KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Proza arhiv
10.6.2009
O cipelama i pečatnom vosku




Tako, stojim na toj berlinskoj periferijskoj stanici i dugo čekam, jer poslije ponoći vlakovi prometuju rjeđe. Moja protrčavanja kroz gradove sve više postaju nalik na ona Snežanina, periferijska, protrčavanja sazdana od čekanja koja ne donose novine, koja donose samo mala čuđenja na niz već poznatih epizoda iz mojih i tuđih prošlosti.

Za Wolfgana Hilbiga malo tko u Hrvatskoj zna. Njegovih knjiga nema u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, ali onu posljednju, «Ich», za koju je dobio sijaset nagrada, našla sam u maloj biblioteci Filozofskog fakulteta u Rijeci. Hilbig je obilazio željezničke stanice,
već dugo, ne pamti koliko dugo, svijet je za njega ležao isključivo na kolodvorima. Išao je od stanice do stanice, uz rijetke prekide, dok mu je um hvatao samo slike kolodvora: kolodvori su se pretvorili u odrednice njegove svijesti. … Na kolodvorima, vjerovao je, nije bio odmah prepoznatljiv kao netko tko dolazi s Istoka, ali to nije bio razlog, jer i na Istoku kolodvori su ga čudesno privlačili.

Iz Istoka Hilbiga su puštali da na Zapadu ima svoje male Lesunge za koje je dobivao skromne honorare, a on se neprestano čudio da na ta čitanja ipak dolazi publika, da nekoga još uvijek zanima to što književnici pišu. No, s vremenom je postajao sve sumnjičaviji prema književnim večerima na koje su ga pozivali. Sad se tih večeri i pribojavao. Vjerovao je da više nema nikakva prava zahtijevati pozornost skupine slušalaca, ma koliko mala ta skupina bila. Osoba koja bi na minijaturnoj pozornici stajala pred publikom imala je sve manje veze s njim.

Naravno, ovo nije Hilbig, to je samo Hilbigov lik C.

Osjećao je vrstu razaranja, erozije, koja je dolazila iz njegove nutrine i dosegla kulminaciju one večeri kad se uputio na promociju; već sljedećeg jutra, kad je sjeo u vlak, polako se počeo oporavljati … ali koliko će dugo moći izdržati sve to? Kad bi doputovao u neki grad na čitanje iz svoje tek objavljene knjige, otišao bi u hotel u kojem će provesti noć, ostavio bi prtljagu, i onda – krenuvši na prvu i jedinu šetnju gradom, vratio bi se na kolodvor. Želja da mu se ta ruta ureže u sjećanje, za naredni dan, za dan odlaska, nije objašnjavala njegov afinitet prema željezničkim stanicama. Ponekad, prije odlaska, propustio bi vlak-dva kako bi proveo još malo vremena na peronu. Grad, njegova središta, njegove znamenitosti, nisu ga zanimali, nikada zapravo ne bi ni upoznao neki grad, ali njegove kolodvore je poznavao; mogao je prepoznati i kolodvore najzabitijih mjesta, čak godinu ili dvije nakon što bi njima šetao. – Nekoć je volio knjižare, antikvarijate u blizini željezničkih stanica. Ali ubrzo mu je postalo draže stajati za pultom nekog bara u predvorju kolodvora i promatrati svijet, gledati prema vani, zaštićen u skloništu koje tom svijetu nekako više nije pripadalo…

Većina ljudi ovdje, opkoljena kolodvorom, bez sumnje je tražila izgovor za življenje nekakvog privida. Jednoga dana promijenit ćemo navike, uvjeravali bi ti ljudi sebe, ali bilo je gotovo nemoguće promijeniti navike na kolodvoru…

I, dok čekam, vrteći među prstima onu blijedožutu ružu kojoj su srezali bodlje kako bi, kao kakva ljepotica, u svojoj obrambenoj nemoći postala podatna, dok šećem gore-dolje pustim peronom, pratim tog Hilbigovog pisca C. koji se u jednoj tihoj Bečkoj noći suočava sa stravom vlastitog postojanja, s razornim, razarajućim krajolikom svog usamljeničkog métiera. Gledam kako nakon održane književne večeri C. šeće mračnom Vijenom i gubi se, ne nalazi hotel u koji je odsjeo. Treba mu piće, ali ne želi piti u društvu, ne želi razgovarati, ne želi čuti: O, kako vi lijepo pišete, gdje nalazite inspiraciju?, ne želi reći hvala, želi piti onako kako obično pije, sam, u tišini, brzim trzajima, naiskap. Tek tada u njemu će se pokrenuti zvijer, iz šume što zamalo da potone u njegovim prsima ta zvijer će se probuditi i kroz njegove oči zakoračiti u svijet. Pratim ga. C. dolazi do uličice jarko osvijetljene raznobojnim neonima. Muzika trešti, grupice polupijane mladeži teturaju od jednog bara do drugog, C. je dosta popio, ali C. ima kondiciju, hoda kruto, strogo i ravno. Ugleda peepshow. Ulazi. U predvorju ga sačekuje ćelavi gorila u kožnom prsluku, obnaženih ruku, tetoviran, lica prošaranog piercingzima, sa zapešćima okovanim u lance. C. dobiva album s obnaženim plesačicama. C. lista album, pogledom prelijeće preko izazovnih fotografija, prstom upire na jednu i ne pogledavši je. Plaća seansu i ulazi u kabinu. Iza debelog stakla obnažena žena pokazuje C.-u stolicu na koju može sjesti. C. ne želi sjesti. Prilazi staklu. Gleda u lice plesačice ali na njemu, na tom licu ne vidi ništa. Možda samo nedostupnost. Nedodirljivost. Veliku udaljenost, nepremostiv nedohod. C. je zbunjen. Dok C. razmišlja o daljinama općenito, plesačica elegantno svlači svoju oskudnu odjeću. C. nije došao da bi toj plesačici proučavao lice, zato se usredotočuje na njezino tijelo, promatra njene dojke, promatra njena bedra, njena bedra lagano se protežu i šire, C. sve to promatra ali ništa ne vidi, ne vidim ništa, kaže na glas. C. pilji u raskrečene noge nage plesačice kao da mu se isključila moždana funkcija promatranja raskrečenih ženskih bedara, ta mi se funkcija iznenada isključila, kaže C., piljim u njena raskrečena stegna i ne vidim ništa, ta žena je nevidljiva, za mene je ta žena posve nevidljiva, kaže C., i osjeti kako mu se grlo steže.

C. odlazi do blagajne, uplaćuje još jednu seansu i odabire istu plesačicu. Učini mu se da je preko njenog lica preletio jedva primjetan osmijeh, oko uglova usana, mali treptavi osmijeh prhnuo je na licu plesačice iza visokog neprobojnog stakla. Idemo ispočetka. Sve se ponavlja. Žena se svlači, vrti kukovima, liježe na prostirku ni desetak centimetara od stakla iza kojega stoji on, žena se uvija, njeno lijepo glatko tijelo sjaji se i grči tu njemu pod nosom. Lice C.-a steže se u masku, pogled mu se muti, staklo u kabini se zamagljuje. Plačem li ja to? pita C., onda stisne zube, saberi se, kaže, i C. stegne zube tolikom snagom da ugrize unutrašnjost obraza. U ustima osjeti krv. Napušta show.

C. diše duboko, oslanja se o zid kuće. Hladan vjetar suši mu oznojeno čelo, miriše na kišu. Nije mu jasno što se dogodilo. Jedna žena nudila mu je sebe, uvijala se, grčila se, prstima jedne ruke otvorila mu je svoje usmine, rastvorila je sebe, a on je obnevidio, on nije vidio ništa. C. nastavlja šetati praznim ulicama, malo luta, ali se ipak obre blizu svog hotela, sipi, više miriše na prašinu negoli na kišu. C. prolazi kroz arkade sa stupovima. Na zidu sa zatvorenim žaluzinama vise golemi plakati. Čitav zid oblijepljen je plakatima. Na plakatima je njegovo lice. C. se strese. Plakati reklamiraju Lesung koji se već odigrao. Jesam li to doista ja? pita C. To sam ja i to nisam ja, kaže. To lice s plakata nema veze sa mnom, kaže C., nekom neobjašnjivom greškom sudbine ja sam se smjestio iza tog lica. Lice na plakatu lice je mrtvog čovjeka, život ovog mrtvaca ne može biti moja priča, to je nemoguće. Moram okončati ovu storiju, kaže C., moram je smjesta završiti.

László je jednom rekao, sve više ljudi otkriva stranca u sebi, onda je citirao Simone Weil i onu njenu kako hibridni građani puštaju korijenje u iskorijenjenost. Hibridni građanin nalik je na psa mješanca, na lutalicu, skitnicu koju ponekad neka dobra duša udomi pa mu kaže, sjedni, budi dobar, kuš!

Hilbigov Das Provsorium («Privremenost») na rumunjski je prevela Nora Iuga, obožavam Hilbiga, rekla je. Na hrvatskom nema Hilbiga, što će Hrvatima Hilbig, taj rezač stvarnosti, taj uzvišeni poeta čiji junaci hrane se na prljavim danima neživljenja. Hrvati bi se samo nepotrebno potresali. Zato ni Kafka za Hrvate danas nije preporučljiv, o Proustu da ne govorimo. Upoznaj me s Hilbigom, molila sam Noru. Ne mogu, rekla je Nora, Hilbig je bolestan, pretvorio se u svoje likove, živi u brlogu, sam, i pije.

Da, pisci se kad-tad pretoče u protagoniste vlastite mašte, uvuku se među korice svojih knjiga i tamo trunu. Ponekad se njihovi likovi otmu, iskoče iz fikcije, nalegnu piscu na prsa i šapnu mu, mat! sad si moj. Tako pisac prestane živjeti svoj život, jedan život, i počne se umnožavati. Zato se ukorjenjuje u iskorijenjenost. Dok ne zanijemi. Dok ne ispari.

Hilbig se rodio tridesetak kilometara od Leipziga 1941., u rudarskom kraju, istočnonjemačkom, gdje je nakon rata na trepavice padala smeđa ugljena prašina, škripala je među zubima i prekrivala prozorska okna. Hilbig je rastao uza svog djeda, kao i Bernhard, samo što je Hilbigov djed bio rudar, kažu nepismen rudar koji je zazirao od knjiga, a Bernhardov djed nije. Hilbig, kao ni Bernhard, nije upoznao svog oca jer njegov je otac navodno poginuo '42. u bitci za Staljingrad, tako je govorila njegova mama, Hilbigova. Hilbig je dugo radio s bušilicama, bušio je u ugljenokopima valjda, onda je postao ložač, prvo je ložio onaj ugljen koji je padao po njegovom rodnom mjestu Meuselwitzu, onda je ložio ugljen u Istočnom Berlinu. Naložio se. Nadisao se usitnjenog crnog zlata. U pauzama Hilbig je čitao iako mu je djed govorio, baci to smeće. Poslije, kad je počeo pisati, prvo poeziju, onda prozu, postao je suspektan za istočnonjemačku literarno-propagandističko-realističku političku scenu pa nikako da objavi knjigu u svojoj Demokratskoj Republici Njemačkoj, pa zato tajno objavljuje u onoj drugoj, Federalnoj. Onda su komunističke vlasti Hilbiga malo uhitile i dodatno novčano kaznile zbog njegove kulturalne suradnje sa Zapadom, onda im je dosadio, pa su mu polovinom 1980-tih dali vizu za onu drugu Njemačku, hajde, idi, odlazi, rekli su, samo što se ubrzo nakon toga ona prepolovljena zemlja urušila, od Zida nadalje, pa se Hilbig dodatno raspisao, gusto i mračno o Stasiju, o svojoj bivšoj domovini općenito, onda o svojoj novoj domovini okrutno kapitalističkoj i bezdušnoj, pa je nekima i na Zapadu počeo ići na živce, stalno je talasao, ali tada je Hilbig već postao njemački (i svjetski) literarni kralj, to je bilo jasno, i nitko mu ništa nije mogao, morali su mu dati sve one nagrade, «Kranichsteiner Literaturpreis», «Ingeborg Bachmann Preis», «Georg Büchnerpreis», a onda se, s 40.000 eura u džepu krenuo samoubijati. Pa je umro. U Berlinu, 2. lipnja 2007.

Inače, Meuselwitz, Hilbigovo rodno mjestašce, danas s oko 12.000 stanovnika, ima i svoju ratnu povijest, pomalo zamućenu. Tek toliko da se zna, to, kako doista svi putevi račvaju se u velike ili male staze, u mnoge mračne sokake Povijesti. Tokom Drugoga svjetskog rata u Meuselwitzu je otvoren podlogor Buchenwalda iz kojeg se regrutirala radna snaga za HASAG, treći po veličini pogon za prisilni rad. Svi satelitski logori Buchenwalda opsluživali su tvornice HASAG-a u vlasništvu Huga Schneidera. Tvornice HASAG-a proizvodile su oružje, municiju, svakakvu ratnu opremu za Treći Reich. U logoru u Meuselwitzu boravilo je 1.666 zatvorenika od kojih su 1.376 bile žene, što je gospodinu Schneideru dobro došlo jer je SS-u plaćao manju naknadu za žene negoli za muškarce jer su žene umirale brže. U tvornicama gospodina Schneidera bilo je civilnih radnika iz cijele Evrope, najviše iz južnoslavenskih zemalja, ljudi su se dobrovoljno prijavljivali vjerujući da će tako izbjeći veće strahote, što pokazalo se besmislenim, jer i ti dobrovoljni radnici umirali su kao muhe. Za HASAG ipak najviše su radili logoraši, najviše Židovi iz Częstochowe u kojoj i danas jedna Crna Madona za njima roni suze. Nešto personala HASAG-a našlo se na optuženičkoj klupi tokom suđenja u Nürnbergu, Hugo Schneider navodno je dobio što je zaslužio, onu dugačku ulicu koju su mu u Leipzigu bili dali – Hugo Schneider Strasse – oduzeli su mu i preimenovali je u Permoserstrasse, a njegove tvornice odavno nema, likvidirana je jer su se pod njenim krovom i uz blagoslov njenih menadžera odigravali teški ratni zločini. Direktor tvrtke HASAG, esesovac Paul Budin, digao je u zrak lajpciški centralni ured HASAGA, onda je navodno prvo ubio svoju ženu pa sebe, što je izgleda bilo u modi, takva autolikvidacija, naročito tokom travnja i svibnja 1945. Eto, mala digresija koja to i nije. Čitava Zemlja posuta je digresijama nalik na sitne vampirske zube ili na Staubzucker, zavisi kako se gleda.

O, nesretno «ja». Zanemareno i neshvaćeno. Neuhvatljivo. Primiče nam se umnoženo, najviše u snovima, a kad pomislimo da smo ga dotakli, prsti kroz njega prolete kao kroz zrak, kao da je duh. Uplašeni, od njega bježimo, onda mu trčimo u naručje. Što više čeznemo da nas voli, to nam ono češće okreće leđa, čim ga pogledamo s čežnjom, ono nestane, sklizne kao sjena, pa mali i napušteni, osvrćemo se u čudu. Podilazimo mu, kažnjavamo ga, tetošimo ga, skrivamo ga, njime mašemo na kratkoj paradi tustva, a ono se gubi u gomili odbjeglih jaova koji marširaju u koloni mrtvaca. U naslovu svog romana Hilbig je «ja» stavio pod navodnike: «Ich». Navodno «ja». Beckett je napisao dramu koja se zove Not I («Ne ja»). U toj drami jedna logoreična usta lišena tijela ponavljaju: Nikada više neću reći «ja», nikada više. Ne ja briše bol ali i prisutnost. Ono što nam se događa ne postoji, ne događa se nama.

Poznajem pjesnika koji je također rekao, vježbam ne izgovarati «ja», pokušavam danima ne reći «ja». Taj pjesnik tužna je duša, izrešetana i raspadnuta, u njemu veliki nered vlada, dok izvana, sav je ispeglan, ugipsan, uopće ne trepće, a čeljust mu škljoca kao kod drvenog lutka. Njegove riječi, one svakodnevne, fijuču poput metaka. Ali u svojoj poeziji taj pjesnik ipak je netko drugi, jedno malo, ucviljeno i uplašeno «ja». Na odluku tog pjesnika da ne izgovara sebe, jedna pjesnikinja, koja oko mene lebdi kad nebo se zamrači, sva od treptaja i mekoće, sva od podatnosti sazdana, na to se moja pjesnikinja, koja mi dođe kao dobra vječna mati (kao Anđela čuvarica?), koju pri svakom susretu grlim, pa u nju upadam kao u perinu, kao u ljubav, na to se moja pjesnikinja – zgrozi.

Što je, Gombrowiczu?

«Ja» nije smetnja u općenju s ljudima, «ja» je ono što «oni» žele. Važno je samo da se «ja» ne uvodi krišom, kao zabranjena roba. Što ne trpi «ja»? Polovičnost, plašljivost, stidljivost.

Riječ ja toliko je načelna i prvorodna, tako ispunjena najopipljivijom i stoga najpoštenijom stvarnošću, tako nepogrešiva kao predvodnik i tako surova kao kriterij, da bismo umjesto da je preziremo, trebali pred njom pasti na koljena. Prije bih rekao da još nisam dovoljno fanatičan u svom bavljenju sobom, i da nisam umio – u strahu od drugih ljudi – s dovoljno kategoričnom bezobzirnošću posvetiti se tome pozivu-zadatku, da u tome odem dovoljno daleko. Ja sam svoj najvažniji i valjda jedini problem; jedini od svih svojih junaka do koga mi je zaista stalo. Eto ti.

U petak sam pošao u modnu trgovinu «Ostende» i kupio par žutih cipela koje su se pokazale tijesnima. Zato sam se vratio u dućan i zamijenio taj par za drugi, istoga kroja i broja i uopće identičan u svakom pogledu, pa se i te cipele pokazaše tijesnima. Događa se da se čudim samome sebi.

Jučer sam prolio kompot.



I ja imam problema s cipelama. Sve cipele koje kupim tijesne su mi. Kad god krenem kupovati cipele, nema mog broja. Nosim veliki ženski broj 42. Ako nađem cipele broj 42 koje mi se dopadaju, to su obično iznimno široke cipele, a ja imam iznimno usku nogu, pa mi te cipele zijevaju. Onda kupim cipele broj 41. Guram nogu u tu manju cipelu, kao one grozne Pepeljugine sestre koje na svoja dugačka stopala navlače Pepeljuginu seksi cipelicu, onda odustanem. U Švedskoj ima dugačkih i uskih ženskih cipela svih modela, ali Švedska mi je daleko. Grace Kelly imala je usko stopalo broj 42. Njoj su napravili kalupe, pa je mogla birati modele. Voljela bih imati cipele dubokog izreza od crvenog laka s iznimno visokom potpeticom. Pa u njima njihati kukovima. U Beču sam našla jedne skupe, ravne, od crnog laka i kupila ih, ali lak je ubrzo pukao na mjestu gdje se spaja s potplatom, to se ne može popraviti rekao mi je postolar. Zalijepila sam ih onim opakim instant ljepilom koji zauvijek spaja palac i kažiprst i nosila još četiri godine – po suhom vremenu.

Znam nekoliko priča o cipelama. Recimo onu o Hamsunovim cipelama kupljenim u Dubrovniku u kojima je 1943. posjetio Hitlera, pa se Goebbels sagnuo da ih pipne i rekao, lijepe mekane cipele. Te cipele Hamsun je nosio pedeset godina, čini mi se. Konačno ih je zafrljačio preko nekog brežuljka kad su mu dozvolili da iz psihijatrijske klinike u kojoj je bio zatočen počne odlaziti u male šetnje. Možda je rekao, sad mi više nikakve cipele nisu potrebne, hodat ću bos. Tu priču voli Mirko. Ima još jedna verzija po kojoj je Hamsun Hitleru rekao, imate krasne cipele moj Führeru. Hamsun je veliki pisac, jedan od najvećih.

Isabella mi je pričala o cipelama.

Zamračeni izlozi, zatvorene trgovine, očeva trgovina cipela u mraku, ja bih nove cipele, pričala je Isabella, nove cipele, crne cipele od laka, jer imam dvanaest godina i u školi je ples i moram biti lijepa za taj ples. Otac me danima uči kako se pleše valcer, vježbamo uz staru ploču «Na lijepom plavom Dunavu», vrtimo se otac i ja, pričala je Isabella, bilo je dobro, rekla je. Očeva trgovina zove se BATA, na izlogu očeve trgovine prilijepljen je plakat, veliki plakat. Veliki plakat prekriva izlog. Ne vidim koje bih cipele kupila. Ne vidim. Plakat prekriva cipele. Nema svjetla. Slova na plakatu velika su i crna. Čitam i krišom virim ispod plakata, rekla je Isabella, tražim crne cipele od laka. Cipele koje neću kupiti.

Na dan 21. prosinca 1935. u ovoj trgovini cipela, od Židova Petera Fischera pazarila je Ilse Johanna Uhlmann, tipkačica u tvrtci AEG.


Na dan 23. prosinca 1935., Arno Lutzner, uposlenik trgovine AGFA, kod Židova Petera Fischera, suvlasnika dućana BATA, kupio je papuče.


Na dan 29. prosinca 1935., Johannes Weichert, šef Odjela za zarazne bolesti Bolnice u Chemnitzu, kupio je tri para cipela.

Sukladno aktu 2, Naredbe o zabrani kupovanja u židovskim dućanima, od 15. rujna 1935., gore navedeni građani imaju se javiti u ispostavu lokalne policije najkasnije do 30. prosinca 1935. u 12:00.

Građanima se daje na znanje da pred svim židovskim dućanima stoje fotografi koje je postavila gradska vlast. Tko uđe u židovsku trgovinu bit će slikan i snosit će zakonom određene posljedice. U cilju lakšeg snalaženja građana, svi židovski dućani obilježeni su uočljivim natpisima s velikim slovima na kojima piše: Oprez! Židovska radnja!

-----------------------------------------------------------W. Schmidt, Gradonačelnik Chemnitza



Sjedam na žutu klupu u parku, pričala je Isabella, na klupu preko puta očeve trgovine BATA i pjevam «Na lijepom plavom Dunavu». Pjevušim. Klupa je svježe obojana. Ples je odgođen. Ples je odgođen za Židove. Škola je zatvorena. Škola je zatvorena za svu židovsku djecu. Za ostalu nije zatvorena. Klupa je žuta. Više ne idem u školu. Odlazim u očevu trgovinu i tamo sjedim, ne želim sjediti na žutoj klupi, želim sjediti među očevim cipelama. U mračnoj trgovini. U pustoj trgovini. Zima je 1935.

Doktoru Johannesu Weichertu sijeku bradu na centralnom trgu, rekla je Isabella. Ljudi gledaju i šute. Doktor Johannes Weichert na leđima nosi pano. Doktor Weichert sandwich man. Na panou piše:

Ich habe von den Juden gekauft. Slova su velika i crna.

Obožavam cipele, rekla je Isabella. Cipele su moja slabost.

U Berlinu, u prizemlju robne kuće KaDeWe otvorili su izložbu Ferragamovih cipela, odmah sam otišla da vidim. Kad sam bila na onoj stipendiji u Beču, skoknula sam do Budimpešte da se malo družim s Jasminom (Lukić) i Dejanom (Ilićem). Ne pamtim ulicu u kojoj sam spavala, ali pamtim da se samoposluga s odličnim sirevima nalazila u ulici Raoula Wallenberga za kojim već šezdeset godina tragaju. Tako je i u Budimpeštu fašizam dotrčao za mnom. Dejan me vodio u Budim da vidim kako je tamo sada sve otmjeno, kad sam posljednji put bila vladao je komunizam, fasade su se krunile, restorani su bili veliki, socijalistički, nalik na menze, s mozaicima trudbenika koji izgrađuju budućnost, a miris luka i gulaša uvlačio se u odjeću.

Išli smo tada rasklimanim «spačekom», negdje sredinom osamdesetih, ton-majstor Zoran Jerković, redatelj Boda Marković i ja. Možda je išao još netko, ne sjećam se. Boravili smo u državnom radijskom stanu za strane goste. Nakupovali smo francuskih sireva i dobrog vina. Kad je krenulo SANU-ovsko, što bi rekao Oketa (Oskar Davičo) – ANUS-ovsko i miloševićevsko ludilo, Boda je skroz pobenavio. Prvo je «režirao» onaj happening s vatrometom na Terazijama, jer 28. marta 1989. ukinut je Ustav SFRJ, onaj iz 1974. pa su nestali i Kosovo i Vojvodina, na Kosovu su izbile demonstracije, bilo je mrtvih Albanaca sve do Beograda, a Beograd je slavio. Pivo je teklo kavanama i ulicama. Između «Hotela Moskva» i «Robne kuće Beograd» dimili su se štandovi s kobasicama i vešalicama, s crevcima, brizlama i krezlama. S moćnih razglasa, uz Bodin light-show, treštali su narodnjaci, raja je splela ruke, uhvatila se u kolce i odcupkala u «Veliku Srbiju» koja je poslije postala mala. Boda se onda udružio s Branom Crnčevićem, skroz je pošizio.

Tako, nakon dvadeset godina ponovno sam došla u Budimpeštu. Bode više nema.

S peštanske strane postoji šetalište koje se zove Dunavsko šetalište. Na jednom dijelu tog šetališta, u dužini od četrdeset metara Gyula Pauer i Can Togay razbacali su šezdeset pari cipela, sve modela iz 1940-tih. Cipele su izlivene, željezne, i ima ih raznih: dječjih, dubokih, plitkih, ženskih s visokim potpeticama i s niskim, muških na vezivanje, ima cokula, ima i papuča. Ima novih cipela i starih, pohabanih i vrlo iznošenih. To su nepomične željezne cipele na obali Dunava, prazne cipele koje više neće šetati, ukopane na šetalištu uz Dunav. Te cipele ostale su na keju s kojeg su Szálasijevi vojnici Strelastih križeva 1945. histerično pucali u svoje sugrađane. Izujte se, urlali su vojnici Strelastih križeva, i ljudi su prostrijeljeni i bosonogi padali u rijeku. Na tisuće Židova plutalo je lijepim plavim Dunavom, a na keju nigdje krvi, nigdje leševa, nigdje grobnica, čist i uredno obavljen posao.

































Došlo je vrijeme, rekao je morž, za razgovor o mnogim stvarima; o cipelama i brodovima – o pečatnom vosku –, o kupusu i kraljevima.

Daša Drndić
Pročitano 2224 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com