Irena Lukšić – ''Nebeski biciklisti'', izd. Disput, Zagreb, 2008., 232 str.
Irena Lukšić (rođ. 1953. u Dugoj Resi) autorica je šest romana i pet zbirki pripovijedaka, ali i više od tristo stručnih i znanstvenih radova o ruskoj književnosti, te velikog broja prijevoda s ruskog jezika. Irena Lukšić također je i nagradom ''Kiklop'' ovjenčana urednica, te članica redakcija nekoliko domaćih i stranih časopisa i česta sudionica brojnih međunarodnih znanstvenih simpozija. Ona se dakle književnošću bavi i kao znanstvenica (diplomirala je i doktorirala na zagrebačkom Filozofskom fakultetu) ali i kao spisateljica, a taj je spoj bio primjetan u svim njezinim dosadašnjim prozama kod kojih je fikcija redovito bila garnirana teorijskom nadogradnjom, metaliterarnim strategijama i brojnim literarnim evokacijama. Međutim, pri pisanju novoga romana ''Nebeski biciklisti'' Irena Lukšić pokušala je zatomiti znanstvenicu u sebi, što je rezultiralo njezinom najprijemčivijom prozom dosad.
Roman je situiran u autoričinu rodnu Dugu Resu, kasnog kolovoza 1967.godine i u njemu pratimo desetak dana u životima grupice osnovnoškolki koje preostalo vrijeme do početka nove školske godine krate kupajući se u Mrežnici, slušajući radijske hitove te kibicirajući dečke koji im se sviđaju, ali i odrasle u njihovim svakodnevnim poslovima i ne uvijek razumljivim postupcima. Autorica pritom nažalost nedovoljan trud posvećuje karakterizaciji svake od brojnih protagonistica pa se čitatelju ''pod kožu uvlači'' samo sanjarski raspoložena, maštovita Tea dok njezine prijateljice, ali i većina odraslih likova, ostaju međusobno neraspoznatljivi i nedovoljno individualizirani. No, budući da su ''Nebeski biciklisti'' prvi dio najavljene romaneskne trilogije, za pretpostaviti je da će u naredna dva nastavka uslijediti karakterizacijska nadgradnja likova.
Radi se o romanesknom bilježenju poetike svakodnevlja iz infantilne, a samim time i nevine, dobrodušne i pomalo naivne vizure mladih protagonistica, što je rezultiralo nepretencioznošću i ležernošću. Dječja se perspektiva, uslijed nerazumijevanja postupaka odraslih, ispostavlja izvorom komike ali i sredstvom depatetiziranja sentimentalnosti pojedinih općih mjesta odrastanja, ali i onodobnog vremena. Iako ambijentiran u socijalističke šezdesete, roman je lišen pretenzija da o prošlosti kaže nešto jako važno i dosad nerečeno. Irena Lukšić izbjegava izravno kritički komentirati devijacije ondašnjeg sustava – jer bi se to zbog protoka vremena moglo činiti iritantnim iskazom tzv. naknadne pameti – već lukavo se koristeći citatima iz onodobnog tiska autorica implicitno demitologizira vrijeme radničkih savjeta, sletova, sindikalnih izleta i partijskih sastanaka. Ti bi se brojni citati (koji uključuju radijske i novinske reklame, razne oglase, tekstove tadašnjih domaćih i stranih glazbenih hitova, kulinarske recepte itd.) mogli doimati anakronima ili nepotrebnima, ali bez njih sociološka podloga zbivanja ne bi bila dovoljno jasna, dok bi osobne priče bile lišene povijesnog okvira i životne vjerodostojnosti. Također, taj autentičan materijal koji vrlo znakovito oslikava ikonografiju socijalizma, u svojoj ispraznosti, trivijalnosti i banalnosti sadrži satirizacijske i humorne značajke koje izlišnima čine svaki izravni autorski kritički komentar, a posredovane u ovakvom implicitnome obliku rukopis obogaćuju slojem subverzivnosti. Marketinški karakter većine tog citiranog materijala pritom je i u funkciji naglašavanja nesklapnosti između proklamiranih socijalističkih ideala i intimnih želja tadašnjeg puka – što je efektno dočarano u epizodama susjedskog zavirivanja ''preko plota'' uvjetovanog zavišću zbog tuđeg boljeg materijalnog stanja – a čime autorica upozorava na buđenje potrošačke groznice ali i nadolazeću estradizaciju kako medija tako i naših života, čijih smo klimaksa upravo danas žrtvama.
Iako se odmiče od postmodernističke metafikcije kojoj je u dosadašnjim prozama bila izrazito sklona (redovito tematizirajući sam proces književnog stvaranja i locirajući fabule u književničke miljee) i novi roman ipak baštini neke odrednice postmodernizma te se u pojedinim segmentima naslanja na dosadašnji autoričin prozni korpus. To se prvenstveno odnosi na epizodičnu strukturu i izostanak čvrste fabule i zapleta; ''Nebeske bicikliste'' karakterizira raspršena fragmentarna naracija s brojnim izmjenama fokalizatora te narativni diskontinuitet generiran brojnim umetcima u obliku citata koji rukopisu pridaju sloj intermedijalnosti. Novi roman s prethodnim autoričinim djelima povezuje i autoreferencijalnost i prisustvo autobiografskih konotacija pa će posebno zanimljiv biti upravo autoričinim generacijski bliskim sugrađanima koji će prepoznavati autentične dugoreške lokalitete a možda i ljude koji su poslužili kao modeli za likove.
Sve u svemu, radi se o šarmantnom i lako čitljivom djelu koje, u kontekstu recentne prevladavajuće stvarnosne prozne matrice, svojom odmaknutošću od aktualnog nam svagdana djeluje čak pomalo i eskapistički, a time predstavlja i osvježenje na književnoj sceni. No i unatoč nepretencioznosti roman ipak sadrži i implicitne kritički intonirane strelice usmjerene spram nedavne nam prošlosti, ali zbog raspršenosti na prevelik broj protagonista i uslijed izostanka čvršće fabularne okosnice ipak ne doseže uvjerljivost Tribusonovog četveroknjižja o odrastanju u Bjelovaru. No, za ukupan dojam i ocjenu ipak valja pričekati ostala dva dijela trilogije koju su ''Nebeski biciklisti'' solidno otvorili, uspješno pobudivši zanimanje za daljnji tijek životnih putova likova.
