KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Proza arhiv
29.10.2007
Da smo živi i zdravi



Da smo živi i zdravi


Moj prijatelj iz djetinjstva želio je da postane berberin. Mi, ostala djeca, često bismo se smijali tome da postoji neko ko želi da postane brica. Bilo je toliko mnogo drugih, raznolikih poslova koje smo obavljali kroz bezbrižne dječje igre i maštarenja. Često smo, zaneseni igrom, bili istraživači do tada neispitanih predjela, koji su se, uzgred, nalazili tu, na rubu našeg malog naselja. Danima bismo se borili protiv strašnih bića iz drugih galaksija, koja su dolazila s namjerom da porobe našu malu planetu Zemlju. To je bila jedina nikada do kraja završena borba u kojoj smo svi bili važni i veliki, sve dok neko ne bi viknuo:
„Mali zeleni su ćelavi, neće imati Brica kog’ da šiša!”
Igra bi odmah prestajala i počinjali bismo da zadirkujemo našeg prijatelja koji će, ako se prognoza ispostavi kao tačna i vanzemaljci budu ćelavi, ostati bez posla.
Da, naše djetinjstvo je brzo prolazilo i postajalo samo uspomena. Počeli smo to da shvatamo onda kada su na mjesto naših diječijih igara odrasli počeli da nameću obaveze. Uvlačili su nas polako u neki drugi nama, malenoj djeci, nepoznat svijet. A u tom drugom svijetu čekale su dužnosti stvorene samo za nas. Tako su nas novim, nametnutim pravilima zauvijek odvajali od onog divnog dječjeg sna: igranja i druženja.
Kada je poštar jednoga jutra donio plavu kovertu na kojoj je krupnim slovima bilo ispisano moje ime i prezime (tražeći, pritom, da potpišem da sam lično primio obavijest), bilo mi je jasno da tog trenutka postajem čovjek. Obaveze koje su bile ispred mene nisu bile nimalo bezazlene. Pomislio sam:
,Djetinjstvo koje sam dobro upamtio i koje bi uvijek, kada bih ga se sjetio, izmamilo osmijeh na mome licu, ostaće tek lijepa uspomena.’
Nove igre koje su za nas, male ljude, smislili neki zli ljudi, sada smo svi morali da prihvatimo. Imale su surova pravila koja nitko nije smio da prekrši. Naročit je bio miris tih novih igara, miris koji je bio sačinjen od mješavine ulja kojim se podmazuje oružje i sagorjelog baruta. Mada, kad bolje razmislim, i nije to bio miris ulja i baruta, bio je to smrad jednog društva koje se raspadalo i vuklo naša djetinjstva na svoje mrcinište.
Imao sam, ipak, toliko sreće da na samom početku tih surovih igara budem izbačen. Preskupo sam platio izlazak. Pa ipak, pored svega što mi se dogodilo, bio sam zadovoljan, pa i ponosan na sebe. Ostala mi je duša, nakon pakla kroz koji sam prošao, još uvijek djetinje čista.
Veliki ljudi, oni koji su godine naše mladosti ispunili svojom ludošću, sada su za mene samo ružno sjećanje. Ispred nas, ljudi koji smo uspjeli da dočekamo kraj bezumlju, bio je život i želja da se ponovo sretnemo sa prijateljima iz djetinjstva.
Ubrzo sam se uvjerio koliko je svijet u kojem živimo zapravo mali. On je samo jedna varoš. Kontinenti polja, a okeani i mora bare. A nekada su mali potoci bili velike rijeke našeg dijetinjstva!
Javlja mi se često moj prijatelj Pavle, on sada živi negdje u Holandiji. Dokazao mi je da su najveći prijatelji oni koji te ne zaborave kad ti krene po zlu. Bio je za mene ne samo prijatelj i brat, već i jedina veza sa ostatkom svijeta. Svijeta kojem sam nekada pripadao. Jednom prilikom, kada smo se sreli, Pavle mi je rekao:
„Čovječe, kao djeca sanjali smo kako ćemo jednoga dana kada odrastemo postati veliki i važni ljudi. Vidim, neki su uspjeli, a neki, kao što znaš i sam, nikada nisu dobili ni šansu da se dokažu. Kada ti kažem da nas je Brica sve pretekao, nećeš mi vjerovati!”
„Kako pretekao, šta je uradio? ” upitah zbunjeno, željno iščekujući odgovor.
„Ma, on ti je postao jedan od najuspješnijih ljudi u Bosni, krenuo ga posao, pred njim sve puca! Dolazio je u Holandiju, pa smo se sastali i ispričali o svemu, pitao je za tebe, čuo je da ti se dogodilo nešto strašno. Upitao pa zanijemio, kao da nije imao snage da se dalje raspituje. Nisam mu zato ni rekao ništa. Bolje mu se sam javi ako želiš, siguran sam da će se obradovati kad te čuje.”
Iz džepa je izvadio mali imenik, prepisao mi njegov broji i rekao:
„Sad je na tebi, uradi kako god želiš.”
Danima bih dolazio do telefonske govornice, a kada bi okrenuo posljednji broj u dugom nizu – prekinuo bih vezu. Pomišljao sam:
,Možda će moj prijatelj iz djetinjstva pomisliti da sam čuo za njegove poslovne uspjehe, pa da ga sada zovem jer mi nešto treba.’
Kada sam, jednoga dana, konačno okrenuo i taj posljednji broj javio mi se dobro poznati glas. Bio je to moj prijatelj Brica.
„Pa gdje si ti, lave?!” zaorilo se iz slušalice priljubljene uz moje uho; odmah je prepoznao moj glas.
„Druže moj, jesi li ti živ? Čuo sam dosta toga o tebi. Reci mi, kako si!?”
„Dobro sam” rekoh mu. Nije lijepo lagati, a ja sam lagao prijatelja. Ali, zar da mu poslije toliko vremena, koje je proteklo od našeg posljednjeg susreta, sada pričam o svojoj muci?
Nismo se vidjeli četrnaest godina, tačnije od mog odlaska u JNA. Veče pred odlazak u vojsku došao je da me ošiša, da me, kada dođem tamo, „oni papci ne unakaze”. Poslije tog šišanja dugo smo sjedili i pričali, uz dobru rakiju i domaće čvarke, koje je on u šali zvao „smoki”. Poslije te noći svako je otišao svojim putem... a sada, poslije toliko godina, spojio nas je telefonski poziv. Razgovarali smo kao da smo sinoć iza sebe ostavili ispijene čaše rakije i dopola praznu činiju „smokija”. Dogovorili smo se i oko mjesta gdje ćemo se naći. A gdje bi se drugdje i sastali nego u kafani „Kod Đuke – ni na nebu ni na zemlji”?! To je kafana u koju svraćaju samo kamiondžije i ljudi poput nas dvojice. Jedni zbog najbolje mlade jagnjetine u Bosni, a drugi, one koje je život razdvojio, tu se sastaju da poslije mnogo godina uz rakiju pokušaju da speru gorčinu iz grla.
Vozač koji me tog dana dovezao na dogovoreni sastanak bio je zbunjen susretom i osjećanjima koje dva stara prijatelja nisu mogli da sakriju. Prevrtao je očima u čudu.
Moj prijatelj i ja sjeli smo za sto, a vozač dva stola dalje. Nisam htio da nas bilo ko ometa, pa sam konobaru rekao:
„Donesi flašu kruške da se ne šetaš stalno!”
„Pametno, pametno” promrmljao je sebi u bradu, pa se brzo izgubio.
„Čovječe, pa ti izgledaš odlično, nisi se nimalo promijenio! Ni ostario nisi!” poče prijatelj.
„Ja sam mislio da sam najveći lažov na svijetu, ali vidim da si me ti uveliko pretekao!” rekoh mu i obojica se glasno nasmijasmo.
Kruška nam otvori srca te kao nabujale rijeke iz nas krenuše priče o mojoj i njegovoj porodici, ljudima koje smo poznavali, mjestima na koja smo nekada izlazili u rodnome gradu. Pominjali smo sve one događaje i ljude koji su bili vrijedni pomena. Pokazivali smo jedan drugome slike svojih porodica.
Njegov sin je krajem tog mjeseca punio dvanaest godina. Rekao mi je u šali:
„Mali je kliker, kao da nije moj!”, i opet počesmo glasno da se smijemo. Zatim smo otpočeli priču o djetinjstvu i igrama koje smo najviše voljeli. Naglo smo zaćutali, kao da smo upravo tom pričom dodirnuli u nešto što se ne smije.
Nijemo smo posmatrali karirani plavo-bijeli stolnjak pred sobom; rupe koje su cigaretama napravili pripiti gosti prije nas bile su savršene deponije za gorčinu koja nas je gušila.
Nikada se nismo opijali, pa ipak, rakija koju smo tog poslijepodneva salijevali nije imala snagu da nas opije. Svaki put kada bi odvojili poglede od malih deponija na kariranom stolnjaku i pogledali se čulo bi se samo:
„Ma da smo živi i zdravi!”
Nazdravljali smo nečemu za šta smo obojica dobro znali da je, našim žargonom rečeno – šuplja priča. Kad je čovjek živ i zdrav a bez izgleda da će jednoga dana uspjeti da ostvari snove onda mu ta zdravica zvuči podrugljivo.
Nastavili bi priču, pa opet zaćutali. Činilo se da tako, u tišini, govorimo ono što stvarno mislimo i osjećamo.
Konobar je samo odmahnu glavom kada je pogledao u naš sto i vidjeo praznu flašu i prepun oval jagnjetine. Dobacio nam je u šali:
„Popijte ljudi nešto, uhvatiće vas meza!”
Vjerovatno je vidio mnogo ovakvih susreta, kafane su neka vrsta ispovjedaonica: čovjek se napije, pa ispriča svoju muku, ako nikom drugom, onda konobaru ili rupama na stolnjaku.
Padala je noć i došlo je vrijeme da svako krene svojim putem. Rastali smo se uz želju da se što prije ponovo sretnemo.
‚Naši putevi ponovo se razilaze i ko zna šta je već sutra ispred nas’, mislio sam.
Ušao sam u kola, okrenuo glavu prema prozoru, i sklopio oči; niz obraze potekle su suze. Vozač je bio ubjeđen da sam pijan zaspao i nije obraćao pažnju na mene. Pjevušio je neku pjesmu iz svog zavičaja koja kao da je imala samo dvije riječi: „mala” i „livada”. Godine su prolazile a ja i moj Brica nismo se više sreli, čak ni Pavle više ništa nije čuo o njemu.
„Poslovan čovijek promijenio broj, a zaboravio naše”, opet lažem. Pa mogu da slažem druge, ipak sam pisac, ali kako ja sam to da progutam?
U mom rodnom gradu objavljena mi je knjiga, zbirka kratkih priča za djecu. Od izdavača sam dobio poziv, tvrdio je da će doći svi autori čije knjige objavljuje njegova izdavačka kuća. Jednom od njih biće uručena nekakva književna nagrada, te je pozvao sve ostale, da svojim prisustvom uveličaju događaj. Pomislio sam:
‚Baš ja da ga uveličam... ali ’ajde, red je...’
Razmišljao sam i dvoumio:
‚Da sam je ja dobio sigurno ne bih otišao po nju. Ako ne odem zli jezici bi jedva dočekali da kažu: ne može da dođe od pasjaluka. Ma, kako god, red je da odem!’
Teška srca krenuo sam na put. Prošlo je toliko vremena od kada sam otišao iz Sarajeva, ali sam još uvijek, negdje u grudima, nosio urezanu mapu rodnog grada. Znao sam sve njegove ulice, šetališta i parkove. Naročito jaka želja me je vukla da svratim do naselja u kojem sam proveo djetinjstvo.
Tamo sam prvo i otišao, no ništa više nije bilo isto. Čak ni slično. Šumica u kojoj smo se borili protiv vanzemaljaca bila je isječena, a na mjestu gdje se nekada nalazila izgradile su se privatne radnje.
‚Pa gdje li se sada igraju klinci koji rastu u ulici u kojoj sam i ja rastao? Kakve li su danas njihove igre? ’pitao sam se.
Vidio sam svog školskog druga koji je izlazio iz zgrade. U rukama je nosio prepunu crnu kesu; bacio ju je u kontejner, okrenuo se, pogledao prema meni i krenuo nazad, prema ulazu u zgradu. Onda se iznenada još jednom okrenuo, pogledao prema autu i potrčao. Gotovo da me je iščupao iz sjedišta; nisam mogao da dišem od jačine zagrljaja.
„Čovječe, čitav dan se svađam sa onom svojom vješticom oko smeća. Maloprije kao da sam čuo tvoj zvižduk, pa me prosto nešto vuklo da iziđem van. Čuo sam od Brice prije nekoliko godina da si ostao nepokretan. Pa zašto baš ti, prijatelju? ”
Već sam bio navikao da mi ljudi koje sam poznavao prije nesreće prilaze na taj način, otkrivajući svojim postupcima izmješana proturječna osjećanja. Radost i potrešenost. A kada bi samo mogli da čuju sebe sigurno bi se nasmijali izgovorenim glupostima.
Poslije mog obrazloženja da sam u škripcu s vremenom i obećanja da ću svakako jednom navratiti, jedino što sam stigao da ga upitam bilo je:
„Gdje je sada Brica?”
„Ma on je skroz puk'o. Zamisli, sve što je zaradio ostavio je ženi i sinu, a on otvorio neku berbernicu tu, na ulazu u naselje... pa, prošao si pored nje! ”
Pozdravili smo se na brzinu. Veče se spuštalo, a ja sam jurio do šišonjera.
Bila je to mala berbernica u kojoj me je na ulazu dočekao oštar miris kolonjske vode. Čitav inventar radnje sastojao se od dvije stolice za šišanje, velikog ogledala i širokog kauča (za one koji čekaju na red, pretpostavljam). Prostorija je u produžetku bila pregrađena gustim zavjesama kroz koje sam, ipak, mogao da prepoznam prijatelja koji je sjedio i čitao novine.
„Majstore, može li jedno šišanje? ” upitah ga.
Ustao je sa stolice hitro, okrenuo se, a kada me je ugledao, novine koje je držao pale su na zemlju. Raširio je ruke i u dva koraka bio je tu, ispred mene. Čvrsto me zagrlio i počeo da plače.
Plakao sam i ja. Suze ne razlikuju obraze, ali kada dva odrasla čovijeka plaču one nisu slane. Gorke su.
Da nas je neko tada vidio pomislio bi da smo izgubili nekog ko nam je bio veoma drag i da su suze jedini način da ublažimo bol. Kad me je prijatelj pustio iz zagrljaja i stao pred mene, istog trena malu radnju je ispunio srdačan smijeh.
„Dobro mi došao, stari moj! Uštini me da mogu biti siguran da sve ovo što se sada dešava nije samo lijep san!”
„Ako te ja uštinem žena će da te istjera iz kuće. Misliće da je varaš, a kada joj kažeš da te uštinuo muškarac tek tada ćeš imati problema... ”
Zatvorio je ulazna vrata, zatim ih zaključao i spustio zavjese na izloge, prinio stolicu i sjeo.
„Kako si me pronašao? Još ne mogu da vjerujem da si to zaista ti... ”
„Da, to sam ja, tvoj prijatelj iz djetinjstva i mladosti, isti onaj sa kojim si se prije mnogo godina rastao ispred jedne kafane u brdima... Došao sam u grad prije par sati i poželio da prođem ulicama u kojima smo odrastali. Slučajno sam doznao gdje si i evo me, sada sam tu, sjedim pred tobom.”
„Kada smo se razišli one noći ispred Đukine kafane” započeo je s ozbiljnim tonom, „ti si sa vozačem otišao nazad za Srbiju, a ja sam cijelu noć ostao na parkingu i plakao. Bilo mi je toliko teško da danima nisam mogao da dođem sebi. Promijenio sam broj i nisam ti se javio. Mnogo puta uzimao sam telefon da te nazovem, ali nisam imao snage. Nisam znao šta da ti kažem. Tvoj broj još uvijek znam napamet.”
I ponovio ga je da bi me uvjerio u to.
„Znam ja zašto se ti meni nisi javljao i ne zamjeram ti zbog toga. Pusti sada to! Eto, opet smo zajedno i šta nam više od toga treba? ”
Ustao je i iz malog ormarića izvadio flašu i dvije čaše, napunio ih rakijom čiji miris sam odmah prepoznao. Jednu je pružio meni, a drugu podigao i rekao:
„Ma da smo živi i zdravi! ”
Ispili smo ih do kraja i prazne čaše bacili na pod. Ljudi kažu da ako podigneš čašu i izrekneš zdravicu a ne ispiješ je do kraja i potom ne razbiješ – zdravica nije od srca.
Pričao mi je o tome kako mu je dosta bilo svijeta u kojem je važio za uspješnog čovjeka:
„Lažni prijatelji te salijeću, grle, nazivaju bratom, samo da bi zagrizli dio kolača koji si stvorio... Eto, moj sin je sada završio menadžment, prepustio sam mu posao a ja konačno radim ono što volim. Kada ujutro otvaram radnju, uvijek dođem jedan sat ranije, skuvam sebi kafu, ispušim dvije cigarete a onda počinju da mi se tresu ruke... Uhvati me, druže, neka trema, kao da ću toga dana po prvi putu u životu nekoga da šišam. A onda popijem jednu ljutu i ruke se smire. ”
„Druže moj, tvoje ruke se ne tresu od treme, već od strasti. Ti toliko jako voliš posao koji radiš!... on za tebe nije obaveza i rutina, već ostvaren dječački san. Rijetki su i srećni oni koji svoje snove pretvore u stvarnost. Ti si postao jedan od njih i ja sam radostan zbog toga. Nismo svi srećni kao ti da možemo živjeti svoje snove.... Vremena nemam mnogo i moram te napustiti, jer pozvan sam na neku svečanost. Ako se tamo ne pojavim neće biti dobro. Ja sada moram da krenem, a ti vidim znaš moj broj, pa javi mi se ponekad! ”
Ispratio me je do kola i pomogao mi da uđem u njih. Kada smo se rastali ostao je dugo na ulici mašući zamnom.
Gledao sam za sobom i mahao mu sve dok ga nisam izgubio iz vidokruga. Te večeri bio sam beskrajno srećan.
Moj prijatelj iz djetinjstva postao je berberin.



Miroslav Kusmuk
Pročitano 2166 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com