Kada su Zvonka Makovića novinari pitali da komentira neukusne napade Miljenka Jergovića na Dražena Katunarića, odgovorio je da vozi i da ne može govoriti na mobitel. I pune dvije godine nije se našlo novinara da ga pita: "Ej, Makoviću, jesi li se zaustavio?" Ali sada ih se našlo podosta da zapišu kako Maković misli da sam mladi novinar koji ni po čemu nije zaslužio da s Daliborom Šimpragom i Vladom Bulićem bude gost Hrvatskog društva pisaca na sajmu knjiga u Leipzigu. Krunski mu je argument da naš "nedolazak nitko u Leipzigu ne bi primijetio". Dobro jutro, Makoviću! Pa naravno da ne bi primijetio, i nitko zdravog razuma ne bi ni mislio da bi trebao primijetiti.
Toliko je bio revoltiran našom nevažnom prisutnošću ondje da je dao ostavku na mjesto potpredsjednika HDP-a i rekao novinarima da će dati ostavku i na članstvo. Zbog svoje nazočnosti na nepreglednom lajpciškom sajmu ipak nije dao ostavku - nazočnost je, dakle, bila nužna i primijećena. A što bi bilo da je službena hrvatska delegacija ondje imala samo trideset jednog člana i da Maković nije bio u nju uključen? Maković zamišlja da bi Nijemci zgranuto pitali: "A gdje je Maković?" Ja pak zamišljam da bi Nijemci, dobrodušni kakvi već jesu, pitali: "Došlo vas je samo trideset jedan? A zašto niste svi došli?"
I to bi mi sve ušlo na jedno uho unutra, a na drugo van, da nisam pročitao kako Maković kao dio službene delegacije HDP-a odlazi u Japan. A što je s ostavkom? Je li Maković podijelio sve službene izjave za iduće dvije godine i opet ubrzao? Zna li uopće za riječi Yukija Mishime da bi častan čovjek radije izabrao smrt nego pogazio svoju riječ? S tim me u vezi zanima samo jedno: ide li u Japan Maković kao pisac ili kao kamikaza? Ovo drugo pozdravljam svim srcem, ali ovo prvo potpuno mi je nepodnošljivo.
