Glina I već u ustima okus zemlje Htjela bih biti toplo, prijemčivo biće prepečena terakota, gusta astečka figura Kada prisloni glavu na moje grudi želi čuti muklo skriveno bilo mekanu Gejinu krivulju ne ovaj cvileći škripavi zvuk polaganog otjecanja kalcija Kip obojen u crveno; strastvena božica sangrije i limuna koja jede svoju djecu, toliko premnogo ih ima, i koja gospodari godišnjim dobima svojom nepokretnom lećom Ne ova ustajala slonovača razvodnjena mliječna tekućina lomnost svakog zgloba samilošću okoštala maternica
Poslije U ovaj nježni sat kažeš u ovaj nježni tihi sat kada bih trebala biti van dohvata onkraj praznine podatna lokvica i mačji pred ćutim svaki kralješak nepriličnošću koja me zapanjuje (kralješak-kraljevna, primjećujem duhovitu koincidenciju) i potvrđuje izlišnost da ovo prozovem činom nevjerojatna nasilja i opovrgnem pravo koje si uzima svatko kome se samo ovlaš osmjehnem da citira Preverta U ovaj blaženi sat zirkam u tvoje oko kao u savršenu simetriju slivnika pokušavajući pretočiti nazrijeti sagraditi tu ljepotu koju mi saopćavaš to anđeosko svjetlo koje curka niz stijenke mojih bedara
Dan na plaži Obluci i riječi u dječjem umu mogu poprimiti isti oblik Niti najezda meduza nije nas mogla obeshrabriti prilijepljene uz kamen i igre riječima u kojima si uglavnom pobjeđivala uvijek tamnije kože i dulje kose Uz to: tvoj zeleni kupaći kostim djevojčica prikliještena uz rub mola jer se površina vode uvijek činila predaleka dok si ti već odavno iščezla negdje na horizontu priželjkujući potajno neku odvažniju kćer Ovoga si se ljeta vratila kući s lelujavom opeklinom na boku; pričala si koliko je boljelo kada te žarnjak dohvatio a ja sam to promatrala kao smiješnu pravdu krijući u šaci oblutak koji sam nedugo prije uspjela ispljunuti jer znam kako su mi za pobjedu nedostajali ključni pojmovi i zato jer se sve rjeđe mogu sjetiti tvoje sumanute hrabrosti
žice On voli moju budućnost više od mene same; zamišlja je spokojnu poput večere koju ćemo pripremiti zajedno, zajedničkim prijateljima. Već je odavna odabrao boje kojima će je oličiti. Drugo od mene niti nema osim budućnosti – sanja dan kada će jedine žice među nama biti one istovjetnih obruča za ključeve istovjetnih vrata ili možda uzice zmaja kojeg ćemo puštati zajedno na zajedničkom otoku Na karti ucrtava moje kretanje pažljivo poput vojskovođe (lako je biti viši od Napoleona) i svija malene omče, uzlove koji će nas spojiti u 1 kretanje, 1 strpljivu ofenzivu On voli moju budućnost više od mene; i uhvaćenu u krušku pješčanog sata stavlja je na policu svoje, samo kako ne bih zaboravila što sam sve propustila
_________________ - - - Barbara Pleić, rođena je u Rijeci 26. travnja 1985., ali veći dio života provela je u Slavonskom Brodu. Studentica 4. godine engleskog jezika i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U 3. razredu srednje škole osvojila 2. mjesto u kategoriji srednjih škola na Goranovom proljeću, te joj je ogranak Matice hrvatske u Slavonskom Brodu objavio prvu zbirku poezije „7. sonet". 2005. godine dobila nagradu „Zdravko Pucak" na godišnjem natječaju karlovačkog ogranka Matice hrvatske, te je iste godine objavljena druga zbirka poezije, „Ruke koje skupljaju ruže". Osim toga, objavljivala je pjesme u časopisima Vijenac, Zarez, Kaos, Forum te na web siteu Poezin. Također piše filmske i književne kritike za web – stranicu www.geer-online.com
