KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Proza arhiv
27.10.2007
Lokrum


Dragi čitatelji, objavljujem odlomak iz romana, fikcionalne autobiografije, koji bi trebao konačno izaći iz tiska (vjerojatno Litteris, Zagreb, tijekom 2008.). Dugo sam ga pisao, koliko se sjećam više je od dvanaest godina između pojedinih tekstova koji su se unutra našli, i sve mi skupa polako već izlazi na nos. Nadam se da će slijedeće godine doći kraj muci. Pisan je po sistemu "kratkog pisanja", i kratki odlomci su se kao kratke priče posvuda mogli pronaći - od Knjigomata, Nacionalovog weba, BKG-a, Večernjeg lista, preko Balcanisa, Trećeg programa radija, Profilova izbora za kratku priču, itd. Jedna je verzija, skoro pa zadnja, cjelovito objavljena u časopisu Europski glasnik, br XI, itd. itd. Polako valjda dolazi kraju.
RJ






Sjedim na žalu. Kroz krošnje borova što rastu iz gole stijene, nadnešeni nad okruglim i tamnim prirodnim bazenom, prodiru sunčeve zrake. To je Mrtvo more, ono je nalik na pećinu kojoj je propao svod, duboka smeđa rupa na kraju otoka.
S jedne strane, ispod prstena borova, ravno je, tek ponegdje nazupčeno stijenje, dobro za prostrijeti šugamane. Još malo dalje, iznenađujuće blizu moru, raste nekakava čudna smokva, rijetkih, dugačkih grana i bez plodova. Iznad, strma je stijena, vapnenac prošaran crvenilom, pri vrhu prvi borovi. Ti borovi rastu nad špiljom koja je crna i opasna. Jedina je veza s pravim i divljim morem kroz podvodni kanal, duboko na dnu špilje.
S borova koji se nadnose nad Mrtvo more visi privezan konopac za ljuljanje i penjanje, baš kao lijana u džungli. Strana okrenuta moru je gola, nepristupačna i visoka. Sastoji se od zagasitog stijenja isprekidana ritma, po kojemu raste rijetko žbunje kapare. Od dubokih i tajanstvenih prirodnih boja, odudaraju ručnici položeni na hrapavom, tamnom stijenju; oni se bijele, crvene, žute, tim više izazivaju prirodu i svjedoče o svojoj napuštenosti; to su frotirske krpe, nestalne i nježne, polegle na zaspale divove.
Ničeg osim pjesme cvrčka i blještavila s juga, iznad stijenja. Odjednom graja djece, visoki ženski glasovi. Lijeni soprani odjekuju i akustično odzvanjaju, dodirujući litice i rezonantno titraju unutar špilje, odbijajući se od stijenki i klizeći jedva uznemirenom površinom mora.
U nogama mi bridi, neugodno mi je sjediti na žalu, nikako ne mogu pronaći pravo mjesto. Ali važan je sveukupni dojam, to je osjećaj sreće. Dječak sam i iza ušiju i po obrvama imam bijele naslage soli. Kupam se cijeli dan i sušim na suncu. Nešto me privlači u plićaku. To su sitni žali, rakovi, zelena stakalca zaobljena od valjanja u moru. Tražim i ogledam se oko sebe ne bih li pronašao “barut”. To je smeđa tvorba poput hrskavog preljeva na kolačima, kažu da gori ako se osuši i potpali. Boja mora je tamna, u vrhovima valića su oštri odbljesci svjetlosti, teško mi je gledati, zato s oba kažiprsta trljam očne kapke, te potom ponovo, isprva ispod oka, a zatim hrabrije gledam kako naokolo sve treperi. Čitava površina Mrtvog mora obavijena je plaštom pare što štipa za oči i deformira oblike.
Najednom odjekne prasak poput mukle eksplozije. Jedna je djevojka skočila sa stijene. Nakratko vidim bijeli mlaz pjene, taj trenutak pamtim, premda se mali vodoskok brzo povlači, a na tom mjestu voda počinje ključati, izbacujući iz dubine široke i plitke valove. Vijenci pjene se razvijaju, množe, šire. Postaju bijeli prsteni na tamnoj podlozi, a onda se pretvaraju u kolutiće, rasprskavaju se u vidu mjehurića, nestaju. U jednom kratkom vremenu sitne kapljice spuštaju se naokolo poput zlatne kiše.
Zvuk nestaje u višim sferama dok djevojka roni. Uspio sam je ugledati nakratko, ispod površine. Njezino tijelo ne mogu jasno sagledati, zato jer sam dosta iskosa, ulijevo. Njezino tijelo je šarena mrlja, tu važan dojam ostavlja kupaći kostim, kao i varljivi bljesci njenih udova, jer se jedva mogu nazrijeti ispod površine. Naredni zaveslaj i već je nad morskim algama koje tvore crnu pozadinu, tako da uočavam blještavu mrlju. Čini se da je njezino tijelo iskrivljeno, udovi i čitava leđa pokreću se izvan prirodnog ritma, to je zato jer me vara nestalna površina mora. Već sad mi se čini da je nepomična, da mirno pluta ispod same površine, možda se prepala tamnih algi i mračne dubine… Izranja s glavom naprijed, kosa joj ostaje priljubljena. Kosa, sad skvašena, odražava tamu Mrtvog mora i sivo se preljeva. Stala je u okomit položaj održavajući se na površini rukama. Voda oko nje je zelena i smeđa. Oko glave joj se lome sunčeve zrake. Vikne nešto onima na obali, ali ja nisam razumio ni riječi, čuo sam samo njezin glas, nešto divlje i hrabro, jezgroviti zvuk uokviren jekom između stijena. Slušao sam davni i izgubljeni arhaični jezik, poput krika ptice, jer se prelamao i udarao u mome uhu ritmički poput bilá.
Sa stijenja na obali odgovara joj sličan, jednako nerazumljiv glas. To je neka njezina prijateljica, ali ni to mi nije važno, sam glas je dovoljan, sam zvuk ispunjava svu moju svijest i u uškama mi još uvijek tuče bilo; isto tako i odbljesci sunčevih zraka zaokupaljaju moj vid, nestalni kružni odsjaji na litici, nalik na izohipse.
Peče me za vratom, sol se ljušti i štipa, pecka, ali ne želim se pomaknuti, guram tabane u proziran i hladan plićak. Odista, more je hladno, meškoljim se, ali ostajem tu sjediti. Bućkam nogama i pokušavam otjerati natrulu šišraku, prema meni plutaju otpale borove iglice. Sve me to gadi. Uživam se bojati, uživam što je mokro. Sagibam glavu na prsa jer ne mogu više izdržati radi okomita i nevidljiva sunca.
Ona sad pliva prema sredini Mrtvog mora. Pliva udarajući o more otvorenim dlanovima, proizvodeći tako male praskove. Pliva po muški, nekoliko zaveslaja, ali glavu drži vani i okreće je u rimu zaveslaja. Ni ja još ne znam plivati pravim stilom i uvijek držim glavu iznad vode, osim kad ronim po plićaku. Djevojka je već na sredini mora, udara nogama, bati. Ulazi u sjenu, tamo gdje je more skoro potpuno crno, a stijene se nadnose okomito, tu se zaustavlja, plivajući još pola metra “na kučka” i uspravlja se.
Okretao sam glavu prateći njezino plivanje. Prislonio sam dlan lijeve ruke na čelo i tako napravio zaklon za oči. Je li to što čujem njezino disanje, ili huka valova kroz šupljine i procjepe? Ona uvlači bradu, pokušava gledati dolje ispod sebe, kao da gleda gdje će stati, ali siguran sam da je tamo duboko i mutno, dno se ne može vidjeti ni ako zaroniš. Tek negdje daleko na dnu vidi se čista blijeda pjega, to sunce probija kroz procjepe i otkriva podvodni prolaz.
Drugi ženski glas doziva je s obale… više puta ponavljaući ime djevojke u moru. Ime odzvanja nestvarno, potpuno divlje. Dalje razumijem riječi: “Hladno je”. Druga djevojka ostavlja igraće karte, ili knjigu, ustaje s prostrtog ručnika, kreće se prema rubu stijene, pri kraju ubrzava korak i skače u more. Dospio sam je vidjeti u onom momentu dok je bila u zraku, nestvarna, jer je to mjesto, sam obod, obasjano suncem. Jednom je nogom iskoračila u prazan prostor, a kosa joj je zalepršala.
Upala je u more na noge, ondje gdje je bilo dublje i smeđe, ruku skupljenih uz tijelo. Glava je posljednja nestala u pjeni. Izronila je i zaplivala, sijekući more vrhovima prstiju. Do mene su počeli pristizati valići nastali prilikom njezinog skoka, oštri i kratki, nestajali su jedan za drugim udarajući o kamen i žale na obali. Tako na otvorenom moru dolaze do plaža valovi od velikih brodova što plove na odstojanju od obale, bliže pučini.
Pogledom tražim dunda. Kosa mi je napola suha i slijepljena, svrbi me.
Dundo mi kaže: Kupaj se.
- Neću – odgovaram i rukom prolazim kroz plićak praveći valiće. Ne da mi se.
Djevojke, polako kao tromi brodovi, doplivaju do mene. Mame me u more svojim ribljim pokretima. U nastupu hrabrosti ulazim u vodu pored njih. Cijelim Mrtvim morem odzvanjaju naši glasovi, vriska visoka i ritmična poput cvrčkove pjesme. Mlazovi izviru ispod naših dlanova. Prskamo se.
Njihovi kupaći kostimi, meka tkanina oštrih šavova, prepuna nježnih i sporih sjena, priljubljeni su uz blještava, mokra, ribolika tijela. Izgovaram nešto nerazumljivo, zbunjen pjenom, ostavši sasvim bez daha.
Polako, pazeći gdje će stati, djevojka koja je prva skočila u more, izlazi vani. Kaže mi: Nećemo se kupati s tobom, jer se prskaš.
Nakrivila je glavu u stranu cijedeći kosu rukama.
Dundo me zove k sebi. Žurim mu u zagrljaj. Briše mi glavu malim ručnikom.
Djevojke zaobilaze, oprezno idući po skliskom kamenju, do svog mjesta, gdje se umataju u ručnike. Stoje na toplim stijenama pod borovima, išarane svjetlosnim pjegama, kao i čitave stijene išarane kaosom chiaroscura. Traže veće sunčane mrlje gdje prostiru ručnike i liježu potrbuške na ravnija, tijelima kupača izlizana mjesta. Stapaju se sa stijenom i vidim ih u skraćenju, njihove plave položene glave, a zatim i ramena i poprsja, kako se koja pridigne oslonjena o lakat. Ostajem sjediti pored dunda, gledajući Mrtvo more koje je opet postalo mirno, olovno.

Mrtvo more























Na otoku Lokrumu, na toj maloj tropskoj oazi, u vrijeme mog djetinjstva bila su dva drvena paviljona u kolonijalnom stilu, sa širokim verandama naokolo i drvenom ogradom obojanom u tamnozeleno. Bili su izgrađeni jedan nasuprot drugome, tako da su tvorili malo dvorište u kojemu je, u hladu nekoliko palmi, bila niska betonska cisterna obrasla lišajevima. Naokolo je rasla gusta crnogorična šuma koja je ljeti širila prijeko potrebnu svježinu i hlad. Tu smo nekoliko puta jeli, kad sam bio mali, ja i dundo. Ili smo odlazili na piće s našim prijateljima iz Beograda, bračnim parom Jovanović. Gospodin Jovanović, poznati dječji kirurg, s licem dendija i velikim madežom na obrazu, pušio je duge smeđe cigarilose, sigurno napravljene od najboljih sorti južnoameričkog duhana, čiji je miris još dugo ostajao lebdjeti u zraku. Njegova žena Koviljka, također doktorica, bila je košćata i šutljiva, pitomog pogleda, s kestenjastom kosom skupljenom u punđu na potiljku (punđe su, izgleda, onda bile jako moderne).
Sjećam se žamora unutar paviljona i na verandama. Škripanja drvene platforme, uzdignute oko metar od tla, kuda su kao u holivudskom filmu trčali uredno podšišani konobari u bijelim košuljama i s leptir mašnama. I danas se sjećam pogleda glavnog konobara, njegovog lica usred gužve i borbe za stol između pohlepnih gostiju. Sjećam se njegovih bucmastih obraza, prvih graški znoja na čelu, njegova staklenog pogleda mirnog kao voda na dnu zaboravljenog bunara, voda do koje je ipak prodrla jedna sunčeva zraka – zraka poznanstva između njega i mog dunda.
Sigurno je vladala velika gužva tog dana, ali mi smo ipak - protekcijom natkonobara ili ne? - stekli stol na terasi ispod kosog krova, u duplom hladu paviljona i krošnji, u pirkanju laganog povjetarca.
Sjećam se bijelih ubrusa, zveckanja posuđa i svježe salate u kockastom tanjuru s ugraviranom ultramarin plavom crtom i znakom žlice i vilice. Bila je to salata od sitnog blijedozelenog kupusa, stvar hrskava i puna svježine. To mi se svidjelo, jer budući da sam bio razmažen nisam volio skoro ništa jesti u restoranima na Lokrumu. Ništa osim juhe od povrća koja je bila jednako hrskava, ali samo ako bi pod zub došlo tvrdo zrno graška ili komadić mrkve.
Dvadeset i pet godina kasnije, kada sam došao na Lokrum prvi put nakon rata, paviljoni su bili sasvim propali. Platforme su se urušile, a iz zemlje su buknuli korov i drača, boja se osušila i oljuštila. Okolna je šuma djelomice progutala i zarobila građevine puštajući unutra granje, korjenje i puzavice, osvajajući drvene ruševine kao rebra davno pokopanog mrtvaca. Radnici su jedino raščistili malu poljanu između, vidjela se betonska cisterna za vodu, a malo dalje netko je istresao čitavu piramidu pijeska boje nerafiniranog šećera. Iza te pješčane dine rasle su dvije palme pa me slika podsjećala na pustinjsku oazu. No, unatoč poraznoj slici urušenih građevina, zastajem na trenutak i opet čujem zveckanje posuđa, jedem hrskavu salatu, osjećam svježinu maestrala i vidim stakleni pogled glavnog konobara (već odavno mrtvog) dok se trudi da nam pronađe slobodan stol.
Nekoliko godina kasnije tuda prolazim sa svojim trogodišnjim sinom. Odmah pored ruševina prolazi put za Mrtvo more oivčen niskim oleandrima s crvenim cvjetovima. I odmah pored puta nalazi se mala slavina s kamenim koritom. Oko njezina mjedenog grlića obigrava nekoliko osa i ja oprezno otvaram vodu pomičući otponac u stranu. Slavina se uzbudi, zatrese, izlijeće snažni prštavi mlaz, koji suhu crvenu prašinu oko korita pretvara u blato. Nije ga moguće smanjiti. Ose se uznemire. Punim praznu plastičnu bocu Fante, dok voda pršti naokolo, i gledam paviljone. Potpuno su propali, urušili se, postali ruglo otoka, tužni preostatak jednog izgubljenog doba.
Netko je na njihovu ogradu naslonio desetak željeznih skalica za spuštanje u more, njihova se bijela uljana boja oljuštila i ispod probija hrđa – potrebno im je brušenje i temeljito ličenje. Ima ih većih, s pet ili šest prečki i polukružnom vilicom, koja se zabije u utore na obali, kao i nekoliko manjih sa svega dvije ili tri prečke. To su skalice s raznih mjesta za kupanje na otoku, ostavljene preko zime vani da ih more ne razbije.
Možda sam se nekad davno i ja penjao jednom od tih skalica dok sam izlazio iz mora, tresući glavom da mi se kosa brže osuši, i dozivajući dunda ili tetku. Možda? Ima li smisla sad misliti o tome?
Pazim da osa ne ubode dijete i odlazim dalje. Vidim i čujem ono što ne postoji: prati me zveckanje pribora za jelo, hladni dašak morskog maestrala, miris tople juhe od povrća, veseli razgovor turista, gusti hlad paviljona u kolonijalnom stilu.


Paviljoni danas.


























Ogromni park zauzimao je čitavu južnu polovicu otoka Lokruma. Prostran, potpuno nerazumljive i neshvatljive suštine, sastojao se od više različitih dijelova, koji su se bez velike logike izmjenjivali u začuđujućem, ali i pomalo košmarnom nizu, ispreplićući se s divljim izdancima šume i makije. Na njegov početak dolazili smo ako bi napustili široku stazu popločanu žalima, što je vodila iz Portoča prema Mrtvom moru. Trebalo je prvo proći kroz klaustar napuštenog benediktinskog samostana. U vrtu napola srušenog klaustra, bilo je uvijek vruće, zemlja je bila crvena i ispucala, a kamenje žuto. Ali nešto dublje, ispod najtamnijih svodova, pojavljivale su se prve gljivice i osjećala se prisutnost vlage. U kutu je ležala tko zna otkuda donešena kitova kost, nalik na srušeno deblo nekog drveta nestvarne bijele boje. U sredini, u nekadašnjem samostanskom vrtu bio je uređen mali labirint od živice.
Ulazio sam unutra s dundom Pavom. Labirint se spiralno uvrtao prema središtu. Dundo je u blizini, vidim njegovu glavu i poprsje u sivom odijelu, toliko se izdiže iznad živice. Hodamo svaki svojim prolazom, ali ipak međusobno pričamo. Labirint polako meandrira prema sredini gdje u okrugloj gredici raste patuljasta palma. Pod je prašnjav i pun trulih datulja.

Labirint danas.























Ali to je tek početak igre, to je tek uvodni i rekao bih bezazleni dio parka. Idemo dalje, kroz ruševine, pored ogromnog kaktusa koji raste osvajajući kut kao paučina, u prave labirinte bez kraja i konca.
Ah taj vrt! Kako je to čudesna zbrka bila! Za mene prava čarobna šuma, začarani dvorac sa stotinu vrata i još toliko soba, ali bez izlaza. Zaista nije bilo kraja njegovim zavojitim puteljcima, njegovim nepojmljivim zakucima. Bilo je teško u svakom trenutku, praćeni frenetičnom i neumornom pjesmom stotina cvrčaka, sa sigurnošću reći u kojem se dijelu vrta zapravo nalazimo. Obično su iz jednog dijela u drugi vodile po tri, četiri stepenice – kao iz sobe u sobu - bilo naviše, bilo naniže. Činilo se, kao da u tom organskom prepletu ipak postoji nekakav plan, jer netko je te terase, sada zarasle u zelenilo i sasvim pokrivene krošnjama kao svodom, jednom davno napravio i podigao u slavu otoka.
Najgore su bile pitopsore čije su zapuštene krošnje rasle u obliku divovskih kišobrana i potpuno prekrivale tlo, tako da smo naglo s užarenog sunca praćeni cvrčkovom pjesmom, upadali u guste prostore modrog polumraka i gluhe tišine, ispod sjenovitih zlokobnih krošnji, u tunele posute mekim humusom i borovim iglicama. Kamen nekadašnjih balustrada, izgubljenih u tmini, bio je potpuno crn, prekriven mahovinom. Čini nam se kao da smo u utrobi špilje, dok se probijamo kroz sjenovite predjele tražeći ostatke nekadašnjih gospodskih perivoja. S gustih krošnji po nama pada gorki otrovni prah i, da – eto ga: kaplju kapljice neobjašnjive rose.
Odjednom, izbijamo na široki svjetli prostor pun niskog drveća. Tlo je posuto šljunkom. Taj prostor je pun sunca, smijeha, zabave. Tu rastu prozračne oleandre s mekim crvenim cvjetovima i zimzelene tamne smreke, potkresane na neku razumnu veličinu. Imam osjećaj da se nalazim usred nekog otmjenog bala, oleandre se miču kao mlade djevojke, vrlo uzbuđene, razacuju se cvijećem i približavaju se i udaljavaju, sljedeći ritam meni nečujne polke, koketno prilazeći svojim tamnim smolastim kavalirima. Na kraju tog proširenja, isprava zaklonjeno drvećem, nalazi se visoko tamno stubište s vrlo sitnim, malenim stepenicima, očito napravljenim za damski korak i s dva simetrična kamena pupoljka na vrhu. Ostavljam tu začaranu poljanu i idem dalje.
A i bočni dijelovi bili su bezbrojni, neshvatljivo ispresijecani i tako su se vraćali na polaznu točku da se naše i najtočnije predstave o cijelom vrtu nisu razlikovale od naših pojmova o beskonačnosti.
Tek bi se tu i tamo pojavilo more kao prirodna, nejasna granica. Iznenadni komad modrine, ispod nekog strmog zida, uokvireno trstikama. Put bi nakon oštrog zavoja, naglo izbio na rub visoke provalije u čijem je dnu more udaralo u stijene. Provalija je obično bila zaklonjena deblom kakvog čempresa, sasvim sive boje i prekrivenog žutim lišajima, ili smolastim tijelima borova. Postojale su i staze, usječene u stijenu, kuda su se kupači spuštali do mora.
S razlogom smo se bojali da nas noć ne uhvati u takvom kraju. Upasti u provaliju na kraju prašnjavog puta, po noći je sasvim izvjesno. Jedan krivi korak u stranu sa sve uže staze, koja kruži strmim bokom otoka, i gotovo. Kaotično stijenje o koje tuku valovi, jako je duboko.
Ili, umjesto prema Portoču, gdje se nalazi betonski mul s kojega polazi brod prema gradu i civilizaciji, zabludom tonuti sve dublje u nerazmrsivi preplet parka, čiji su se putovi pleli kao lijane, u samo srce tame. Nismo mogli niti naslutiti što nas tamo čeka. Kakva strana bića? Za sumraka, nošeni strahom sjedali smo na kamene zidiće koji bi se iznanada pojavljivali usred šume, ne znam da li da nas zbune ili da nas ohrabre, potpuno prekriveni lišajima i pokušavali smiriti luđačko kucanje srca i pronaći najbliži i najsigurniji put prema luci. Pravili smo brze, ad hoc planove, pokušavajući otkriti pravilnosti i simetrije unutar tog luđačkog prostora, otkriti nit vodilju njegova stvoritelja i tako najbržim putem doći u luku.
Ali niti vodilje nije bilo, jer je park nastao taloženjem godina. Više je vlasnika otoka kroz stoljeća krčilo svoje staze i uređivalo svoj dio. Sve skupa je sraslo u jedan nerazmrsivi preplet, u potpunu antilogiku prolaza i puteljaka, kroz koju se trebalo kretati jedino slijedeći intuiciju i neki nejasni osjećaj za strane svijeta.
Kasnije, spavajući u sigurnosti dundove sobe, često sam u snovima pohodio taj ogromni vrt. I tada bi ionako isprepletene staze postajale još zamršenije, neizvjesnije. Provalije su postajale dublje i strmije: moglo se još lakše strmoglaviti s ruba. Ionako međusobno udaljeni objekti-orjentiri, postajali su dislocirani i dobijali nove svrhe, ispunjeni novim stanarima. Nekada mirni drveni paviljoni u kolonijalnom stilu, nalik na burmanske pagode, u kojima su mirno ručavali otmjeni lokrumski gosti, u snu su se naglo našli na rubu litice između pučine i Mrtvog mora, nagrizeni solju i isprani olujama. Bili su puni bučnih ekskurzija sa sjevera, puni malih pjegavih Norvežanki ili Estonki, puni malih plavih dječaka koji su nestrpljivo iznosili kanue od meke kože na leđima, tražeći najbliži put do mora. Umjesto tišine i svečanog zveckanja pribora za jelo, čuo se samo veseli dječji smijeh i vika.
U tim snovima drveni ljetnikovac na rubu litice postajao je usamljena postaja u noći, nekakvo administrativno središte na kraju svijeta, puno zapuštenih i zaboravljenih kartonskih registara, na čijem se trijemu ljuljao usamljeni fenjer. Pritisnut nekim neodgodivim poslom odlazio sam od njega dalje, ivicom guste otočke šume, uskim putem iznad provalije... i tu bi me redovito zarobila duboka noć, te bih se dao u suludu trku samim rubom litice.
Nekadašnji otmjeni bazen, smješten usred šume i pun vode, bio je prekriven širokim lopočima i drugim mesnatim vodenim biljem, koje je prijetilo da nas svojim korijenjem uvuče unutra i zagnjuri zauvijek u mulj. Tamna špilja na dnu Mrtvog Mora bila je toliko stravična, da se činilo da je pupak na površini svijeta, rupa kroz koju put vodi u neko nepoznato unutrašnje područje, puno drevnih tajni, u nekakav podzemni Had.
Na kraju parka, nalazila se prava kamena šuma. Najudaljeniji, niski dio otoka, more je sasvim preuredilo po svojoj volji, gradeći stoljećima kameni park. Kao kontrapunkt biljnom vrtu napravilo je vlastite kamene terase, podizalo crne spužvaste grebene, klesalo visoke i glatke crvenkaste glave šećera, dublo pećine i svodove, kanale i špilje, tvorilo plićake i strmoglave dubine, u kamenu iscrtavalo nove labirinite. U toj kamenoj pustinji, benediktinci su nekada davno izravnali male kamene površine, unutar kojih su dubli okrugle bazene u kojima se i danas skuplja voda i ljeska bijelo grumenje soli. Iz te kamene šume, povlačili smo se natrag, u organski preplet drveća, natrag u srce otoka.
I da, još drveće. Bio sam opsjednut drvećem, korom. Dodirivao sam koru uživajući u njezinoj površini. Sjećam se kao danas masne crne kore pitospora, prekrivene tankim slojem mrvica, gusti otrovni prah koji pada na tlo čim ga malo protrljate. Potom hrapava izbrazdana kora borova, čija debla nisam mogao obuhvatiti rukama, zalivena smolom, puna utora kuda su prolazile vojske mrava. Suha i glatka kora oleandri koja se nije mogla ljuštiti, pa nježna kora egzotičnih eukaliptusa, čije su krošnje nježno šumile iznad naših glava, glatka kao djevojačka koža.
Desetak godina kasnije, u srednjoj školi preko ljeta radio sam kao vatrogasni pomoćnik na Lokrumu. Nosio sam sivu košulju i nezgrapni toki voki za pojasom. Morao sam paziti i upozoravati turiste ako bi palili vatru: Molim vas, ugasite cigaretu. Znate li da je na čitavom otoku, osim u restoranu, zabranjeno pušenje. Ili, nedaj Bože: Ugasite roštilj!
Ljetni dani bili su vrući i dosadni, ali zato su noći na Lokrumu bile čarobne i neponovljive. Noću je jako padala temperatura, a mi smo spavali na ledini okrenutoj na jugozapad, prema pučini. Na ledini je puhao jaki vjetar s mora. Ponekad bih se, mučen vjetrom, odvažio i ostavio drugu dvojicu vatrogasaca koji su spavali stisnuti jedan uz drugog i otišao u povrtnjak te legao između zasada pomadora. Tu je bila dobra zavjetrina, ali bilo je i opasnije, jer su gredice završavale u otvorenim crnim raljama lokrumskog vrta, iza kojih su dolazili samo tajanstveni šumovi. Svejedno, uvukao bih se između dvije gredice, tu je bilo toplije, ali je bilo komaraca kao u priči. Grizli su za zapešća, koja sam onda morao mazati vodom protiv komaraca.
Ako bih legao na leđa vidio sam nebo između zasađenih stabljika rajčica koje su se omatale o kvrgave kolce. Nebo je bilo titravo i pulsiralo je poput ekrana, bilo da su na njemu bile daleke zvijezde, ili da su ga prekrili oblaci. Tek tada sam postajao svijestan ogromnog magičnog parka oko sebe. Činilo mi se da se Lokrum noću upeterostručio. Nije bilo nikakve rasvjete, imali smo pomoćne reflektore na baterije. A dvije obitelji koje su živile tamo, preuredivši stanove u krilu srušenog benediktinskog samostana, međusobno posvađane, zatvorile bi se unutra već nakon prvog mraka. Ogromni otok, ogromni čarobni vrt, bio nam je potpuno prepušten, ali smo se tresli od straha, potpuno paralizirani, nismo se micali dalje od livade.



























Na lokrumskoj stazi, na kojoj se miješaju pjege svjetlosti i sjene, što je vodila iz Portoča, prvo popločana oblim žalima koji su bili bolni za hodanje bosim nogama, a zatim obična, crveno zemljana, baršunasto prašnjava; baš na toj stazi susreo sam jednu djevojčicu iz Zagreba s kojom sam se već bio igrao tog jutra i upitao je: Hej, oćeš li se ići kupati?
A ona je rekla: Hoću, ali još samo malo. Jer idem kući, brodom u pola dva.
Pola dva. Pola dva!
Što to znači, nisam mogao točno znati. Pola od dva je jedan.
Otrčao sam do dunda, koji je igrao karte za stolom u kafiću, i pitao ga: Lolo, što je to pola dva?
- To je jedan i po – odgovorio je.




Onog prvog broda za Lokrum, stare Skale, sjećam se samo kroz maglu. A Leuta – tako ga je zvao dundo Pavo – dobro se sjećam. Bio je to žuti brod širokog boka, vjerojatno nekadašnja trabakula za prevoz pijeska, preuređena za vožnju putnika. Sjećam se štektanja prenosnog lanca kad bi se pokrenulo kormilo, a i okretao sam ga kao dijete. Budući da je dundo poznavao kormilare često bi mi dali da vozim, na zaprepaštenje ostalih putnika. Jedan se kormilar zezao sa mnom, uvijek me pitao: Jesi li se najeo juhe na pantarulu? A juhe od škarambeža?
Kormilar je vjerojatno umro, a i brodovi više ne postoje, odavno su isječeni, ili trunu negdje na dnu mora.
Ostao je samo jedan manji vižljasti brod, Triton smo ga zvali, za ružno vrijeme i valove; a ljeti voze debeli riječni brodovi blizanci Skala i Zrinski.
No nije stvar u bijelo obojanim dobroćudnim divovima sa žutim dimnjacima na kojima je upisano mliječnoplavo slovo “R”. Ne, riječ je o atmosferi koja vlada brodom na odlasku pa i na povratku s Lokruma. Bitni su turisti, lica koja se tamo mogu vidjeti.
Brod za Lokrum je, prema tome, zbroj različitih osjećaja, lica i predmeta. To je čudan aritmetički zbroj nespojivih stvari, koje opet tvore cjelinu poput Archimboldovog portreta: treme pred putovanje, iščekivanja nepoznatog, kose koja vijori na vjetru, plahih, sigurnih ili rasijanih pogleda, termos boca, igraćih karata (talijanskih Triestina, Crni Petar ili mađarica), šilterica, šugamana, banana i jabuka, ukosnica i tranzistora, kao i iglica za vađenje ježevih bodlji zataknutih u sezonski pokaz, zatim morskog povjetarca, režnjeva pjene što udaraju o oplatu, dima iz dimnjaka, brodske sirene i morskih kapljica što nakon udara nekog malo jačeg vala dolete na palubu.


U blizini žućkastih kamenih rombova lokrumskog mula, malo iznad niskog parapeta koji mi je dosezao do struka, jednom prilikom, dok sam čekao brod ili dok sam se kupao s dundom u obližnjem Portoču, na gomili nabacanog stijenja ugledao sam mali dragocjeni predmet: kartonski podmetač za kolače.
Stajao je tamo, igrom slučaja zaboden u grm zečine, među stijenama, koje je nekoliko metara niže oplakivalo prozirno more. Gledao sam zaneseno vlastiti objekt želje, dio sna u čarobnom ljetnom pejzažu.
Nisam odolio primamljivoj želji, rastućem zovu slučaja - nakon kraćeg i grozničavog kolebanja, jer sam istovremeno bio svjestan o kakvom se besmislenom potezu radi, preskočio sam kameni blok, uspeo se nekoliko koraka po stijenama, i uzeo ga u ruke, taj mali i neugledni otpadak, taj naizgled skromni alkemijski kamen, taj aurum non vulgo. Potresen hrabrošću svog suludog čina, razgledao sam ga i razmišljao kako da ga prošvercam kući i ima li to uopće smisla? Je li me netko vidio u tom besmislenom, sramotnom činu?
Svejedno, koga briga! Konačno sam ga imao u rukama, taj nedostižni komadić sna. Bio je tek negdje pri sredini obilježen masnom trokutastom mrljom od kolača koji je donedavno stajao na njemu i koji je netko kupio u slastičarni i donio na Lokrum, odbacivši ga na stijene pored mula.
Držao sam u rukama komad kartona s kojega sam i sâm u gradu nekoliko puta jeo krempite ili puževe, još uvijek nesvjestan želje da nakon kolača pojedem i njega, kao nejasni tajni simbol industrije i civilizacije, a istovremeno i kao preostatak iz nekih dalekih vremena. Izgledao je kao umjetnička slika prekrivena bijelom mrenom vremena – u sredini bijel i tek malo zamašćen, uzdignutih rubova nalik na okvir za slike, na svakom od četiri kuta imao je dodatna zadebljanja u obliku morskih školjki.
Ne znajući kako dundu objasniti taj pronalazak, bojeći se da u tom kartonskom podmetaču za paste ima nešto zabranjeno, nešto što će dundu otkriti tajnu i skrivenu istinu o meni, neki trag buduće besmislene strasti, bacio sam ga natrag među stijene. Nepovratno ga izgubivši zauvijek, kao i vlastito djetinjstvo. Ali sačuvao sam to sjećanje i ono još uvijek živi u meni kao nejasna mutna slika.



Krcat kao šipak brod je napustio luku Portoč na Lokrumu i krenuo na kružni put oko otoka, što je uvijek bio običaj za vrijeme ljetne sezone, na kraju dana, u sedam sati. Sjeo sam na krmu naslonjen na bijeli drveni istak, pored željezne korpe za konop. Brod je bio trom i spor, klizio je površinom mora i činilo se da putovanje nikada neće završiti. Gledao sam pjenu brodskog motora, hridine s vanjske strane otoka i dvije duboke špilje. Lokrumske plaže, preko dana pune kupača, bile su prazne, pusti se kamen presijavao sivo i crveno. More je bilo mirno kao ulje, hvatao sam nježni, jedva primjetni dašak vjetra.
Ljetni dan - još uvijek daleko od sutona – nosio je u sebi neki uspavljujući ritam, neko hipnotičko tikatakanje. Te su pulsacije bile posvuda, u blijedoplavoj izmaglici iznad morske pučine, u pastoznom zraku gradskog porta u koji smo uskoro uplovili, tiho klizeći pored crvenog ferala i pravilnih kamenih blokova Porporele, zelenih od vlage. Kucanje tog nevidljivog sata najviše se osjetilo u dinamičnom prelijetanju i kričanju čiopa – što je domaći naziv za lastavice – koje su nas dočekale u luci. Njihovi su krici padali na porat i grad poput malih praskavih petardi.
Izlazimo s broda, dundo me uhvatio za ruku i oprezno smo prešli modri procjep između brodskog boka i Velikog Mula.
I na Velikom Mulu dundo me idalje drži za ruku, ja nosim bijelu majicu na kojoj je otisnut kauboj na konju u propnju, i mi polako izlazimo iz gomile kupača i krećemo prema gradskim vratima.
U vraćanju s Lokruma, postojala je jedna fascinacija. U ulici od Dominikanaca, u debelom zidu koji je gradski porat zatvarao sa sjevera, postojale su dvije ovalne niše. U prvoj, koja je danas zazidana, bio je smješten brekčući aparat Carpigianni, u to vrijeme uz onaj u slatičarni «Cele», jedini u starom gradu. Imao je dva metalna pipka iz kojih su, kad bi se pritisnula ručica, curila dva naborana mlaza – vanilija i čokolada. Oni su se spiralno točili u kornete, koje bi prodavačica, djevojka plave kose svezane u konjski rep, pometnula ispod. Korneti su stajali sa strane aparata, posloženi jedan u drugi, u staklenoj cijevi.
Pokušavao sam često izmoliti sladoled, ali je dundo - koji očito nije bio poklonik tog modernog zadovoljstva, nego više gospodin starog kova – vrlo vješto uspijevao moju pažnju usmjeriti negdje drugdje.
Ulica je odjekivala od krikova čiopa. Nemirne u tu sparno predvečerje, ptice su zvučale kao prava pošast. Visoko i strogo zidno platno ulice od Dominikanaca, iz tko zna kojeg razloga, izbušeno je stotinama rupa u kojima su one svile gnijezda. Neumorno su ulazile i izlazile iz tih rupa i galamile, galamile. Na trenutak bi nam proletjele tik iznad glava, a onda bi se vinule u nebo, visoko, nestajući u izmaglici. Potom su se opet obrušavale kričući...
Druga niša nalazila se nekoliko metara dalje, potpuno prazna, budila je u meni najnevjerojatnije asocijacije.
Danas kad o tome promislim pretpostavljam da je to možda bio otvor za top koji je kasnije zazidan, a na početak niše u ravnini s ulicom postavljene zelene rešetke, vjerojatno da se ne bi netko zavukao unutra i obavio nuždu. Rešetke ne idu do vrha, nego samo do određene visine i imaju zašiljene vrhove u obliku romba. Zatvaraju uski prljavi prostor koji ne služi ničemu, a podsjeća na samicu.
Zašiljena koplja rešetki izazivala su u meni vojničke asocijacije. Zamišljao sam da je nekada davno to bila neka vrsta zatvora, koji je, eto, ostao nepromijenjen sve do danas, i da su unutra možda ostavljali ratne zarobljenike; izložene pogledima i ruglu prolaznika. Ili nešto još gore. Kao da je ta ćelija bila neka nadnaravna točka, prolaz u drugi svijet, iz kojega su kao iz mraka izranjale nakaze, deformirana, ljepljiva i ljigava bića iz mojih najgorih noćnih mora.
Ta rupa bila je područje iznenadne groze usred mirnog ljetnog dana i bilo je u njoj nešto iskonski čudovišno. Jesu li stvarno u toj rupi držali nakaze, pitao sam se onda, već potpuno uvjeren u to. Moja je mašta odnijela konačnu pobjedu. Unutra su sigurno držali nekakve ljude sprženih lica, bolesnike zamotane u gnojne, krvave krpe, luđake čiji su vriskovi parali nebo i mir grada... Ili je svako božje stvorenje postavljeno u tu nišu, iza rešetaka, postajalo nakaza?
* * *
Odrastanje bez roditelja u svakom biću zauvijek ostavlja, često potisnutu, duboku tugu. Puno godina kasnije iz tetkina opširnog i rastresenog pričanja saznao sam da dundo nije nikada vidio vlastitog oca, čak nisu niti disali zajedno na ovom svijetu. Otac mu je umro od perforacije slijepog crijeva 1911. godine, dva mjeseca prije njegova rođenja. Dundo nije imao djece i svu nepostojeću roditeljsku ljubav; svu onu ljubav koja mu je nedostajala a predodžbu o kojoj je vremenom razvio u sebi, prenio je meni. Držao me, dakle, često za ruku i mi bi se zaustavili ispred te visoke zaobljene niše, od ulice odvojene oštrom rešetkom, a ja bih ga pitao: «Lolo, što je ovo?» Tražeći utjehu, nadasve utjehu.
* * *
Ljetni dan bio je posvuda oko nas, okruživao nas je blijedim plavetnilom, blještavom svjetlošću. Nebo su ispresijecale nevjerojatne, izukrštane putanje čiopa, nalik na zbrku kakva se mogla pronaći na tetkinim krojevima iz Burde, okružujući nas nevjerojatnim zaglušujućim kricima... Da, gotovo dematerijalizirane, iščezavajuće, u gustom poslijepodnevnom zraku, u gornjim slojevima neba nad portom, čiope su kričale. A golubovi, osuđeni na niže, prizemne sfere, gegajući se prolazili su kroz rešetke i gugutali na prljavom dnu niše.
Potom smo napuštali ulicu od Dominikanaca u koja je bila puna prolaznika i bez da bacimo i jedan jedini pogled na napučeni Stradun - kakav se tamo život odvija neznamo i nikad nećemo saznati, ignoramus et ignorabimus - nakon samo par koraka, skretali smo na stepenice isprane kišom i godinama, boje slonovače, s gotičkom ogradom i slijepim stupićima – da se s ulice ne vide noge žena koje nedjeljom idu na misu – i njima se penjali do platoa pred Dominikanskom crkvom.
Napuštamo gradsku vrevu i skrećemo kroz mali nadsvođeni prolaz, pa pored ribljeg restorana «Rozarij» i romaničke crkvice Svetog Nikole, iznad koje je u rupi iskopanoj u starom sloju zidina, izdubljen maleni stan, na čijem se prozorčiću često mogla vidjeti neka stara žena s naboranim licem – stupivši nakratko na Prijeko, ulazimo u ulicu Zlatarsku, najistočniju od svih strmih ulica na sjevernoj strani starog grada. Penjemo se Zlatarskom do vrha, i nakon zadnje, najveće skupine skalina, izlazimo na početak Pelina, a čela su nam već orošena znojem. Dundo kuca na jedna vrata na Pelinama i neka nam žena u konavoskoj nošnji, sa žutim suncem na grudima, donosi čašu vode.





























Prošlo je naše zlatno doba. Nakon kratkog i sretnog vremena nastupilo je vrijeme obamrlosti, začaranosti, poraza. Napuštamo Lokrum, ostavljamo staze išarane mrljama svjetlosti, tihe zabačene puteljke, čistinu s crvenom zemljom na kojoj raste veliki hrast. Ostavljamo livade osmagle od vrućine, patuljaste maslinike, visoke eukaliptuse što odgovaraju dubokim šuštanjem na puhanje sve jačeg vjetra koji se diže s juga, ostavljamo sive čemprese na osami pored obale, okljaštrene vjetrom.
Vihor se podiže s pučine, stiže daleko s juga, praćen kišom, divljim razularenim pijavicama, maglom. Drveće na otoku sve više se povija pod naletima vjetra, suhi čempresi cvile, eukaliptusi zmijski šište svojim rijetkim krošnjama; valovi sve bučnije i sve drskije nalijeću na obalu, kamena obala na jugu, nekad mirna i topla od sunca, sad se kupa u vrtlozima pjene. Zadnji je trenutak za odlazak, vihor prijeti da potpuno izolira otok.
Selimo se na kraju ljeta, na kraju zahuktale sezone. Onamo gdje je nekad bilo mnoštvo turista, veselih ekskurzija iz Švedske, brbljavih obitelji iz Italije, ostaje samo pustoš, praznina, igra pustih sjena.
Odlazimo kao učenici poslije dugog naukovanja, ali kao oni čiji je trud bio uzaludan – sve što smo uspjeli naučiti nepotrebno je i bez svrhe. Mi smo propali kalfe, ostaci jedne mrtve sezone.
Vraćamo se stazom prema Portoču kao poražena vojska, pognutih glava, iščitavajući grimase i izraze izdaje na licima bližnjih. Da, to smo mi – vojska izdajnika koja je napustila carstvo sjena.
Bezvoljni sjedimo na mulu. Osluškujemo šum mora iza rta u Portoču, očekujemo brektanje brodskog motora – ovaj put to je mali rezervni brod Triton, koji se nesigurno propinje i lomi na valovima. Huka valova sasvim prigušuje njegov motor i prvo što se ukazuje iza sivih stijena na kraju uvale njegova je prova, koja nesigurno poskakuje gore dolje. Ušavši u mirnije more Portoča, čujemo stenjanje i pućkanje njegove izmučene makine; sad je već sasvim blizu, jasno vidimo godove na njegovom tamnom lakiranom drvu, bokove premazane bijelom bojom. Na oplati posvuda su vidljive ljušture morske soli. Mornar, čije je lice sasvim išibano vjetrom, baca cimu. Polako, kao umorni dinosaur, brod pristaje na rivu. Konačno polažemo oružje, bezvoljno ulazimo u njegovu utrobu kao u Haronovu lađu koja nas ima prevesti preko Stiksa.
Posljednja vožnja s Lokruma nalik je puštanju krvi; lice dunda Pava je bezizražajno, ne odaje nikakve emocije, ali ja znam da je to samo naizgled. Znam da je njegova unutarnja bol još veća od moje. Kormilar se naslanja bedrom na ručicu gasa, pritišće je težinom tijela i motor zaurla, brod krene krmom.
Na povratku nitko ništa ne govori, snažni vjetar baca brod gore dolje, lijevo desno, nakratko potpuno nestajemo u udubljenju između valova, a onda se opet pojavljujemo na vrhu kreste. Taj isti snažni „šilok“ mrsi nam kose, podiže marame, odnosi kape, kida razgovor u beskorisne krpe. Šibe morske pjene polijevaju nam lice i odjeću. Valovi pljuskaju kao ogromni šamari, more je sasvim usporilo naše kretanje, ne dozvoljava nam da izađemo iz mreže koju je podmuklo splelo. Pod nama, otvaraju se duboki ponori u koje propadamo bez daha, da bi nas koji trenutak kasnije podivljali vir opet izbacio na površinu. Oplata broda škripi, drvo se napinje do pucanja, stenje poput živog bića.
Preplašeni tom ogromnom snagom polako zaboravljamo na Lokrum, čije zelenilo ostaje daleko za nama, obavijeno maglom. Gledamo udaljenu Porporelu i gradski porat, kao luku spasa. Oni neprimjetno postaju sve veći i sve bliži, iz mora se izdižu sive gradske zidine, okrugli tobolac Svetog Ivana. Još samo malo pa ćemo moći vidjeti i crveni feral Porporele. Tu, na raspomamljenom moru, maštamo o sigurnosti luke. U sebi se polako opraštamo s ljetom, proklinjući vihor što bjesni.
* * *
Vrativši se kući odlažemo sve nepotrebne stvari: bijelu mornarsku kapu, slamnati šešir i kožne sandale; također i jednu iglicu koja služi za vađenje bodlji od ježa. Tetkina mjesečna karta u zelenoj plastičnoj futroli s mutnom fotografijom (dok se dundo uvijek vozi besplatno, „na poznanstvo“), pada na stol kao beskorisno oružje. Na stol padaju i karte Triestine s pohabanim konjem špadi ubačenim iz nekog drugog špila. Spremamo svu ljetnu robu i krpice: kupaće kostime već nagrižene solju; razfilane, zakrpane, krutih šavova po kojima je pustilo ljepilo. Cijela ta beskorisna hrpa - ostaci jednog ljeta - biti će prvo prostrta nasred stola, a onda pažljivo razvrstana, zauzet će svoja mjesta po zakucima ormara. Tamo će ostati sve dok se ne obnove naše snage, dok se vjetar ne stiša, dok opet ne povjerujemo u to ljeto što nastupa.

Rade Jarak
Pročitano 4085 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com