Postoji li udaljenija obala od ove? Još je petnaest sati preostalo do zore ali se vrijeme više ne mjeri minutama. Uglavljeno je u ritmu jampskog pentametra, prebrojano oblucima bačenim u plićak, zaboravljeno u raspršenim kružnicama na drhtavoj površini vode. Sada vrijeme otkucava u noćnom TV programu (tri reklame manje do jutra, četiri nasmijane domaćice, sedamnaest blještavih zubala bliže smo svitanju), zarobljeno je u disonanci pijanih glasova i tišine ulica, dugačkim pauzama razgovora i stiliziranim šutnjama glazbe. Piano, pianissimo stoji u zaglavlju svakog neispisanog lista što ga iščitavam s najvećom pažnjom - naše su tišine srodne. Jer, ja ne govorim. Ne mogu govoriti. Moja su usta duboka rana koja ne zacjeljuje brižno povezana uvijek novim, bijelim zavojima. Govorimo šuteći. Ja i ona druga ja, obrnuta od mene, glave povijene gazom gledamo se šuteći. I ne znam oponaša li ona mene ili ja nju. Glava povijenih gazom gledamo se šuteći. Ti, koji nisi ti jer ovdje nikoga nema; ovo je najudaljenija obala. I ja koja ne mogu biti paralizirana iščekivanjem zore.
VAL
Vodeni mi se gušter približava dok klizim kroz gustu neproničnu masu vode. Kupam se u plavoj živi žutocrvenoj živi srebrenoj živi (Ljeska se poput gušterovih leđa). Poput šupljeg oblutka plutam dok mi se on tiho prikrada bez zvuka bez šuma. (Na obali panika. Ne čujem upozorenja Dozivanja! Vriskanja!!!) Ja sam šuplji oblutak u plavoj živi. Nemam uši, nemam misli ni dušu. Djelić sam prethistorijske stijene uspavane ribljim pričama dolje duboko u utrobi vode. Čujem samo puls njenog sna i nijemi drhtaj dok ulazim u gušterova usta. Dok se sastajemo, ispreplićemo na trenutak… A zatim opet samo gustoća tišine dok izranjam iz ljuskastih leđa i dok…
Oboje klizimo dalje Zaštićeni… Nedodirljive aveti svaka u svom snu.
SJEĆANJE MORA
Znaš li da se ledenjaci otapaju dok lijeno odmaramo na stijenama i da će nas, za nekoliko hiljada godina, izroniti iz mora -algama otpočete kosture- uglačati do sjaja i izložiti u muzeju kao prvog muškarca i prvu ženu.
MJESTO NA KOJEM NISMO BILI
Osmijeh je pobjegao njegovom licu Iznenada uplašen neočekivanim izvijanjem njenih bokova, naglim približavanjem neizbježnoga. Progutao je zvuk gledajući nju kako guta Tamu čineći je nevidljivom, nepostojećom svojim nagim tijelom fosfornoga sjaja u mraku sobe nije bilo sobe i on je odlutao u prazninu koja se odjednom pojavila iza oslikanih zidova… Bio je na osvjetljenoj autocesti, automobili su prolazili Nadzvučnom Brzinom i klupka žute i ljubičaste svjetlosti. U njenom su snu domoroci trčali po plaži polugolih, bakrenih tijela skakali u zapjenjene valove. Imali su visoke glasove i dubok, nezgrapan dječji smijeh kojeg je uživala nagim tijelom ispruženim na suncu. Više nije bila žena. Od sunca je njena koža postala ljuskasta i sivozelena,… Bila je dugačka mudra zmija, bila je siesta i odbjegle su je kapljice hladile.
A u sobi je bilo mračno i vlažno, vjetar je probijao stakla, svi su spavali… Osim nas dvoje.
POVIJEST LJUBAVI
U slici gori svijeća, vosak se razlijeva po stolu teškom i tamnom iznad kožne sofe i sve se to nikako ne uklapa jedno u drugo, u mene u tebe U svijet čija smo vrata na tren pritvorili. Osvijetljeni električnom svjetiljkom promatramo njih u svjetlosti svijeće. Ja ispred sofe Ti- neizvjestan, nepronađen, negdje u dubinama mene zagubljen. Sakriven u međuprostoru ove ovdje sobe s ljubičastom sofom i bučnog, vlažnog svijeta iza pritvorenih vrata. Ne tražim te, ovdje si... Nema te u predmetima oko mene niti u mojim sjećanjima... Tek u tom rascijepu prostora, lebdećem vakuumu neostvarenog vremena, izviruješ ni sa čim povezan, dalek nestvaran. Kao da nikada nisi ni bio, kao da smo se izmaštali u snovima nekog drugog svijeta.
___________________
Ana Čveljo rođena je 28.3.1982. u Zagrebu. Studentica komparativne književnosti i filozofije. Pjesme su joj do sada objavljene u studentskom časopisu Ka/Os, zbirci "Erato" i na web portalu "Prozaonline".
