KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost
Poezija arhiv
7.1.2005
Stalna borba



RULE No 1 D' NOT LOSE IT


KAD SU SE NJIH DVOJICA UPOZNALI
U DUGAČKOM REDU ZA SOCIJALNU POMOĆ
A KRALJICA MAJKA JE TOG JUTRA SRALA
JASTOGE, KAVIJAR I KREMU OD MARCIPANA
A MALI JE KRALJEVIĆ GURAO SVOJE NESTAŠNE BIJELE PRSTIĆE U PIČKU DADILJE
A BISKUPI SU NA MISAMA MUCALI NEŠTO O PRAVDI I POŠTENJU
ZA TO VRIJEME SPECIJALNE SU SNAGE POLICIJE
LOMILI BATINE NA ČAĐAVIM LICIMA RUDARA KOJIMA SU ZAKOPALI RUDNIKE I ŽIVOTE
A RUDAREVI DROGIRANI I PIJANI SINOVI I KĆERI UMIRALI SU ISPOD
MOSTOVA TEMZE I NA ULICAMA LONDONA

ONI SU KUPILI JEFTINE GITARE I ODLUČILI SE ZA CLASH
I SKUPA S PISTOLSIMA, LUZERIMA PO KRVI
POPELI SU SE NA POZORNICU ZADIMLJENOG KLUBA
PODRAPANI I BIJESNI, PLJUVALI SU I VIKALI:
WHITE RIOT, MOMCI
GOD SAVE THE QUEEN, MOMCI
ANARCHY IN THE UK, MOMCI
BODY, MOMCI
NO FUN, MOMCI

BISKUPIMA SU SE OROSILE MASNE ĆELE
KRALJICI MAJCI JE MALO POSKOČIO TLAK
ČELIČNOJ LADY OČI SU ZASJALE KAO ČELIČNI BODEŽ
A BURŽOAZIJA SE HIHOTALA, ODMAHUJUĆI RUKAMA I GOVOREĆI: IT'S SO FUNNY!


SAMO STRAH

Na čemu počiva ovaj svijet?
Na strahu od samoće.
Na čemu počiva tvoj svijet?
Na strahu od gomile.
=
Stalno prisutan strah.
Gotovo da ga mogu opipati.
Tu, u prsima.
Pritišće.
Malo popusti.
Pa opet.
Ma, to je od cigareta. Puno pušiš, kaže Tamara.
Znam da želi da ne brinem.
Boji se.
Ali, ja bih se počupao s njim no ne znam kako.
Možda, razmišljajući o njemu?
On je ovdje.
Neosjetljiv na moju želju da ga se riješim.
Zaključujem da ću morati živjeti s njim.
Možda se s vremenom sprijateljimo.
Strah i ja.
Moj strah.
Dođe mi da ga zagrlim.
Da kažem: Hej, Strah, ajmo na pivo!
=
Tamara ulazi u kuhinju.
Ja sam tu već dva sata.
Slabo spavam u posljednje vrijeme.
Ustajem oko šest.
Palim bojler.
Čekam da voda u njemu provre.
Pušim i gledam kroz prozor.
U zid susjedove kuće.
Imam i tu teku na stolu pa zapišem ponešto.
Dakle, Tamara sjeda za stol i kaže: Joj, opet kiša.
Spremam dva neskafea.
Da, kažem.
=
Danas, kiša.
Jučer, kiša.
Prekjučer… bingo!
Voda izvire iz zemlje.
Mostovi na Savi kao da lebde.
Od nabujale rijeke ne vide se stupovi.
Tramvaji kloparaju iz starog u novi grad.
Automobilska svjetla kao mačje oči u mraku.
Magla, vlaga i hodajući kišobrani.
Žuti, smeđi, zeleni, narančasti…
Jure uokolo.
Kao mravi koji nose jesensko lišće.


ZUBALO U ČAŠI NA NAHTKASLU

Za razliku od onog Mersaulta iz lektire ja vas neću lagati jer se točno sjećam kad je umrla, ne moja majka, nego baka.
No, to ništa ne mijenja na stvari.
Mislim da je suvišno reći da sam ju volio.
Jako.
I, dok je ležala na kauču s onim groznim povezom oko čeljusti, plakao sam i razmišljao kako je bog zapravo običan gad i kako je sve što je stvorio gadljivo.
Na njegovu sliku i priliku, dakako.
Da, ridao sam i psovao.
Ti, prokleto, staro đubre!
Ti, smrade jebeni, okrutni!
Govno, pička li ti materina!
Urlao sam, sam u stanu, jer je mama otišla srediti formalnosti oko ukopa.
Onda sam zario lice u šake i gutao sam suze.
Govorio sam, zašto psuješ prikazu?
Zašto podižeš pogled uvis i psuješ luster?
Ma, gore nema ničega.
Gore je samo smrt.
Vakumirana i zaleđena kao svinjska plećka na akcijskoj prodaji u Konzumu.
Da. Smijao sam se tome, a onda sam se naglo uozbiljio.
Sjetio sam se Tibetanske knjige mrtvih i Čikai Bardo stanja, onog prvog koraka kada umrli kreće na put svog konačnog oslobođenja ili, ako ne uspije, povratka u život.
Život kakvog živimo svi mi, ovdje, na ovom tužnom mjestu.
Mjestu kojeg mrzimo i volimo jer ne znamo drukčije.
Kažu, pred samu smrt bit ćete ono što zaželite biti.
A strah?
Što s njim, pitam ja vas.
Pa, tko u trenutku smrti razmišlja o životu?
Budućem, naravno.
U trenutku smrti, koliko ja znam iz priča i literature, ljudi razmišljaju o životu od kojeg se odvajaju i o svojim najbližima.
O svojim roditeljima i o svojoj djeci.
Tko bi normalan, molim vas, razmišljao o samom sebi i životu koji ga čeka?
O svemu sam tome razmišljao držeći bakinu hladnu ruku u ruci.
Onda sam svrnuo pogled na nahtkasl.
Zurio sam u fotografije njenih najbližih.
U mrtvog dedu, u mrtvog tatu, u mamu, u brata i u sebe crno-bijelog na Zrinjevcu, s loptom u ruci.
Zubalo u čaši.

Da, ja se, za razliku od onog Mersaulta, sjećam svega.
One fleke od mokraće na madracu kad su stigli pogrebnici da iznesu tijelo.
I limenog lijesa u koji su smjestili baku.
Proleterku koja je čitav život čistila tuđa govna u Prvomajskoj.
I onog čudnog zadaha po mesnici koji je ostao za pogrebnicima.
I kad je mama otvorila prozor.
I kad su požutjele, stare zavjese, zalepršale na propuhu kao da nas sve skupa baka pozdravlja.
Zavjese kao njene ruke.
Poslije svega, otišao sam na Glavni kolodvor.
U kafić.
Sam.
Ne znam kamo su otišli mama i braco.
Nalaktio sam se na šank uz izlog i zurio na perone.
Da, ja se svega sjećam, za razliku od onog lašca Mersaulta iz lektire.
Na brzinu sam popio dvije pive i jednu vekiju.
Pušio sam i gledao ljude koji su vukli svoje živote u koferima.
Zadihani, blago uspaničeni, zirkali bi očima lijevo-desno.
Onda bi se teškom mukom uspinjali u vagone i nakon nekog vremena bi osvanuli na prozorima.
Nasmiješeni i zadovoljni jer su našli prazan kupe.


MIŠEVI NISU KRIVI

Ne mogu ih više slušati.
Te miševe.
Izluđuju me.
Danas sam opet ustao rano.
Kasno odlazim spavati, a ustajem u 6 poput kakvog penzionera.
Živci?
Nečista savjest?
Premorenost?
Možda depresija?
Može biti, to je moderno.
Kad te netko upita, zašto toliko piješ, jednostavno odgovaraš, depra.
Bit će bolje, kaže taj netko, pa zajedno nastavite kresati po konjaku i pivama.
Kod pete runde počinje ispovijedanje.
To ispovijedanje nije pravo jer ne uključuje tebe.
Ti nisi kriv ni za što.
Okolnosti su krive.
Rat, tranzicija, politika, neimaština, globalizacija, prevelika očekivanja, novi svjetski poredak – sve je u igri, osim tebe, ti si out, čist i nevin kao Djevica Marija.
Ali, jebiga, ti ni u nju ne vjeruješ.
Zapravo, ti ne vjeruješ ni u što.
Ni u sebe iako psiholozi tvrde da je to osnova svega.
Ne znaš baš.
Probao si i to, no ništa se nije promijenilo.
I dalje si podstanar, skupa s tim miševima, i dalje radiš za male novce, i dalje dan započinješ na remizi, u gomili tih lica koja putuju na posao, sretni što uopće imaju kamo otići.
Što imaju posao i gazdu.
Malu plaću i bogatog gazdu.
Ne mogu više to slušati.
Te miševe.
Otkud su došli?
Slušam kako rovare iza hladnjaka.
Jure po lamperiji.
Stalno nešto grickaju.
Evo, baš tu, iznad glave.
Miševi, pizda vam materina! vičeš kao Švabo iz Rana.
Ma, dobro, pokušavaš se boriti.
Postavljaš mišolovku u rupu između hladnjaka i zida.
Onda sjedneš za stol i zapališ cigaretu.
Pušiš i slušaš radio.
Ljudi zovu.
Naručuju pjesme.
Žale se na tmurno jutro.
Na kišu.
Na hladnoću.
Ljudi se uvijek na nešto žale.
Miševi rade.
Grickaju.
Kote se u spužvi, u staklenoj vuni, u stiroporu.
Miševi nisu krivi, kažeš.
Gasiš cigaretu, uzimaš metlu i gurneš je u mišolovku.
Bacaš kockicu čokolade u kantu za smeće.
Izlaziš iz kuće.


MA, NIJE SVE BAŠ TAKO CRNO

u ovoj zemlji, pobogu ljudi, šta vam je?, uzjogunio se tip za šankom – aktivist vladajuće stranke koji prikuplja potpise za predsjedničku kandidaturu gospođe ministrice.
Pa, nije – dobaci mu lik iz separea, nagnut nad novinama na stolu – ima i sivih nijansi.
Tip za šankom samo odmahne rukom na to i otpije gutljaj iz boce. Ostali gosti se cerekaju.

Sjedim ovdje uz izlog i promatram kestenara u kožuhu i sa šubarom na glavi: čovjek maše kartonom i raspiruje vatru; netom pečene kestene pokriva pocrnjelom krpom, iz džepa kožuha vadi bocu votke i okreće mi leđa.

Imam slobodnu subotu, a ustao sam rano, za mraka, jer ne mogu spavati zbog hladnoće; nemam grijanje i sinusi mi ne daju spavati, zato se budim blijed i s glavoboljom.

Ne umivam se i ne perem zube.
Samo se na brzinu obučem i iziđem.

Sad sjedim ovdje u toplom, pijuckam vreli čaj s rumom i pušim.

Mogu reći da nisam imao velike životne planove, onda, s dvadeset, ali ipak, nisam mislio da će stvar danas izgledati baš ovako. No, da odmah riješim problem – ne žalim se.

Samo da kupim tu plinsku peć i tu vražju bocu – uskoro će plaća – govorim u sebi, a onda ću otići u jednu od onih trgovina-hangara na rubu ovog grada, i izabrat ću jednu, ne nužno najjeftiniju, platit ću i dostavu u kuću, spremit ću račun u novčanik, i otići na pivo.

Kad nemate mnogo toga vesele vas i takve stvari – nova peć i čaša gustog, crnog piva koje pijuckate okruženi djecom i njihovim roditeljima, veselom djecom i zamišljenim majkama i očevima koji pale cigaretu za cigaretom, i šute, i zure pred sebe sve dok se iznenada ne pojavi zaštitar-djed božićnjak, a klinci budu zaustavljeni u igri, kao video na pauzi, i kad razrogače svoje nevine oči i otvore usta, začuđeni…
pred tim likom s bradom od vate i s biskupskim štapom u ruci…
ja ću ispiti svoje pivo i krenuti prema izlazu
s osmijehom na licu
zakoračit ću u ledenu noć bez zvijezda i ubrzo ću nositi bijeli kaput od snijega i putem do doma gledat ću, u mislima, onog kestenara u kožuhu, kako raspiruje vatru, a iskre frcaju uvis, osvjetljavajući mu poharano lice…


ULIČICA

1.
ne duža od 100 metara
sa sjeverne strane
sapeta
nasipom i avenijom
a s južne
neboderom od 23 kata
razrovana i bez pločnika
s redom prizemnica s obje strane
i vrtovima ispred
stablima trešanja, marelica, krušaka i jabuka
s mačkama bez ogrlica za buhe
i psima u dvorištima koji ne smiju u kuću
to je moja uličica
i tu su moji susjedi; starci ostavljeni i bolesni, sa slikama na noćnim ormarićima poginulih sinova u ratu, i kćerima koje sve rjeđe navraćaju

jedino još s njima volim popričati
s tim starim prekaljenim borcima života
kojima mudrost nije u citatima nego u očima

2.
sve što imam visi o paukovim nitima

unajmljen tavan i sutra ulica
nesiguran posao i sutra oglasnik
dug banci i sutra zatvor
loše zdravlje i sutra ludnica
samoća i sutra usamljenost

ulica
oglasnik
zatvor
ludnica
usamljenost

kad u mislima poredam te riječi
prvo se osmjehnem, a onda zamišljeno zurim pred sebe
i s rukama u džepovima jakne
zguren
glave usukane u ramena
koračam kroz noć
i pričam sam sa sobom

3.
moj susjed je jučer posipao sol po dvorištu
zaželjeli smo si dobro jutro i popričali malo o zimi i ledu koji može biti opasan po život ako se okliznete i razbijete glavu, rekao je
doviđenja – pozdravio sam ga i otklizao na posao i tog poslijepodneva, na povratku kući, kad je ulica blistala u ledu i žutoj svjetlosti, a iz dimnjaka kuća je sukljao dim, primijetio sam da jedino iz njegova ne dimi
ujutro su ga našli ukočena u krevetu s pogledom zakovanim u sliku pokojne žene na noćnom ormariću


STALNA BORBA

satima zurim u strop
u krugove sivo zelene plijesni
i rosne kapi bubre
kao hinjena ravnodušnost
koja me drži uspravnim
u svijetu koji mrzi neuspješne

Proljev mi je sinoć izmrvio utrobu. Ustajao sam svakih sat vremena jureći na zahod, spotičući se o razrovani parket u sobi i hodniku, a dok sam iz sebe izlijevao juhu, noge su me zeble kao da ih držim u lavoru punom leda. U četiri ujutro više nisam imao snage ni volje vratiti se u krevet. Obukao sam se kao za izlazak, navukao vunenu kapu na glavu i sjeo za kuhinjski stol. Vani je padala kiša i ulica je blistala ledenim sjajem. Sa špareta je dolazio metalni zvuk. Voda za čaj je počela vreti. Odlučio sam ovdje dočekati jutro.

Nedjelja. Jeboti. Razrovana i blatnjava uličica prekriva se snježnim poplunom. Snijeg se ne hvata na šahtovima vrelovoda iz kojih šišti para. Ta mjesta izgledaju kao gnojni čirevi na tijelu diva koji je malo prilegao u mom kvartu. Stavljam kuhati hrenovke. Proučavam kruh. Nije mi jasno od čega je napravljen. To je, fakat, misterij; izgleda kao da stoji već tjedan dana, a kupio sam ga jučer navečer. Za jednu noć je ishlapio i osušio se. To više nije normalno, rekao sam na glas. S radija su išle reklame za božićni šoping.

Moji su susjedi okitili kineskim lampicama borove ispred svojih kuća. Prozore su našpricali umjetnim snijegom. Vidim ih kako sjede na trosjedu i gledaju televizor. Vani praskaju petarde i laju psi.


N0ć SIJEKU SVJETLEĆI NOŽEVI

Dok drogiran sjediš na klupi
A zvijezde su se uskovitlale
Kao u očima bolesnog slikara
I u tvojim su blještave
Vidiš purpurno i sivo
Aure tih ljudi
U utrci za ljubavi ili samo smislom
Mali su i hitri ti neonski mravi
Skupljeni na semaforu
Kao utopljenici na splavi koja polako tone
Pa na zeleno jure na drugu stranu gdje se razilaze u svim smjerovima
Kao rafali svjetlećih metaka
Poludjelog vojnika koji ubija i doziva mamu
Dok iz cijevi leluja otrovni dim smrti
Noć sijeku svjetleći noževi
Ljudskih očiju
Na tisuće njih u noći, slijepih


u jaknama od perja
s vunenim kapama
i rukavicama od kože
crvenih obraza
cupkaju na tramvajskim stajalištima
svi ti putnici kratke vožnje
na kratke staze
žive
s posla kući
i ujutro i u svjetlosti ulične rasvjete i oprezna hoda po ledu
od kuće na posao
tramvajski ljudi
obješeni o rukohvate i pospani i umorni
s vozačem na čelu i s čirom na želucu i kreditom za vratom i strahom u očima


život, prevelik za nas, prevelik za poeziju, prevelik za riječi
život, velik kao svemir i malen kao atom, život –
inje na granama i krovovima kuća
pepeljast dim iz naših usta
zgureni
hodamo bez sjena
Mario Brkljačić
Pročitano 1735 puta.



NASLOVNA | INTERVIEW | IMPRESSUM |
KNJIGOMAT © 2004 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com