KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina osma
Interview arhiv
18.5.2011
I tako ti je to


Interview:: Christina Hesselholdt, Danska
Razgovarao: Predrag Crnković

Spørgsmål 1
Povod za ovaj interview jest Kritikkerprisen, nagrada koju si dobila u februaru za pripovreački venac ”Camilla – og resten af selskabet”, to jest ”Camilla – i ostatak tuluma”. Kako bi objasnila oznaku ”pripovedački venac”, osobito u odnosu na roman?


Nazvala sam ovu knjigu ”Camilla – og resten af selskabet” pripovedačkim vencem zato što je reč o nizu povezanih pripovedaka, u kojima likovi idu iz pripovetke u pripovetku, pozivaju se jedni na druge, ili razgovaraju u tim pripovestima. Za taj žanr dobila sam inspiraciju od američke spisateljice Grace Palley, koja u svojim zbirkama priča pravi slične strukture. Kada sam pre deset godina pročitala njenu knjigu ’Collected Stories’, obuzela me je ideja da i ja napravim jednu romanesknu strukturu ili kakav kontekst na način da delove (priče) postavim tako da se otvaraju jedna prema drugoj, tako da svaka pripovest može da funkcionira i samostalno, a u isti mah da se otvara prema ostalim pričama u knjizi.

Spørgsmål 2
Zanimljivo je bilo – barem meni – to što se dve danske knjige koje su početkom godine dobile velike književne nagrade u Danskoj, povezane s Balkanom. U tvojoj knjizi se pominje tvoja poseta Srbiji, dok se roman Birgithe Kosović bavi ratovima tokom 1990-ih. Zašto je tvoj boravak u Beogradu bio toliko važan za tebe?

Beograd igra veoma važnu uligu u dugoj pripovesti ’Camillas GPS’ u mojoj knjizi Camilla – i ostatak tuluma. Možda zato što sam u Beogradu bila odmah nakon gubitka majke, pa mi je zato doživljaj grada i vlastite izgubljenosti (kao strankinje u gradu u kojem nikad prije nisam bila) bio veoma intenzivan. Možda bi u to vrijeme bilo koji drugi strani grad na mene ostavio takav dojam: dakle, pojačao moje apsurdno osjećanje samoće. Ali: jedna beogradska ulica (čijeg se imena sada više ne sjećam) koja na obje strane ima drveće čije se krošnje tako svijaju da kad hodate imate osjećaj da hodate u igri svjetla i sjene, doista je pokrenula moje prastare uspomene iz djetinjstva kada sam puna želje za avanturom često rano jutrom odlazila u duge šetnje u šumu pored koje smo tada stanovali. I ta želja za avanturom stvorila je jak kontrast u odnosu na moj osjećaj izgubljenosti te godine 2008. u Beogradu. Upravo tim tako različitim osjećanjima bavi se spomenuta ’beogradska priča’.

Spørgsmål 3
Šta misliš o književnim prikazima – bolje rečeno o poslu kritičara – u cjelini uzev? Imam na umu, primjerice, prikaz Lise Garsdal u Politikenu – ”...Ili, drugim riječima – Christina Hesselholdt piše tako da svako, ko voli danski jezik, može samo da se pokloni”, a još kad se sjetim što je Lars Bukhdal pisao o tovom romanu „Du, mit du“ (Ti, moja ti)... Tko je važniji – čitatelji ili kritičari?

Kritičari su prvi čitatelji nečije knjige. Oni treba da budu posrednici između knjige i čitatelja, da im je predstave, i o njima, to jest od toga koliko su dobro skužili knjigu i bili pravedni prema njoj, dakle o njima često ovisi sudbina knjige među čitateljima.

Spørgsmål 5
Kako si otkrila Sylviju Plath i Virginiju Woolf (to jest njihove biografije) kao teme koje te opsjedaju?


U prethodnoj knjizi (a zapravo prvoj knjizi trilogije što tada nisam ni znala) – Camilla and the horse – u dugačkoj pripovijesti ’Lutanje’ opisujem posjet kraju u kojem su živjeli Dorothy i William Wordsworth u Lake Districtu kao i posjet kraju sestara Brontë. Konstruirala sam takav oblik priče, u kojoj su dijelovi dnevnika spomenutih spisateljica, njihove pjesme i romani (što sam ja prevela) funkcionirali kao odjeci (ehoi) u mom vlastitom tekstu. Moj se tekst može prilično korektno opisati kao esejističko pripovijedanje – koje ulazi u dijalog s tim ehoima. To se doživljava kao dinamička i živa forma. I stoga sam tu formu slijedila i dalje – posjetila sam kuće Virginije Woolf i Sylvije Plath i pisala o tome, usredotočivši se na pitanje: Što čovjek očekuje da će naći kada dođe u kuću u kojoj su nekoć stanovali veliki duhovu? I opet sam pustila da dijelovi njihovih tekstova i pjesme odjekuju u mom tekstu. To što sam izabrala upravo ove dvije spisateljice, jest bilo zato što ih mnogo volim.

Spørgsmål 6
Balkanski bi pisci vjerojatno rado znali može li se u Danskoj živjeti od pisanja?


Samo šačica pisaca u Danskoj može živjeti od prodaje knjiga. Ali, imamo mogućnost da dobijemo legate, ne samo za rad već i za putovanja, pri čemu je Državni fond za umjetnost vrlo darežljiv. Ti legati su za mnoge od nas naprosto neophodni, čisto ekonomski. Mi smo u Danskoj beskrajno sretni što nam je pružena ta mogućnost, i ja sam na tome zahvalna.


Spørgsmål 7
Pored fakulteta, imaš i diplomu Škole kreativnog pisanja; od ožujka si tamo ponovo nastavnica, a i tvoj muž je bio dugogodišnji ravnatelj. Šta se doista može naučiti u školi kreativnog pisanja? Imam na umu to da bi većina balkanskih pisaca rekla: ”nitko ne može naučiti pisati”, ali to je upravo reklamni slogan na međumrežnoj stranici škole.

Poul Borum, prvi ravnatelj škole, imao je običaj da kaže ’Ne možete naučiti pisati.. Ali možete naučiti da pišete bolje.’ Tokom učenja studenti (po pravilu) postaju bolji čitatelji, i svojih i tuđih tekstova. Postanu svjesni što je njihov poziv u pisanju, pa se mogu poboljšati. I dobiju priliku čitati gomilu knjiga – ne samo zarad nadahnuća, već i zbog uživanja.


Spørgsmål 8
Često čujemo primjedbe u stilu ”nema radnje u ovoj knjizi” /od čitatelja/ ili u stilu ”previše esejiziranja” /od kritičara/. Što bi ti rekla o tome?

Radnja me ne zanima previše, više se trudim oko svog rukopisa, i zanimaju me ideje i osjećanja u knjizi.

Spørgsmål 9
Postoji li nešto što se može nazvati žensko pismo?


A postoji li nešto što se može zvati muškim pismom? Mislim da je vrijeme da kažemo da su te teme nekoć možda imale smisla – dakle 1970-ih, i da je ishod tih pripetavanja bio možda sadržajno relevantan, ali estetski i književno-formalno posve nezanimljiv.

Spørgsmål 10
Je li moguće ”previše tumačiti” književno djelo? Tvoja su djela osobito cijenjena zbog njihove mnogostrukosti i bezbrojnih jezičkih slojeva. Ali, ti imaš običaj reći ”Samo sam željela ispričati jednu ljubavnu priču”, primjerice za roman ’Du, mit du’. Da li bi i ti rado izvijesila natpis PSIHOANALITIČARI, DALJE RUKE OD MOJIH KNJIGA!, poput Nabokova?

Koliko se sjećam, do sada nisam imala neka opsežnija psihoanalitička tumačenja mojih knjiga. Trenutačno cvjeta biografsko iščitavanje, a toga mi je preko glave. Ne mogu vidjeti što dobroga može donijeti djelu to što se kritičari bave koliko je knjiga ukorijenjena u piščevom životu. Što se time dobiva, za mene je tajna. Osim toga, kao autor doživljavam kao napad na moj privatan život kada se kritičar bavi mojom osobnom historijom u prikazu moje knjige. Jer ja ne pišem književnost da bih ’obradila moje biografsko ja’ – što je, kao što sam rekla, u nevjerojatnoj modi zadnjih godina, i zbog čega kritičar sad treba postati neka vrst ’biografskog detektiva’, tako što se sroza na nivo istreniranog psa koji njuška za ’piščevim identitetom’ u romanu. Pisac, ako je pravi pisac, sakrije se iza sedam maski i sedam kabanicâ.






Pročitano 1572 puta.



NASLOVNA | INTERVIEW | IMPRESSUM |
KNJIGOMAT © 2004-2012 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com