KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Proza arhiv
6.11.2010
Stan




Sinoć je umro čovjek koji je u ovom stanu živio prije mene. Ja ga nikad nisam upoznao, stan mi je iznajmio starčev sin. Pozicija je stvarno dobra, imam svega pet minuta pješice do posla i još pola od toga do najužeg centra grada. Za tristopedeset eura mjesečnog najma uz kupatilo, ostavu, kuhinju s blagovaonicom, dvije sobe, dobio sam i pravo na korištenje hodnika iz kojeg sam izbacio golemi četverokrilni ormar, čime se otvorio prostor za trosjed, fotelju i stilski stolić, pa je tako nastao dnevni boravak. Gazda se prvo bunio da gdje ja to mislim staviti njegov ormar, da to je nemoguće, pa kako ću ja to od njega napraviti dva dvokrilna ormara i odgurati ih svaki u svoju sobu, nije vjerovao, ali to je sada baš tako. U kutu hodnika-dnevnog boravka, pored ulaznih vrata u stan, stao je i televizor koji još čeka svoje najbolje dane jer je pružatelj usluge 3D paketa i ostalih dimenzionalnih kombinacija ogradio svoju montažno isporučnu djelatnost vremenskom tampon zonom od dva milijuna petstodevedesetdvije tisuće sekundi. Možda tih trideset dana bude sasvim dovoljno da se u potpunosti očistim od teve smeća koje mi je zahvatilo misaoni krvotok kao visoka masnoća ili kolesterol stjenke najbitnijih žila, možda mi postane apsolutno svejedno kakvo mi netko govori da je stanje u državi i tko je koga prokazao na sudu i tko je s kim prevario sebe i koliki je vanjski dug. Moj se dug svodi na uplatnice s režijama i svotu od otprilike dvije ipo tisuće kuna, ovisno o dnevnom tečaju eura, koliko trebam svakog najkasnije desetog u mjesecu uplatiti gazdi na račun. Možda, dok čekam da stignu majstori i priključe mi paket s više od četrdeset televizijskih programa i internet širokopojasnu mrežu neograničenog prometa, uspijem izbrisati imena svih debelih ministara, svih nasmijanih ekran žena, pa zaboravim i lica voditelja vijesti i izvlačenja brojeva lutrije, a glas sportskih komentatora isčezne kao prekid u prijenosu utakmice Hajduka na gostovanju negdje na krajnjem sjeveru Europe. Bit će to uistinu zanimljivo, kad mi stigne priključak, više ga neću željeti, neće mi biti potreban.
U kompletu sam, uz već nabrojane dijelove stana, na korištenje dobio i balkon. Dovoljno prostran da se može objesiti tri konopca odjeće za sušenje, s jednog kraja balkona do drugog, bez opasnosti da će pasti kiša, iznad je drugi balkon koji štiti ovaj od padalina, a to je dokaz da mogu živjeti i bez vremenske prognoze i njenih protagonista. Samo par metara od balkona raste prilično visok stari bor. Dobro sad, ne tvrdim da je to izričito bor, ali neko od onih ne-otpada-mi-lišće-tj.-iglice stabala jest. Kažem poprilično visok jer za dobrih pola metra premašuje visinu drugog kata s kojega ga promatram dok ispijam predzadnju pivu iz gajbe koja sjedi pored mene na balkonskom ladičaru iz drevnog kompleta namještaja iz kojeg je i raspolovljeni ormar. Zgrada je jedna od onih dugačkih, niskih, s četiri ulaza, pet katova, okomito položena na četverotračnu cestu koja u svom novoobnovljenom asfaltnom ruhu bučno migolji samo par metara od bočne strane građevine. Crnogorična biljka koju promatram dio je, bit ću slobodan i nazvati ga tako, parka, svojevrsne zelene površine na koju se žuta vrećica s modrim peteroslovnim gradonačelnikovim prezimenom bačena s nekog od viših katova dostojanstveno prizemlji, sa svetošću koja mekoćom kontakta s tlom ne ometa čak ni prizemljene susjede, kraj čijih prozora naposlijetku i izlaže sadržaj svoje utrobe, razvezavši svežanj prilikom pada. S druge strane zgrade je parkiralište i druge izdužene zgrade. S te strane se ulazi. Vrata su uvijek otključana i širom rastvorena, valjda kućepaziteljev plan da se nekorištenjem što duže sačuva vidljivo nedavno promijenjen parlafon. Odmah pored ulaza poštanski su sandučići, predmet prezira i mržnje, lokalitet koji bi trebalo zakonom zabraniti, jer tu se kad god zavirim, virusnom sposobnošću umnožavanja, neprestano kote novi i novi računi. Samo jednom otkad sam tu, letke ne računam, pošiljka nije bio račun. Stigla mi je razglednica iz Belgije: Puno pozdrava iz čudnovate zemlje pomfria, čikolate, pive, dijamanata, središta toliko nam drage EU, središta modne industrije... Sve pošiljke osim te skupo sam morao platiti. Čak i letke, čak me i oni koštaju, letci-cjenici sa popisom svih jela i pripadnih im cijena iz kuhinje te i te jedaonice, s krupno istaknutim brojem telefona i riječi besplatna odmah pored riječi dostava, dalje ne trebam pojašnjavati, jasno je zašto me i oni koštaju i zašto od poštanskih sandučića najrađe trčećim korakom produžim uza skale prema stanu, pješice, naravno, što će zgradi s pet katova lift.
Tek rijetko, ali dogodi se i to, zavučem ruku u džep, napipam prsten s ključevima i metalnim privjeskom u obliku Dalijeva sata koji se topi i od poštanskih sandučića krenem dolje, niza skale, prema drvarnici. Ne vadeći ruku iz džepa među prstima prebirem ključeve dok ne napipam onaj maleni, a onda ga čvrsto stegnem, ključ lokota. Već na skalama koje vode prema drvarnici, prije nego se priđe, zrak postaje drugačiji, vlažan, ustajao, kao da posvuda naokolo vise osvježivači s mirisom stare prašine. Kod samih vrata, dok zakrećem ključ u bravi, uvijek zapne, treba ga okretati lijevo, desno, podizati dok ne uleti na zub, tu već osjetim kako mi se taj neugodni miris podzemlja zavlači u odjeću i još dublje, ulazi pod nokte, u kosu, pod kožu. Znam da ću idućih dana bezuspješno pokušavati isprati kemijsku teksturu plinova Danteovih krugova iz odjeće i sa sebe, znam, pa ipak vrijedno je muke. Par dana izbjegavanja ljudi za par trenutaka krajnjeg vremeplova. To je vrlo vjerojatno krivi označitelj, vremeplov je ovdje pogrešno upotrijebljen, svjestan trenutka skidam lokot i razvezujem lanac, otvaram vrata jednog odjeljka drvarnice i prodirem- da, vremeplov je krivi pojam, ovo je bliže upadu i rovarenju po nečijem fejsbuk profilu nego li putovanju kroz vrijeme.
Ne zadržavam se mnogo,sasvim dovoljno da pluća izdrže bez potrebne količine kisika, a mozak ostane priseban dok pretražujem jednu u nizu jedne na drugu naslaganih kutija s nečijim predmetima, nečijim izlomljenim životima. Zanimljivo je to sa stanovima i kutijama- gledam Vilerove goblene, dodirujem porculansko posuđe, tanjure sa zlatnim obrubom, čaše s cvjetnim uzorkom, otpuhujem prašinu sa sata s kazaljkama zaustavljenima na tri minute prije četiri sata i pitam se da li je stao pred zoru ili poslijepodne, zanimljivo i istovremeno i čudno- stanovi su kutije koje ispunjamo svojim životom, kutije koje počinju iz dana u dan sve više poprimati naš miris, miris našeg života, a kad se napušta stan, onda kao da se život raspe, kao porculansko posuđe bačeno o pod, pa ga u dijelovima spremamo u kutije koje ćemo pohraniti, da bi ostale tamo negdje skrivene, da bi bilo više mjesta za neke nove kutije, neke nove komade života, u nekom drugom stanu. Odbačeni, zaboravljeni dijelovi tuđih života, kutije novih stanova, lako postaju neiscrpno blago stranaca. Podstanari svoje živote zapravo i ne vade iz kutija.
Na povratku u stan pokušam isprati bar dio mirisa sa dijela tijela, ali ne ide. Opet par dana moram izbjegavati ljude. Žao mi je kolega s posla. Istuširam se i otvorim ormar da se preodjenem. I tu je, na policama, ostao intenzivan, u usporedbi s podrumskim blag, miris onih prethodnih, onih koji su tu živjeli prije. Pa da, to je ustvari ono što sam i htio reći... Sinoć je umro čovjek koji je prije mene živio u ovom stanu. One stvari iz drvarnice su njegove. Ja ga nisam upoznao, vidio sam mu sina, jutros mi je donio nove kvake za prozore u sobi. Tada mi je rekao, stari se potpuno pogubio, teška demencija, počeo je razbijati po kući i vikati da ga puste iz kutije, morali su mu dati nešto za smirenje i vezati ga za krevet. A žilav je bio, sportaš čitav život, otimao se.


Marijo Glavaš
Pročitano 1086 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com