KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Esej arhiv
18.11.2009
Tokyo u pet Calvinovih osobina





Italo Calvino je u "Američkim predavanjima" predložio šest pravila za novu prozu. Koliko se sjećam – jedno se izgubilo, a ostalo ih je pet, koje je detaljno obrazložio. To su: lakoća, brzina, mnogostrukost, preciznost i vidljivost. Skoro bi se sve ove osobine mogle primijeniti i na opis Japana ili Tokya, kao da ih je Calvino upravo za tu svrhu pisao. Samo što sam tome, nakon dosta razmišljanja, pridodao i malo stare kineske filozofije iz I Chinga te sam svakoj osobini dodao i njezinu suprotnost, tako da se svaka osobina može tumačiti po principu vlastite opozicije, Yanga i Yina.

Sličnu je mudrost vjerojatno na nekoj kolektivnoj razini baštinio i Kafka, pa mnoge njegove rečenice u sredini imaju famozni veznik “ali”, koji nagovještava da će u drugom dijelu rečenice uslijediti negacija ili barem relativizacija tvrdnje izražene u prvom dijelu. Ali, pustit ću na miru europsku dijalektiku i vratiti se Tokyu. Idem redom:

Lakoća.
Lakoća prije svega tokijske željeznice i ostalog javnog prijevoza (“Non-step Bus”, na primjer).

Neopisiva je i s ničim usporediva lakoća s kojom Yamanote line ulazi u stanicu Shinjuku. Ali i lakoća samog života u Tokyu. Stvari se jednostavno odvijaju, nema one težine i fatalnosti u gestama i pokretima, tako svojstvene Europi i Europljanima. Puno lakše se živi u Japanu, ali lakše i strada,

S druge strane lakoća se može pretvoriti u svoju suprotnost, ponekad. Ako duže živite u Tokyu i svaki dan putujete željeznicom sat ili dva, prestanete osjećati to lagano kretanje i čini vam se kao da vlak stoji na mjestu. Sve se pretvori u jedno beskrajno i zamorno čekanje nečega uvijek istog.

Noge vam postanu teške, zatim očni kapci, a na poslijetku i misli. Zaspat ćete u vlaku pritisnuti kretanjem, zgradama, ljudima kao ogromnim teretom.

Vaši snovi više nisu lagani i krijepeći, nego su teški i samo pospješuju umor. Počinjete osjećati nekakvu gustoću, zasićenost, nedostatak boja, nedostatak zraka. Umor vas je potpuno obuzeo.


Brzina.
Slično bi moglo vrijediti i za brzinu. Isprva ste oduševljeni kako vas brze linije Toyoku, Fukutoshin ili Yamanote vode na kilometrima daleko odredište. Ali kad vam takvo putovanje postane rutina počinjete brojati svaku sekundu. Pitate se je li ovo brzi vlak ili lokal, mora li stati baš na svakoj i najmanjoj stanici? Oh ne, pa zar staje i na Daikan yami! Pa i na Toritsu Daigaku, sad sigurno kasnim na presjedanje na Shibuyi! – kažete sami sebi u bradu.
Odjednom kasnite. Ono što vam se još jučer činilo blizu, danas postaje vrlo udaljeno. Shvaćate da nemate vremena, spori ste.

Mnogostrukost.
Na prvi pogled ovu je osobinu najteže primijeniti u opisu Tokya. Jednoličnost u odijevanju muškaraca (bijela košulja, kravata, sive ili crne hlače) i djevojaka (školske uniforme), upravo je nevjerojatna.
Dalje, tokijski urbani pejzaž: samo zgrade, zgrade i zgrade, potpuno je jednoličan. Proteže se desecima, stotinama kilometara, gotovo bez promjene, isti u svakom dijelu.

Japan teži jednoobraznosti, uniformnosti, kontroli. Možda teži tome jer je u suštini sasvim suprotan. Mnogostruk.

Usred potpune uniformnosti školskih djevojaka odjednom odnekud iskrsne neki “medvjedić” sa šubarom, ružičastom mini suknjom i kaubojskim čizmama navučenim na golu nogu. Ili neka žena u tradicionalnom kimonu i drvenim "japankama". Mangupi s Kabuki-choa svi odreda nose jeans i imaju odvratne, “natapirane” frizure.
Po danu potpuno sivi grad, noću živne paleći desetke tisuća svjetlećih reklama i ekrana koji tvore neprekidni zid drečave, šarene svjetlosti.
Mnogostruka je i željeznica koja ide ispod i iznad zemlje, ima sigurno tridesetak različitih linija.
Odjednom, usred niskih kuća ili zgrada niknu oblakoderi i tornjevi, Tokyo je policentričan grad, ima bar deset različitih središta, grupiranih oko stanica ili oko nekog povijesnog mjesta. Svaki od tih centara specifičan je po nečemu drugome. Tokyo eki – carska palača, Yokohama – luka, Kamakura – ljetovalište s velikom plažom od crnog pijeska, Shinjuku – sirovi noćni život, Shibuya – šminkerski noćni život, Roppon-gi – umjetnički kvart, Ueno Gyoen – park, muzeji i galerije, Ginza – skupi shopping, itd.

Preciznost.
Ne postoji narod na svijetu koji toliko teži preciznosti kao Japanci. Nevjerojatno je koliko je ta osobina kod njih izražena. Možda nesvjesno, preciznost štuju kao nekakvo opskurno božanstvo.

Čak i Nijemci su mala djeca za njih. Preciznost je povezana s osjećajem naroda za dužnost, disciplinu, funkcioniranje sistema. U pozadini sadrži određeni prikriveni i perfidni sadizam. Ništa ne smije biti “od oka”, sve mora biti točno, ili nikako. Ako nešto nije točno odmjereno, i jasno izraženo, to ne postoji.

To ide toliko daleko da vam Japanci uopće neće odgovoriti, ako nisu potpuno uvjereni u preciznost i točnost svog odgovora. Posljedica toga je, paradoksalno, da mnoge stvari ostaju nedorečene, netaknute.

Sve to proizlazi dobrim dijelom iz pisma koje su preuzeli iz Kine i koje je sasvim različito od europskog. Europsko pismo, kao i jezici, preveć je apstraktno, toga nisam bio svjestan sve dok u svakodnevnici nisam došao u dodir s kineskim pismom.

Japanski jezik sadrži puno manje apstrakcije u svom performativnom smislu i on je zapravo jezik “preciznosti”, bolje reći jezik “situacije”. U japanskom jeziku situacija određuje riječ, a ne neka apstraktna osobina, ili “ideja”. Evo primjera: drukčije se izgovaraju brojevi kad se broje cilindrični predmeti, nego kad se broje ravni predmeti. Ima sedam ili osam takvih taksonomija za brojanje (a to je kineska tradicija jer sjećam se “pasa koji su počešljani na lijevu stranu” ili “predmeta koji se mogu razbiti”). Te su taksonomije nama nevjerojatne.

Njihov jezik nije kao naš koji polazi od apstraktne konvencije i slaže rečenice po principu subjekt - predikat; ili gramatički: imenica, zamjenica, glagol.
Ne, njihov jezik i gramatika grade se kao kineski hijeroglif, imam osjećaj da oni “crtaju” rečenice.
Posljedica toga je nevjerojatna preciznost, nerazumljiva nama Europljanima, a još veća posljedica je, da tako kažem, “budistička otvorenost stvari”, jer nemaju sustav kao europski koji pojednostavljuje stvari.

Mi baš o svemu možemo govoriti skoro bez ikakve pripreme. I o Bogu, i o politici, i o nogometu. Tu je naša preciznost vrlo varljiva. Pa onda imamo tipove kao što je bio Krleža (sad će se mnogi naljutiti) koji mogu laprdati baš o svemu i svačemu, kao da su popili svu pamet svijeta. To im dozvoljava lažna gipkost našeg jezika.
Takvo nešto u Japanu nije moguće, jer je njihov jezik - jezik nijansi.

Vidljivost.
Ne postoji narod na prvi pogled jasniji i jednostavniji od Japanaca. A zapravo su u toj jednostavnosti potpuno neprozirni i tajanstveni.
Njihove geste i pokreti, njihovi izrazi lica, puni su temperamenta i vrlo jasno vam daju do znanja što misle. Ipak, njihove tamne oči ostaju uvijek jednim dijelom nedokučive i vi nikad niste sasvim sigurni. Ili je to samo moja europska paranoja?

Postoji li jasnija poruka od one koju šalju japanske oči? Ali ipak te oči su toliko tamne i duboke – ili kao što kaže Grass u “Limenom bubnju” za crne oči općenito – animalne i neprozirne, da nikada ne možete proniknuti u njihove dublje slojeve i možete se samo paranoično pitati što se tamo zapravo krije?

Stvarnost je često ono što nije vidljivo na prvi pogled. No, takav stav vodi u paradoks da ponekad od “šume ne vidimo pojedinačno stablo”.

Japanski jezik, gledano iz te perspektive, “crta” svaku pojedinačnu situaciju iznova, ocrtava je i gradi i onda ona postaje precizna i vidljiva, jedinstvena – a ne apstraktna kao u europskom slučaju.
Na taj način potpuno je jasno da japanski jezik teži nemogućem, ali samo “teži”. Zapravo ga nikad ne dostiže, a to je sasvim u redu.

Jedna slika iz kafića

Kad sam zadnji put bio u Tokyu krajem listopada, jedno jutro sjeo sam u kafić First Kitchen na Juyigaoki. Kafić je zapadnog stila; kava se uzima na šanku. Prostorija na katu, u kojoj stalno cirkulira zrak, podijeljena je na prostor za pušače i nepušače.

Uzeo sam kavu i popeo se gore. Bilo je svega nekoliko gostiju, par muškaraca i žena. Pili su svoje kave utonuli u misli.
Namještaj je jednostavan, ravnih linija, poput stvari koje se mogu kupiti u Ikei. Na dnu prostorije veliki je prozor kroz koji sam mogao vidjeti samo nebo, prilično sivo, i krošnju žalosne vrbe.

Iznenada sam imao osjećaj beskrajne lakoće japanskog života.
U jednom trenutku, a bio sam vrlo opušten, učinilo mi se da ostali gosti umjesto očiju imaju samo uske kose proreze iza kojih je jedino tama. Tome treba pridodati i njihovu vrlo glatku kožu i blijedu put. Zatim neku aerodromsku muziku koja je tiho svirala, sivo jednolično nebo i zelenu krošnju žalosne vrbe koja je treperila na vjetru.

Činilo mi se da su sve stvari izgubile težinu, kao i sam život, i da su dobile neku nevjerojatnu lakoću, preciznost, jednostavnost. A da opet ništa nije vidljivo, da suština ostaje zauvijek skrivena, ali to mi zapravo nije ni bilo važno.

Piše: Rade Jarak
Pročitano 1163 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com