KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Proza arhiv
28.11.2007
8 minuta



Na kutiji je crnim, masnim slovima vrištalo: Fumar puede matar. Njeni prsti dužinom su podsjećali na svoju vlastitu sjenu. Zvuk koji je proizvodila lupkajući lakiranim noktima o mramorni šank gubio se u glasanju diskoteke. Niz leđa mi plaze hladni trnci dok gledam u nepomični papirni kvarad s cigaretama. Nisam pušio već dvadeset godina. Već dvadeset godina nisam pušio.

Bilo je to najbolje ljeto mojeg života. Najljepše žene koje su oči vidjele odjednom bi izmigoljile na sunce kao gušterice iz pukotine na zidu. Na stotine gmazova. Sa terace kafića u kojem sam konobario izvodio sam oči na ispašu po plaži što se pružala naokolo. Gdje su se samo godinama ranije skrivala sva ta oličenja kožne neodoljivosti?

Dnevne vrućine privukle bi pod hladovinu travnatih suncobrana taman toliko golotinje da se ispune sva sjedeća mjesta. Iz čaša je stršala samo devetina ledene sante umočene u piće. Za stolom pored ograde momak crne kose akužao je napolitanu špadi. Većinom poznato društvo i uobičajene narudžbe nikada me nisu zamarale.

Sa zalaskom sunca sve manje je trupala ležalo po plaži, a sve više duša zalazilo je u kafić. Tama postaje sve jasnija, palim prigušena svjetla, pojačavam bas, primam veliki broj narudžbi, ubrzajem korak, brišem znoj s čela, sve češće se smijem, sve više napojnica stavljam u džep, miješam sve više koktela, umećem veći broj slamki u čaše, već mi se nekoliko djevojaka nabacuje, uzvraćam osmijehom na prvi hvat za stražnjicu, mrdanje evoluira u ples, pojačavam bas, ispijam po kratku žesticu s plavušom koja plaća obje, gužva mi usporava kretanje, krpam dijelove doviknutih narudžbi i na pladnju slažem stakleni mozaik, zvonom objavljujem besplatno piće na svako naručeno, navala oduševljenja pomiče šank par centimetara u stranu, sklanjam razbijene čaše, pijem drugu i treću žesticu, plešem dok poslužujem, častim plavušu kratkom, rukom joj klizim niz leđa, za šankom vlasnik poslužuje svoje prijatelje i namiguje mi odobravajući, plešem s plavušom, gazda šalje pun pladanj žestica na stol uz nas, pijan sam, ona je pijana, vrela je, tako je lijepa, ljubimo se, odlazimo na plažu, skidam je, ona me svlači, uranjamo u plićak, vodimo ljubav na mjesečini, u kaplji što joj klizi niz grudi zarobljen je Mlađak, ona uzdiše, more u valovima odgovara rimovanim uzdasima, ona spava, spavam prekriven njom. Sutra radim popodnevnu smjenu.
Prije dvadeset godina žene nisu bile ovako tajanstvene. Ili jesu, ali se ja ne sjećam? Nokti joj i dalje igraju neku djetinju brojalicu. Uska crvena haljina pružila se do koljena da pripijeno ispriča basnu o bludu njenog tijela. Što skriva? Zašto je sama? No, i ja sam sam, što je tu čudno? Tajna joj ne može biti strašnija od moje. To nikako?

Podsjeća me na citat iz davno pročitane knjige, samo se ne sjećam koji. Ne mogu se sjetiti koja ga je knjiga nudila. Dobra neka knjiga. Stara neka rečenica. Već dvadeset godina nisam pročitao knjigu. Nisam pročitao knjigu već dvadeset godina.

Na plažu sam stigao dva sata prije početka smjene. More je posjedovalo temperaturu rastriježnjenja, a ležanje na ručniku terapeutsku moć. Pored mene je ležao debelo ukoričeni Dostojevski. Samo što sam došao do poslijednje stranice, ponovno sam okrenuo prvi list Karamazova. Bili su jednostavno savršeni. Nisam mogao prestati čitati. Kraj poglavlja je gravitacijskom jačinom vukao buduća razjašnjenja.

No ovaj put mi je oko ipak malo bježalo na stranu. Neprestano sam pogledavao hoće li se pojaviti plava. Stigao je početak smjene, ali od nje ni pramena. Zar sam se to ja zaljubio? Ja, stari galeb, uhvaćen u krletku? Nije bilo vrijeme za razmišljanje, već za vezivanje pregače oko struka.

Brišem stolove, pogledajem na plažu, perem čaše, pogledajem na plažu, poliram, pogledajem na plažu, punim hladnjak, pogledajem na plažu, točim pivo, pogledajem na plažu, režem limun, pogledajem na plažu, donosim pogrešnu narudžbu, pogledajem na plažu, ... uf, moram doći k sebi. Srećom nije gužva, sve samo poznati gosti, dobri prijatelji, smješkaju se, znaju za sinoćnji ulov, moram stati trenutak, otići na stranu i zapaliti. Gazda se smije i preuzima šank.
On im je ispričao. Strašan čovjek.

Iza kafića je hladovina. Borovina iza koje izrasta brdo obraslo starim maslinama. Samo tu mogu predahnuti. Tu nema nikog. Tu je tišina. Cigareta. Gorkasto topli okus krene mi grlom, niz dušnik, do pluća. Prvi, dugi udah, smiruje mi krv. Dobro je, sve će biti dobro, samo minuta i vraćam se na posao, preporođen. Evo, uzeti ću još jedan dim.

U pola udaha ugledao sam je kako se približava šetajući dalekim plićakom. Zbunjen sam pomislio da će otići ako me ne ugleda na radnom mjestu, brzo bacio duhan i potrčao

spotaknuvši se i opruživši prsimice po pijesku. Nije vidjela, dobro je, ne smije se. Ili je vidjela, ali joj nije smiješno... nije dobro što se ne smije? Teleportiram se za šank i kao da se ništa nije zbilo uzimam polirati čaše.

Srce mi udara u ritmu sad-će-doći, sad-će-doći. Podižem čašu prema svjetlu, kao da tražim mrlje, ali ustvari tražim njeno lice. Tu je. Ali nešto je čudno.

Spuštam čašu. Zadihana je. Trčala je. Vrišti i pokazuje rukom u stranu. Ne razabirem što govori od zvučnika koji mi tutnji kraj uha. Neki su već skočili od stola. Preskačem šank i dotrčim do nje. Hvata me za ruku i odvlači. Iza kafića bukti požar. Plamenje izjeda borovinu i pentra se prema maslinicima.

Trenutno sam osjetio kako mi je boja isparila iz tijela zajedno s temperaturom. Hladan i blijed kao mrtvac promrmljao sam ''jebote opušak'' i srušio se na pijesak.

Bilo je to najgore ljeto mog života. Probudila su me nepoznata lica sa kapama na glavi. Policija. Podlaktio sam se i sve vidio. Brdo je podsjećalo na grafiku Ede Murtića. Sivi duhovi spaljenih stabala dizali su se prema nebu. Sablasno pougljeni šiljci stršali su na mjestu drevnih maslina. Scenografija horor filma upotpunjena je rubnim dijelom brda gdje su ljutito šutile zidine spaljenih kuća. Pokušao sam nešto izustiti, ali sve funkcije su mi otkazivale. Onda su oni progovorili.

- Budan je, šefe, budan je!
Dozvani je stigao trkom i podigao me s tla zgrabivši čvrsto za vrat.
- Ti si taj šta je bacija cigaru, jeba ti pas mater, je li, govori? Pa znaš li ti šta si učinija, govno jedno? Cilo naselje je izgorilo, moje cilo selo, ljude si pobija, kretenu bolesni...

Nastavio me tresti i nazivati imenima, a onda me tresnuo šakom po sred lica tako da su mi pukli svi končići priče koje sam do tada uspio povezati. Priskočila su dva policajca i odvukla ovog što je bio nasrnuo na mene. Otimao se kao da mi se želi napiti krvi. Vikao je da ga puste, a u očima mu je bjesnila neuračunljivost.
Prišlo je jedno poznato lice.
- Nesritno dite, šta si učinija. Ovi će te strpat u zatvor. Sve je izgorilo. Ljudi su izginili. Ne znan šta da ti kažen prijatelju.
Stiskao mi je ruku i otišao zamišljeno gledajući u požarište. Tko je to bio?

Nisam trebao ništa priznavati, sve je bilo poznato. Bio sam kriv. Stavili su mi lisične na ruke i gurnuli prema vozilu. Osvrnuo sam se i ugledao plavu kako plače. Nikada prije nisam rasplakao ženu.

Obrana nije mogla puno učiniti. Rodbina unesrećenih bunila se da je dvadeset godina premala kazna za namjerno bačeni opušak. Ja sam šutio i pokunjio glavu. Odslužit ću koliko kažu.

Gledam kako plamti u crvenoj tkanini što joj ljubi kožu. Moja ugašena žudnja još se nije razbudila u ova dva dana od kada sam izašao na slobodu, ali prilazim joj i progovaram nekim izgubljenim glasom svoje ličnosti. Čak mi je i tajanstveni osmijeh Mona Lise zatitrao na licu.
- Mlada damo, mogu vas zamoliti za jednu cigaretu?

Kažu da cigareta skraćuje život za osam minuta. Minuta više-manje, svejedno.






Marijo Glavaš
Pročitano 2123 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com