KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Interview arhiv
2.12.2012
Književni razgovori





Željko Špoljar, prozaik, esejist, satiričar, novinar. Razgovor vodi Rade Jarak.








R.J. : Upravo danas čitam Ivana Aralicu "Konjanik". Gledao sam film, koji je osrednje napravljen, nije ni dobar ni loš, ali ima dobru priču, čuo sam da je pronađena u nekom starom arhivu, valjda u Zadru. Kopalo me pa sam nabavio knjigu i čitam. Ali, ubi me Aralica, zadavi, ne znam uopće kako ću doći do kraja knjige, a goli kostur radnje me zanima. Što misliš o Aralici kao piscu, kako je moguće da je to bila hit literatura već osamdesetih, svi su to čitali, a naracija nema puno veze s mozgom, dakle, kakva su tvoja iskustva?

Špoljar: Uz Aralicu me veže jedno neugodno sjećanje. Pred Badnjak krajem devedesetih sa svojim starim pio sam u utrinskom kafiću Konjušnica. U kafanskoj priči došli smo i na Aralicu. Ja sam tada bio literat početnik, zahtjevan spisateljski zanat tek sam tesao pod budnom uredničkom paskom Miroslava Mićanovića, tada urednika u kultnoj MD nakladi. Aralicu nisam čitao jer sam se navukao na onu opasnu ideološku hrid (Kundera nas često u svojim esejima upozorava na tu opasnost) i preko razno-raznih novinskih tekstova zaključio da je Aralica tragično loš pisac na kojeg ne treba trošiti vrijeme. I na temelju tih novinskih tekstova starom sam rekao da je Aralica teško sranje. Stari se uspjenio, tko sam ja da vrijeđam Aralicu… Obodren lozama, ja sam i dalje tvrdio da je to sranje. Stari je popizdio, podigao je na mene svoj kovčežić od violine, da će me njime udariti po glavi. Umiješala se konobarica da nas smiri. Kad sam se navečer otrijeznio, shvatio sam da ni stari ni ja zapravo nismo pročitali Aralicu nego smo u pijanstvu bezveze srali i etiketirali po ideološkim osnovama. Godinu dana kasnije morao sam odslužiti vojni rok u okolici Knina i tamo sam na straži, u jednoj polurazrušenoj školi kod Oćestvova našao gotovo sva izdanja Araličinih knjiga, pa i tog vašeg «Konjanika». Krenuo sam čitati jednu po jednu. Iako sam tada mogao popuštiti mnogo toga, krepavao sam od dosade na Araličine tekstove. Bilo je to loše furanje na Andrića. Andrić je u tom taslačenju priče na priču barem bio koliko- toliko koncizan, usredotočen, jezgrovit, jasan. Ipak je on učio od Francuza, egzinstecijalizam i Hemingveja imao je u malom prstu, a Aralica se pak oduševljavao Borom Stankovićem i narodno-epskim pripovijedanjem. Uostalom, Andrić je i sam priznao da nikad nije ni pokušavao pisat neke romane, nego je samo pisao epizodu na epizodu, pa što ispadne, ako se križaljka složi, dobro, ako ne, ko ga jebe. Uostalom, zato je svoja najbolja ostvarenja i dao u kraćim pripovijetkama. Aralica te čak i u kratkoj priči udavi od dosade i neke memle. Zato je i taj kratki roman Konjanik, usprkos zanimljivoj, dokumentarnoj priči, teško pročitati do kraja. Kod Aralice pak cijenim što se kod njega, usprkos tome što potječe iz Dalmatinske Zagore, u pisanju osjeća neki pritajeni prezir i gađenje prema obitelji i smradnom obiteljskom životu, a opet, vlaški i vraški intuitivan shvaćao je da drugačije ne ide. Stalno smo smradno vezani uz te svoje obitelji iz kojih potječemo. A to zna bit odurno. Ja više ne mogu zamislit da sjednem za stol sa svojom ili ženinom rodbinom. Došao sam u godine kad ne mogu više trpjet buđave spike tih leševa. Čak sam počeo štovat Krista i onu njegovu «mrtve ostavite mrtvima» ili kad je odbrusio svojoj brižnoj majci «Ženo, što ja imam s tobom». Jedino mi je žao svih onih rođendanskih ručkova i oblizeka kojima sam se na tim obiteljskim okupljanjima bio u prilici pogostiti. A i majke dobro dođu kad ti usfali neka lova i kad bi trebalo pojesti nešto toplo, sa žlicom, da se ne dobiju hemići. Toliko o Aralici koji je čak i pubertetsko-zlobnom romanu Fukara uspio bit dosadan, a imao je sve žive predispozicije da zabavi nas šire čitateljstvo. A i Aralica je, kao i većina južnjačkih pisaca i kantautora, u svom pisanju popriličan edipovac. Nikad neću zaboraviti onu scenu iz «Puta bez sna» u kojem neki student pomaže svojoj majci da, od poroda prenabrekle grudi, izdoji u dvanaest šalica od čaja. Jezovitost te scene i danas me proganja. Taj je moment dobro pogodio, čim je ostao tako usječen u čitateljsko pamćenje.

R. J.: Ah da, eto taj me moment podsjetio na pokojnog Milorada Pavića. Sve je nekako isprepleteno, Pavić, Aralica, Andrić, da ne odem još dalje do Krleže… ili do nekih novijih likova. Ali ima tu neke memle, Kapor je bio drugačiji, u ono vrijeme prije rata, naravno. Ja sam u vojsci čitao Kinesku filozofiju, Beleške jedne Ane (Kapor) i Hazarski rečnik (od pokojnog Milorada), neke stvari od Glavurtića, a kasnije sam počeo Djecu ponoći od Rushdiea i samo se sjećam da je glavni lik imao orlovski nos kojim je prilikom molitve udario u zemlju i razbio ga… Uh, sad sam bio malo na fejsu pa sam se vratio na Aralicu (nije loš Konjanik, sad je došao bolji dio, i ćorava kokoš, znači, nabode) Nego kad već spominješ obiteljske odnose, oca koji je svirao violinu, što misliš o toj tematici? Otac, hm, Bruno Shulz, Danilo Kiš… Sad kad sam spomenuo Kiša kao da sam dodirnuo jednu drugu struju… Bašta, pepeo; Mansarda; Lauta i ožiljci? Kako to komentiraš?

Špoljar: Beleške jedne Ane, Provincijalac… Kapor ko Kapor. Volio je zaviriti čaši u dno, grebao sa svih svojih deset noktiju da se izbavi iz čamotinje jugoslavenskih varoši i da nadoknadi sve one suhokarne godine koje proveo kao neshvaćeni pubertetlija u Sarajevu. U gimnaziji su ga stalno rušili, shvatio je da će se morat premazat svim mastima u pokušaju da kasnije spere ta poniženja adolescencije… A, što se tiče Šulca, Kiša i provlačenja očeva kroz književni tekst… to je jedna od najzajebanijih tema. Danas su mnogi pisci počeli pisat o svojim umrlim tatama, a tu se lako ispadne jadna budala. Tu sam se ja isto zajebao. Potrošio sam šest godina pokušavajući mrtvog starog kao sluzavog puža provući kroz književni tekst. Šulc i Kiš su rijetki primjeri koji su u tome uspjeli… Doduše, draži mi je Šulcov otac, one njegove bolesne ptice na tavanu, ne, to je neponovljivo, ali i Kiš je uspio na Šulcovom tragu, pošlo mu je za rukom nakon puno izjebavanja, učenja, skica u bloku. I ja sam se trudio kao neki idiot. Prvo sam došao do pola romana, pisao sam u trećem licu jednine i onda shvatio da je to jadno sranje. Bacio sam bilježnice. Onda sam počeo pisat u prvom licu, nadrkao sam čitav roman, čak ga počeo nudit izdavačima i onda shvatio da je taj rukopis teško sranje. Dogodio mi se najveći maler koji se može dogoditi jednom nadobudnom literatu; mislio sam da se u tekstu zajebavam, a uopće se nije kužilo da se zajebavam. Nitko nam ne može pomoći u pisanju. Prethodnici nas mogu samo bodriti nemuštim mrmljanjem iz grobova, a često nas, poput zlobnih demona, mogu i navest na krivi trag, da nas zajebu. Sad ću svemu tome morat prići iz nekog trećeg ugla; sad sam opsjednut pučkim, prizemnim, fekaličnim pošalicama, izučavam stare zagorske godišnjake. Možda ću tu naći ključ za svoje izdrkotine. Kiš je ključ pronašao u Šulcu. I Bukowski je na jedan sasvim drugi način dosta dobro skinuo svog starog, u pjesmama pogotovo. Moj stari bio je opsjednut sviranjem Bacha, a poslije mu se sve to zgadilo, pa je svirao samo vestern melodije, svakojake skaredne popjevke koje su veličale spolne odnose, ciganske čardaše, ali i nabožne pjesme poput «O Marijo, kako lijepa si». Više nije odlazio na posao u Filharmoniju, nego je gudio po svadbama i utrinskim birtijama, u Konjušnici najviše, i u zapruđanskom Klubu branitelja, tamo se viski točio po popularnim cijenama, a bilo je i razbijenih glava stalno. Znao sam se često s njim oblokati. Imao je posprdan nadimak Paganini. Imao je i nekog ludog frenda slikara koji je uvijek išao s njim s krunicom oko vrata. Kad je stari riknuo uslijed neurednog života, našao sam mu iza noćnog ormarića u njegovom samačkom stanu neku nabrzinu sklepanu oporuku u kojoj violinu ostavlja karmelićanskom samostanu u Brezovici. Nisam još tu violinu «Paulus Pilat» iz 19. stoljeća odnio Karmelićankama. Katkad i sam na njoj zasviram, uglavnom skladbe našeg voljenog predsjednika Josipovića zvanog «Klavirko».

R. J. – Ja sam imao sreću, kad sam pisao roman o djetinjstvu skidao sam samo atmosferu, pa je onda „otac“ – točnije dundo i tetka došli sami po sebi, onako usput. Kasnije sam shvatio da je i kod Shulza tako, otac se pojavljuje tek usput, pa onda u par epizoda naglo zaokupi pažnju. Nego, bio sam jučer kod djevojke i vidio sam da čita knjigu „K“ od Mccarthya, sad je to valjda hit. Počeo sam čitati, a debela je knjiga i učinilo mi se – pa to je kao stari William. I onda sam se sjetio starog Williama, koliko je taj natalambasao knjiga čučeći u Alabami ili Mississippiju, ali ima tu i solidnih stvari, odličnih odlomaka, čak i čitavih knjiga. I tako Amerika, poredba: Hemingway, Faulkner, stari Čarli Bukowski. Imam osjećaj da je Marquez, propala novinarčina prvo skidao Hemingwaya u „Pukovniku“, a zatim da je skidao Faulknerove sage u „Sto godina samoće“. Kako se u tu američku tradiciju uklapaju Bukowski i luzer Carver, kako Truman Capotte? Kakve sve to veze ima s nama, pitam se i danas.

Špoljar: Da, svi su oni skidali jedne druge; jedan bi prokopao tunel kroz koji bi se provukao ovaj drugi i taj drugi nastavio bi kopati u nekim novim smjerovima. Baš kao što je Kiš rekao za Đojsa. Taj nam je u raskopao provaliju u kojoj svatko može lopaticom izdubiti neku svoju «bužu». Spomenuo si Kapotea. Zanimljivo da je Kiš u onoj zadnjoj, nakon smrti mu objavljenoj zbirci Lauta i ožiljci, baš Kapota išao skidati: gole životne činjenice vještom rukom prenesene na tlo literature. Na taj mu je način nastala jedna od najuspjelijih priča u toj zbirci, «Jurij Golec». Kiš se tu okrenuo potpunoj naizglednoj jednostavnosti forme. Šteta što je umro baš prijelomnih devedestih jer bi bilo zanimljivo vidjeti koga bi danas skidao, na koji bi način danas pisao. On se sigurno ne bi dao zajebati spikom, kao danas možeš izabrati bilo kakav istrošeni stil i drkati po njemu ako ti to odgovara. Ne vjerujem da bi nadrkavao neke povijesne romane na temelju podataka skinutih sa gugla. Možda bi kao pjesnik Jendričko prcao u mozak ekipu na fejsbuku, ili bi pisao skaredne komentare pod tekstove Ante Tomića i Miljenka Jergovića u Jutarnjem, ukoliko mu ovi ne bi zabranili komentiranje… Tko zna na šta bi Kiš odlijepio u današnje doba. Ne znam, Elbek nije bio loš u onom svom prvom romanu «Širenje područja borbe», ima tamo dobrih pasaža, uhvatio je na nov način nešto od novog doba. Poslije me nije baš očarao. Ovaj najnoviji njegov roman uspio sam pročitati samo do pola, nešto se počeo kurčiti, sad je kao napokon sretan i napokon, kao, lijepo književno piše, a zapravo teški kurac. Samo mu je taj prvi kratki roman dobar. I one Elementarne čestice u kojima je kao zahvatio duštvo u širini zapravo su teški kurac. To danas jebe i Amerikance, kad krenu obrađivati širi društveni kontekst. To je donekle sjebalo Filipa Rota, a potpuno uništilo Franzena. Ovaj zadnji roman Sloboda mu je teška bruka. On je dobar samo kad opisuje sjebane obiteljske odnose, čim proširi temu ispada teški idiot. Isto tako Don de Lilo koji ima odličnih kratkih romana, ali onaj opsežni roman Americana mi je teški pretenciozni, dosadni kurac. Sol Belou je za njega nedostižni Bog. Amerikance sjebe drkanje, svaki mjesec moraju nešto objavit i to po mogućnosti da bude jebeno aktualno, politički oštroumno… A jedan Pol Oster razumije se u politiku koliko i Šon Pen. Ali ipak kao drka neke politički angažirane romane koji ispadnu otužnije od toga kad Šon pen pusti brkove. Dobro, ima još pun kurac tih novih američkih pisaca, Profil objavljuje ponešto od toga. Prelistao sam nešto od toga, ali nije povuklo na čitanje. Karver i Bukovski zadnji su odjeci klasika usredotočenih samo na bitno. Doduše, Bukovskog smatram puno važnijim piscem od Karvera. Tip se uspio opustiti i do u nedogled je, s boljim i lošijm rezultatima frljio svoje opsesivne teme ne zamarajući se previše stilom, kao što je činio vječni polaznik radionice kreativnog pisanja, Karver. Kod Karvera prezirem to što je išao na te idiotske radionice kreativnog pisanja. Tko može zamislit Bukovskog da se dao tim sranjima izjebavat u mozak. Pisao je kao lud, a stil mu se onda postupno u pisanju stvarao sam od sebe zato što je Bukovski kao čovjek bio sam po sebi stil. Doduše, sad bi se neke olinjale, žlundrave babe odgajane na Aralici i Jergoviću zgrozile, kako Bukovski može imati ikakav stil, to je ružno, zahodsko pisanje, rekle bi one. Pa i ja sam se u jednoj svojoj krepilno-artističkoj fazi odricao Bukovskog. Danas, kad sam ugnojenim palcem zakucao na vrata zrelosti i kad me za književnost ionako više zaboli kurac, zbog tog svog odricanja duboko se kajem. Pogotovo kad vidim tko danas u Americi slovi za velikog pisca. Franzen je za Bukovskog škrljavi kretenko koji fotografira rijetke ptice po šiblju i grmljima oko mičigenskog jezera. Idiotski štreber koji se trebao držati pisanja o svom tati, mami, braći, studentskoj nejebici, to mu je donekle išlo od ruke, a kad je zagazio u šire teme, vidjelo se da za njih nema ni daha, ni talenta, ni iskustva. To se najbolje vidi u onim poglavljima u Slobodi u kojima on, Franzen, depresivni štreber, ide opisivat razuzdanog rokera. Roker je ispao razuzdan kao one nekadašnje kolumne Krešimira Bagića u Jutarnjem. A kakve sve to ima veze s nama? Pa, nemam pojma. Valjda bi nekakve trebalo imat. Uostalom, pred ljeto je Franzen bio u Zagrebu, došao je, koliko sam shvatio, zbog nekakvih rijetkih ptica kakve nije mogao kroz dalekozorom promatrati doma kod sebe u Americi. Aha, trebalo bi se još dotaknut Rusa, Njemaca, Engleza… Ali nemam više snage za to. Imaju li Rusi nekog novog Babelja, Harmsa, Piljnaka, Bulgakova, Gogolja, Olešu, Platonova, Dostojevskog, Tolstoja, pa i onog spaljenovića koji je napisao Moskvu-Petuški… Možda bi to trebali priupitat Irenu Lukšić, ona to dosta pomno prati, prevodi.

R. J. – Ma puna mi je neka stvar Rusa, pogledaj ti samo te biografije: Mandeljštam Osip – umro od gladi u logoru, Babelj Isak – strijeljan u Lubjanci, Bulgakov Mihail – najebo ko žuti, Pasternak Boris – najebo, Majakovski Vladimir – samoubojstvo, Jesenjin Sergej – samoubojstvo, Ahmatova Ana – muž i sin zaglavili u Sibiru… ma muka živa brate, briga me i za književnost, to kao vrijedi, a životi ne? Još kad mi neko spomene socijalizam… Ali, eto. Ovo je možda i najteža tema našeg književnog razgovora, uvijek sam govorio da smo slični Rusima, ne sasvim isti, ali slični. Hm, stil je ono što se piše na koži. Teško mi je onda vjerovati Perišiću and comp. (dobro, možda je imao solidan razgovor s Franzenom)… pa čak i Jergovića uzimam sa zadrškom, premda je ipak malo ozbiljniji. U Rusiji nisu nikad najbolji pisci oni koji su aktualni, nego oni koji se „otkriju“ deset godina poslije. Tako je i kod nas. Muka mi je od ovog, odoh malo na fejs, a ti komentiraj ako već što imaš. Znam da je Babelj rekao da je točka najjače književno oružje ako se stavi na pravo mjesto. Stoji li to?

Špoljar: Ne znam, na ovo pitanje ostajem ukopan. Pa sve te ruske pisce su poubijali po logorima. Svoje su valjda odrobijali svi osim Tolstoja i fićfirića Turgenjeva. Kod Bunjina sam čitao da je Jesenjim bio pjesničko đubre, da je potencijalne ljubavnice zavodio tako da ih je vodio gledat politička smaknuća u sjedište Lubjanku. Jesenjin je bio kao neki folk pjesnik - on recitira, a oko njega pijana ekipa razbija čaše. Doduše, i on je svoj stil platio kožom i jetrom. Dobra je ona njegova poema Crni čovjek, ono kad je Crni na kraju došao po svoje. A Jesenjin si je od užasa pred njim žile razderao o hotelski radijator i iskrvario kao kučak. Ti svi Rusi su fakat bili neki fanatici. Ne vjerujem da smo im mi Hrvati slični. Mi smo više ko Perišić, neka funkcijica u Društvu pisaca, pokoja stipendijica, putovanje i boli te kurac. Jergović više naginje Rusima, zato se i preselio na selo kao kakav Čehov. Tamo valjda štroji kozliće i piše.

R. J. – Moram da odem malo da se fejsbukiram, opustim poslije ovog teškog pitanja… Nego, čini mi se da je kod nas nastupila nekakva promjena, književni život sve više zamire, honorare (za koje se nekad kukalo da su mali) sad bih nazvao „rijetki honorarčići“, došla je i nekakva kriza pa knjižare i distributeri sve slabije stoje. Što se to događa, je li to ta ekonomska kriza, recesija, je li to smjena generacija, „strukturalne“ promjene, novi mediji, nekakva perestrojka ili? Također mislim da se ne može pomoći piscu a da istovremeno propadaju knjižare, distributeri pa i izdavači. Ako pisac dobije stipendiju da napiše knjigu, gdje će ta knjiga izaći, koliko će koštati, u kojoj knjižari će se prodavati, u kojem gradu? Također, načuo sam da ovo što je bilo kod nas da veći izdavači imaju svoje knjižare da toga, navodno, na zapadu nema, to je sukob interesa?

Špoljar: Kod nas je u književnosti skoro sve u sukobu interesa. Takvi smo, volimo se ušemljivat u neke Družbe Pere Kvržice u kojoj, kao i u svim družbama, postoji neka hijerarhija, pravila uzornog vladanja, uzajamnih svakojakih usluga, čekanje na red tko će kad dobit koju nagradu ili svojih pet minuta u medijima. Tako je bilo i prije. O tome je osamdesetih bez dlake na jeziku pisao pisac Dalibor Cvitan, na čije sam romane «Polovnjak» i «Ervin i luđaci» podosta odvaljivao kao mlađi. Cvitan je bio naš najbolji neoegzistencijalistički pisac. Na njegovim tekstovima, poput žedne srne, napajao se i dešperatni kazališni kritičar i pjesnik Tomislav Čadež. U svoj egzistencijalistički svjetonazor uveo je Cvitan veliku dozu otrovnog humora i nešto od cinizma očajnika koji petkom uvečer u svojim samačkim izbama večeraju zagorene ćevape i uljave lepinje… Izdavač Branko Čegec je tu odigrao veliku ulogu kad je početkom zajebanih i za izdavaštvo apokaliptično sušnih devedestih prihvatio u svoju izdavačku kuću Cvitana kojeg je njegova krepiloidna generacija odjebala zbog neuzornog ponašanja. Tada mu se u strukture dobro ušemljeni Branimir Donat smilovao; dao mu je popularnu nagradu Gjalski, ali tek kad je Cvitan, par dana prije te dodjele, u teškoj agoniji umro u onoj bolnici na Gupčevoj Zvijezdi.... S tom lovom od nagrade Cvitanova obitelj mu je platila sprovod. No, sad sam zaglajzao izvan teme. Što se tiče sukoba interesa, sjećam se svojih razočaranja. Nakon što sam donekle isklesao književni zanat pod paskom urednika Miroslava Mićanovića, otisnuo sam se, po uzoru na Markeza, klesati i novinarski zanat, zanat pisanja reportaže o pomorskim avanturama na Jadranu, jer Markez je tvrdio da je novinska reportaža sestra kratke priče. Želio sam pisati o krijumčarima amfora i podvodnog blaga, a završio sam kao reporter otužnih besplatnih novina Metro Ekspres. Iz ove perspektive, možda ipak nisu bile toliko otužne; u njima sam imao priliku novinarski zanat peći pod pekom iskusnog novinskog urednika i dugogodišnjeg reportera Zvonimira Krstulovića, nekad kultnog urednika splitske Iskre i Novog Starta. Redakciju smo imali u zgradi kompanije EPH, tijesno smo surađivali s Jutarnjim listom jer smo iz deska krali njihove tekstove i objavljivali ih u skraćenom, samim time i boljem obliku. Tamo sam shvatio koliko su ušemljeni novinari i svi imalo poznatiji pisci, kako se namještaju intervjui i sve ostalo, kako ruka ruku mije i sve te potrošene spike. Dugo sam ridao u jastuk kad sam shvatio da tu ekipu zapravo zaboli kurac za istinsku književnost, a da su veze i poznanstva zapravo sve. Alkoholom i tada solidnom novinarskom plaćom liječio sam ranjenu, literatsku dušu. Ubrzo me zabolio kurac. Pogotovo što je naočigled počelo propadati i novinarstvo, novine su podosta počele gubiti na važnosti, nisu više mogle isfuravati književnike kao u doba FAK-a. I tako je, malo po malo, došlo do totalnog raspada sistema, što je ove zadnje dvije godine doživjelo kulminaciju. Ljudi, čitateljstvo, skužili su da je sve to jedna velika prijevara i teška kurčina. Prestali su kupovat novine i knjige tih jadnih jajara. A jajare i dalje objavljuju te svoje jadne knjige koje više nemaju skoro gdje ni prodavati jer su knjižare propale, a Todorić ih u svoje Tisak prodavaonice pripušta tek kao jednodnevne leptirove. Novinari pak i dalje guze te svoje bijedne novinske tekstove koje osim dokonih penzića više nitko ne čita jer su se svi prebacili na Internet. Zapravo, i penzići se, poput gubavaca u onom Bulajićevom filmu, također lagano prebacuju na onu drugu obalu, internetsku. Dakle, zavladala je pustoš. I to je dobro. Jer kako pjeva Josipa Lisac - ili je to ipak grupa Boa? - tko zna, i u mraku katkad nikne divan cvijet.

























Željko Špoljar na dodjeli nagrade "Roza" na Jurjevskom groblju 2010.
Pročitano 1768 puta.



NASLOVNA | INTERVIEW | IMPRESSUM |
KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com