Ipak, teško ga je čitati. Fragment po fragment, ne možeš dugo izdržati, kao da si rukom uhvatio strujnu žicu. Trese
Moglo bi se reći da Afrikanac podsjeća na moje «Pustinje», zapravo da mi se čitatelji ne počnu smijati treba reći da «Pustinje» podsjećaju na Afrikanca. Konceptualno. Na toj razini su blizu.
Da Afrikanac dođe na natječaj T'coma žiri bi rekao da to nije roman. Pa i nije. Briga me za «roman».
Poglavlje «Termiti» - opet, gle! Koincidencija, s knjigom priča.
Njegov je otac «par la finta», ili «far finta», liječio ljude u Africi dok je u Europi bio rat. To kolonijalno francusko smeće (ili britansko, priznajem da nisam sasvim shvatio) živjelo je u Africi s hrpom crnačke posluge. Ipak, lijepo ga je prikazao.
Dok čitam imam osjećaj sreće, ponosa, očaja, stida, jer me podsjeća na neko moje djelo, konceptualno, poetički, čak na razini poredbe i tona - i osjećam se povrh svega glupo, jer to još sad dodatno rastrubljujem.
S tim da je njegov roman smješten u prostor «stvarne», tobože stvarne egzotike, koja zapravo nije egzotika. Ipak otvara nova područja poput Moebiusovih crteža i priča. Ali to može i svaki drugi dobar roman, ne mora biti u Africi.
Dao je svog oca kroz sliku, pravu sliku, nije mu prosipao utrobu, kao naši pisci, loš običaj koji se baštini još od Krleže. Prospi utrobu svom liku i onda će te kritika pohvaliti, kako si samo analitičan. (Ali ja neću tako. Ja volim svoje likove. Ako ih koji put ne volim, onda ih bar poštujem. I kako bih ja mogao znati što se sve mota po njihovim glavama, bili stvarni ili izmišljeni? Pa sve da sam ih izmislio, opet ne mogu znati što je sve u njihovim glavama.) Ne, ja kao i Le Clezio, ne prosipam utrobu svojim likovima. Pa nisu moji likovi vudu lutke da ih gazim i probadam po stranicama. Majku mu je silovao četnik, otac umro od gladi jer nije imao posao, a brat je poginuo u saobraćajki, itd. to su angažirani, analitički «izgrađeni» likovi naše «književnosti».
S druge strane, uporno je pokušavao prikazati svog oca kao suprotnost kolonizatoru, kao osobenjaka koji je lutao Afrikom tražeći vlastitu samoću. Što i jest, na neki način, istina.
Sve u svemu dobra knjiga. Ali, ja mogu o njoj napisati bilo što. Mogu napisati da su u njoj krave s krilima, ili da je autor bezveznjak – kao da će Le Clezio, ili Francuzi ovo čitati.
Mogu napisati da je autor kreten ili genije, svejedno. On to nikad neće pročitati. U tom beznađu hrvatski je jezik u statusu jezika kamerunskih narječja prije dolaska kolonizatora. Eh, da smo bar bili francuska (ili engleska) kolonija, pa da sad pišemo na francuskom, bili bi trostruko jače face.
Čemu sad filozofirati o ovoj knjizi kao da pripadamo istoj kulturi, ne, ne pripadamo.
