majke jer je taj zvuk prvi uzrok svijesti o vlastitoj svijesti.
Oni imaju sposobnost biti sretni sve dok im dobro funkcionira probava i dok imaju par zubiju za žvakanje. Ipak ne mogu biti veseli jer veselje je autentična konfiguracija čitavog duha u koju mora biti uključen um. Um koji je čist i prazan. Zato je i ova muzika tako nepodnošljiva nekome tko je zaista čuje.
Ustao sam i zamolio konobaricu da je stiša ili ako je moguće promjeni. Stišala je. Vratio sam se u stolicu.
Vjetar s mora je u tom trenutku donio novi val svježine i ona je podigla pogled prema pučini.
Rekla je - Pogledaj tamo! - i ja sam pogledao niz njezin kažiprst na kojem se ljeskala kapljica mora ili moje sline. Daleko na pučini narančasti predmet je napravio luping i zatim sletio na elektrificiranu površinu mora točno u smijeru sunca.

-Jel idemo? - upitali smo se pogledom i nasmijali
- Dosta je daleko, ali nije nedostižan. - rekao sam
- To je nekakav narančasti kvadrat. Nećemo valjda plivati po narančasti kvadrat. - rekla je ona.
- Zamislimo da je bogu ispala ukosnica.
Led se otapao na dnu čaše, a mi smo se smijali i plivali kroz kapljice, jezdili na rezidualnom osjećaju kozmičke kvalitete sombrera. Kada smo došli na pola puta shvatili smo da smo tek na četvrtini ukupnog puta. Donjeli smo stratešku odluku da se vratimo. Sve se to odigralo u našim glavama.
Naručili smo čašu vode.
Načelo sa kojim smo se bili susreli prilikom prvog plivanja još je lebdjelo nad nama, oko nas i pod nama kao Sunyata ili Velika praznina Budizma, a mi smo gledali u taj ponor i nije nas više bilo strah. Taj ponor smo bili mi. I čitav prostor slobode i prostor “Deset tisuća stvari”.
- Otupljuje oštrice, razvezuje čvorove, ublažuje bljesak i sliježe prašinu - rekao sam da razbijem tišinu. Pogledala me upitno, sa dozom zanimanja.
- To je jedna od analogija kojima je Lao Zi tumačio Tao. Analogija je zapravo objašnjavanje nepoznatog pomoću poznatog i jedino njima se Tao može objasniti. A on je upravo ono što nas je proželo. Stanje svijesti bez rascjepa na subjekt i objekt. Postojali smo tek unutar tog osjećaja, kao kuglica za fliper u beskonačnoj mreži kristala koji reflektiraju jedan drugoga.
Kada nekome govoriš ovakve rečenice najčešće ti neće ništa odgovoriti. Ni ona nije ništa rekla, ali je shvatila.
Naposlijetku me pitala očima.
- Praznina duha koju sada osjećam znači može se usporediti sa Taom?
- Da. Praznina ima nevjerojatnu snagu. Ona je duboko jezero koje nikada ne presušuje.
- Zna li itko odakle dolazi? - pitala me usnama.
- Nitko to ne zna. - odgovorio sam
Ustali smo se i uzeli stvari. Platili smo svako po deset kuna. Sjeo sam na bicikl, a ona je postavila ručnik na štangu između mojih nogu i sjela na nju. Krenuli smo. Vozio sam s lakoćom, kao da je bicikla prazna, sa njenim kovrčama po licu i u ustima. Osjećali smo se kao prvi majmun u trenutku kada je postao čovjek.






Antej Jelenić
Pročitano 220 puta.



NASLOVNA | INTERVIEW | IMPRESSUM |
KNJIGOMAT © 2004 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com