10. Michel Tournier – Kralj joha - sramota je da ovo remek djelo još nije prevedeno na hrvatski.
11. Franz Kafka – Zamak - genijalno djelo, također nedovršeno. Otvorenost ostaje osobina Kafkinih romana, iako je u ”Procesu” napisao kraj, koji se tamo – ali samo tamo - logično nametao.
12. Dino Buzzati – Tatarska pustinja – odličan “kafkijanski” roman, premda je Buzzati svoje vrhove dosegao u kratkim pričama.
13. Jorge Luis Borges – Pripovijetke – ovdje uvrštavam i Borgesa iako on nikad nije napisao nijedan roman (osim mozda “Šest problema…”), ali isto tako nije dobio ni Nobelovu nagradu. Ipak, njegovo se djelo također može čitati kao jedan veliki sveobuhvatni roman.
14. George Orwell – 1984. - jedini uz “Životinjsku farmu” pravi Orwellov roman, ali meni su puno zanimljivije njegove “dokumentarne” knjige o kojima će kasnije biti riječi. Ipak O’Brian svakako ulazi u galeriju nezaboravnih negativaca. A vrijedi spomenuti i odlično razrađeni “novogovor”.
15. Michel Tournier – Petko, ili limbovi Pacifika - i ovo remek djelo još uvijek nije prevedeno na hrvatski, osim jedne skraćene verzije za djecu koja daje potpuno krivu sliku.
16. Philip K. Dick – Čovjek u visokom dvorcu – knjiga zagonetka o alternativnoj povijesti, u jednom trenutku otvara nevjerojatno zrcalno pitanje, o onome tko piše i onome tko čita, to jest pitanje stvarnosti. Korišten je, izgleda, I Ching prilikom pisanja.
17. Philip K. Dick – Ubik – vrhunski “sf” fetiš.
18. Philip K. Dick – Tecite suze moje, reče policajac
19. F. Scott Fitzgerald – Veliki Gatsby
20. Fjodor M. Dostojevski – Zapisi iz mrtvog doma
21. Thomas Pynchon – Gravity’s Rainbow
22. Danilo Kiš – Peščanik
23. G. T. Lampedusa – Gepard
24. Gabriel G. Marquez – Pukovniku nema tko da piše
25. Franz Kafka – Amerika
26. Kobo Abe – Žena u pijesku – zanimljivo djelo još jednog japanskog kafkijanca.
27. Herman Melville – Benito Cereno
28. Italo Calvino – Naši preci (triologija) – knjiga koja je Calvinu donijela svjetsku slavu.
29. Henry James – Stezanje zavrtnja – izvanredna knjiga koja ima čak tri tumačenja, a ja sam je uvijek čitao na tobože “najnižoj” razini, kao priču o duhovima.
30. Antonio Tabucchi – Indijski nokturno
31. Curzio Malaparte - Kaputt - vrhunska reportaža iz Drugog svjetskog rata. Ni “Kože” nisu ni malo lošije.
33. Honore de Balzac – Pukovnik Chaber – ovaj kratki roman donosi sve najbolje od tog pisca (dio je njegove Ljudske komedije).
34. Patrick Modiano – Ulica mračnih dućana – iako je dobio Goncourta za ovu knjigu, ipak njezina prava vrijednost kao da je čitateljima promakla, možda zato jer je knjiga vrlo tiha, nježna.
35. Giacomo Casanova – Bijeg iz tamnice Piombi – stvarni događaj, autobiografski dakle, ali ipak toliko uzbudljiv – posebno veranje po krovu Duždeve palače - da je knjiga zapravo čisti roman.
36. Danilo Kiš – Mansarda – e, kad se sjetim Jarca-Mudrijaša.
37. Boris Vian (Vernon Sullvan) – Pljuvat ću na vaše grobove – nadrealni krimić.
38. Boris Vian – Jesen u Pekingu – nadrealni roman, bajka.
39. Junichiro Tanizaki – Ključ – japanska upornost i osjećaj za nijanse u karakterizaciji likova, roman napisan kao dnevnik.
40. Petronije – Satirikon – sačuvani su fragmenti ovog čudnog romana, a među njima je najupečatljiviji fragment – poglavlje “Trimalhionova gozba”.
41. James Ellroy – Crna Dalija – Ubrojio sam ovaj krimić jer mi se jako svidio. Film snimljen po knjizi je puno lošiji. Također više neću stavljati na listu autore krimića, jer kuda bi me to odvelo, premda Chandler, Hammet i ostali (uključujući i Agathu) nisu loši, dapače.
42. Robert Walser – Institut Benjamenta – zanimljivo djelo otkačenog Švicarca pod utjecajem Kafke, postoji jedan jako stari hrvatski prijevod koji je praktički nemoguće više pronaći.
43. Robert Louis Stevenson – Obala Falese – divno, lagano (što bi svojevremeno dali Calvino ili Borges da mogu tako pisati) djelo velikog majstora fabule.
44. Emile Ajar – Momo, zašto plačeš? – jedini čovjek koji je (zbog pseudonima) dvaput dobio Goncourta.
45. Marguerite Duras – Ljubavnik – odlična stvar, a nije puno lošija ni “Moderato cantabile”.
46. Peter Handke – Golmanov strah od penala – evo malo avangarde s početka sedamdesetih.
47. Oscar Wilde – De Profundis – iako ovo nije roman, a Wilde je napisao “Doriana Graya”, ipak mislim da je ovo dugačko pismo, kao životno svjedočanstvo, toliko potresno i da ima “elemente romana”.
48. Italo Calvino – Ako jedne zimske noći neki putnik – samo je talantiran pisac kao Calvino mogao napisati roman na ovako tešku temu, napisati roman od deset različitih fragmenata, roman o čitanju, prikazati rascjep modernog čitatelja, pesoanski rasap moderne ličnosti. (Blizu mu je bio i M. V. Llosa sa dobrim romanom "Tetka Julia i piskaralo")
49. J. R. R. Tolkien – Gospodar prstenova – evo i jednog fantasy autora.
50. Thomas Bernhard – Gubitnik – divna priča o umjetnosti, uz “Wittgensteinova nećaka”, njegovo najbolje djelo.
51. Andre Breton – Nadja – evo konačno jedno pravo, djelomice programsko (ali samo djelomice), nadrealističko djelo, nadrealistički roman, tu oko prvih pedeset.
52. George Orwell – Kataloniji u čast – prepričani događaji iz građanskog rata u Španjolskoj, dakle nije pravi roman, ali kakvi su to samo događaji i kakvi su samo Orwellovi zaključci!
53. Geroge Orwell – Nitko i ništa u Parizu i Londonu – za ovo djelo vrijedi isto kao i za "Kataloniju".
54. Paul Auster – Stakleni grad – lijepa, mirna, kafkijanska triologija o modernoj Americi
55. Georges Battaille – Plavetnilo neba – u izboru iz njegovih dosta raznovrsnih djela, meni je ovo - koje je stilski najbliže realizmu – najdraže.
56. Ellio Vittorini – Gradovi svijeta – sjajan opis Sicilije.
57. Aleksandar S. Puškin – Kapetanova kći – u mojoj biblioteci uvijek će biti mjesta za kapitanskaju dočku, za Pugačova, Saveljića i ostale.
58. Boris Vian – Vadisrce – još jedna nadrealna bajka, o tome kamo nas posesivna ljubav može odvesti.
59. Dino Buzzati – Jedna ljubav – ostarjeli novinar, pa se zaljubio u balerinu.
60. Gunter Grass – Limeni bubanj – patuljak Oskar Matzerath i divna atmosfera predratnog Danziga sigurno zaslužuju mjesto među najboljim knjigama dvadesetog stoljeća.
61. Felisberto Hernandez – Izgubljeni konj – iako je ovo tek duga pripovijetka, ipak je uvrštavam u izbor jer mi je draža od jedinog Hernandezova romana, “Hortenzije”.
62. Boris Vian – Pjena dana
63. Heinrich Böll – Vlak je bio točan – izuzetno tužan i poetičan prvijenac koji je najavio velikog pisca.
64. Heinrich von Kleist – Michael Kohlhaas – klasik njemačke književnosti, Kohlhaas je legendarni lik, prototip “čovjeka s kičmom” u borbi protiv sistema.
65. Carlos Fuentes – Stablo naranče – evo prošvercao sam jednu zbirku priča, jer manje volim Fuentesove romane, ali ova zbirka je zaista vrijedna čitanja.
66. N. V. Gogolj – Taras Buljba – avantura prije svega.
67. J. M. G. Le Clezio – Mondo – nisam nažalost čitao “Afrikanca” koji se nedavno pojavio u hrvatskom prijevodu, ali sam čitao “Monda” i konceptualnu zbirku “Groznica”. Zasluženi Nobel.
68. Marcel Schwob – Imaginarni životopisi – još jedna zbirka priča, ali je toliko konceptualna na nekoj višoj razini, kao kolekcija pripovijedaka na istu temu, da se skoro može tumačiti kao roman. Kažu da je utjecao na Borgesa.
69. Yukio Mishima – Poslije banketa – roman za koji je autor dobio ozbiljnu sudsku tužbu.
70. Vitaliano Brancatti – Don Juan na Siciliji – odlična komedija, puna mediteranskog duha.
71. Honore de Balzac – Otac Goriot – ipak je Laži-smrt (uz Rastignaca) legendarni lik svjetske književnosti.
72. Albert Camus – Alžir – odrastanje u Alžiru, zaboravio sam kako se točno zove knjiga, objavljena je u Zagrebu prije petnaestak godina.
73. Heinrich Böll – Grupni portret s damom – dugo sam se dvoumio između ovog romana i “Biljara u pola deset.”
74. Kobo Abe – Četvrto međuledeno doba – evo jedan “sf” na japanski način.
75. Danilo Kiš – Grobnica za Borisa Davidoviča – u suštini zbirka priča, ali visoko konceptualno ujednačena, dodiruje imaginarnu granicu romana.
76. Ian McEwan – Nevin čovjek – kakva slika poslijeratnog Berlina.
77. Vladimir Vojnovič – Život i neobične dogodovštine vojnika Ivana Čonkina – na tragu Bulgakova.
78. J. M. Coetzee – Sramota – njegov najbolji roman, neka vrsta zagonetke. Zasluženi Nobel. Inače Nobelova nagrada se sve više pretvara u “tvornicu laži”.
79. Aleksandar Solženjicin – Jedan dan u životu Ivana Denisoviča
80. G. K. Chesterton – Čovjek koji je bio četvrtak
81. William Faulkner – Krik i bijes – biram ovaj roman i preskačem “Sartorisa”, “Divlje palme” i ostale.
82. Milan Kundera – Šala – i danas šale znaju biti prilično neslane.
83. D. H. Lawrence – Sinovi i ljubavnici – malo engleske socijale od prije stotinjak godina.
85. Paul Bowles – Pripovijetke – ovdje ubrajam samo pripovijetke jer njegovo najrazvikanije djelo, roman “The Sheltering Sky” po kojemu je Bertolucci snimio film još nije preveden i nisam ga čitao, a pripovijetke su mu sjajne, pune saharske egzotike.
86. Ernesto Sabato – O junacima i grobovima – toliko mitologije o jednom gradu.
87. Marco Polo – Milijun – čudnovati legendarni putopis, ili “milijun laži” koji je, između ostalog, inspirirao Calvina za “Nevidljive gradove”.
88. Andre Pieyre Mandiargues – Englez u zatvorenom dvorcu – navodim ovaj de sadeovski roman, iako su mi Mandiarguesove priče kudikamo draže.
89. Thomas Bernhard – Imitator glasova – odlična, nadrealna stvar.
90. Herodot – Historije – još jedno djelo koje zapravo nije roman, ali kako drukčije nazvati ovaj koloplet “povijesnih” događaja i mitske mašte. Tu bi mogli dodati i Tacita. (Pa mogao bih čak i Platona nazvati romanopiscem, tako mi je “Gozba” uvijek izgledala – kao roman)
91. Jean Paul Sartre – Riječi – zanimljiva, pomalo romantična priča o vlastitom djetinjstvu.
92. Ernest Hemingway – Zbogom oružje – prvijenac, uz jednog najpoznatijeg maratonca u srpskoj književnosti, ovdje smo dobili možda najpoznatijeg veslača u američkoj književnosti, glavni je lik naime preveslao jezero Garda, ili Como, zaboravio sam točno koje.
93. Pearl Buck – Dobra zemlja – staloženo, mirno pripovijedanje o teškim stvarima u Kini.
94. Marcel Proust – Pisma – izuzetno zanimljivo štivo, nevjerojatno svježe, umjesto nekog od njegovih romana.
95. Barry Gifford – Noćni ljudi – pisac koji je inspirirao Davida Lyncha.
96. Andre Gide – Podrumi Vatikana
97. P. P. Pasolini – Teorema – pokušaj “novog romana” na talijanski način.
98. Yukio Mishima – Zlatni paviljon
99. Alain Robbe-Grillet – Oči koje sve vide – eksperimentalni, roman nouveau.
100. Stanislav Lem - Solaris – još jedan dokaz da je “sf” zapravo nadrealan žanr.
101. Franz Kafka – Dnevnik – znam da ovo nije roman, ali je, mislim, više od romana. Dok čitate Kafkin dnevnik u isto vrijeme dobijate svjedočanstvo vremena iz prve ruke, ali i interpretaciju tog vremena, budući da je Kafkin pogled toliko originalan, fantastičan, nevjerojatan, toliko različit od običnog, konvencionalnog, da je to zapravo duboko fikcionalno štivo.
Evo, stat ću zasad, dosta je bilo. Prije svega moram reći da su mi ovi pisci pružili veliko zadovoljstvo čitanja. I tu sam uložio život. Nije mi žao. Mnoga ovdje navedena djela klasični su - “zatvoreni” - romani, ali mnoga su otvorena u formalnom i prenesenom smislu; kao Kafkina djela na primjer, koja se uvijek pri kraju mrve u fragmente, ali su ipak “poetički” dovršena i precizna.
Također, ovaj izbor govori, nadam se, ponešto o samom pojmu romana i pokušava ga kroz niz primjera definirati. Konačno, uvijek sam volio one romane koji nisu bili klasično odrađeni – nego su uvijek davali poneki odušak, ispust, odmak, na bilo kojoj razini. Roman, ostajem pri svojoj staroj tvrdnji, zapravo je mistična forma koja nam izmiče. Svaki ga pisac doživljava drugačije. Svijestan sam da Hernandezov “Izgubljeni konj” nije roman, ali po kojoj onda logici Quignard svoje kratke radove zove romanima, zašto onda to ne bi bili i ostali?
S druge strane, o tome nitko ne misli, roman mora imati i gornju granicu. Pa za mene “Uliks” nije roman, previše je opširan, dijelom i eksperimentalan. Kakav je roman “Rat i mir”? To je saga, a ne roman, itd. Znam da sam mnoge dobre autore propustio ovamo svrstati; sad sam zaključio listu i – prvi mi pada na pamet Saint Exupery i njegovo odlično autobiografsko djelo “Južna pošta”. Ponovo jedna autobiografija, ali toliko dinamična, puna nevjerojatnih događaja, potpuno romaneskna. Pada mi napamet i Conradov "Crnac sa Narcisa". Ili zanimljivi pokušaj Banane Yoshimoto “Kitchen” koji otvara jedno novo, nedovoljno istraženo područje; volio sam i Fabriovo “Vježbanje života”, a tu je i jedan poznati stari epistolarni roman. Itd, itd.
Također, vrijedi napomenuti da je ovo moj osobni izbor, moja osobna lista koja naravno ima sve prednosti i nedostatke koje se mogu naći kod subjektivnih procjena. Na kraju krajeva nisam ni ja baš sve pročitao, čitam i dalje, tražim nove dobre stvari. Za moj ukus važnija je poetika romana, ili ako hoćete “poezija romana”, nego tehnika. Ali to naravno opet podrazumijeva specifične tehnike pisanja. Dakle, važnije mi je ono što se željelo izraziti kroz takvu formu, nego sama forma – koja je tek posljedica. Svima sretna Nova godina, godina Tigra.
p.s. Sudeći prema ovom izboru Kafka se pokazao kao najznačajniji pisac dvadesetog stoljeća, a možda i šire. Eh, baš sam otkrio toplu vodu.
