Darija Žilić je rođena 1972. u Zagrebu. Diplomirala je povijest i komparativnu knjiženvost. Objavljivala kritičke, esejističke i teorijske tekstove u zbornicima i časopisima Zarez, Vijenac, Književna republika, Polja, Koraci, Balcanis, Filozofska i straživanja, Tema, Nova istra, Quorum, Poezija , Profeminima.. . Stalna je kritičarka na Trećem programu hrvatskog radija. Dugogodišnja voditeljica tribina u Multimedijalnom institutu u Zagrebu i jazz pjevačica. Objavila knjigu poezije Grudi i jagode (AGM, Zagreb, 2005)
Orwell je napisao: Nada ostaje u prolima. A kako stoji sa ženskim senzibilitetom, razgovaramo s Darijom Žilić.
Rade Jarak: Što je to ženska poezija u Hrvatskoj, danas?
Darija Žilić: Umjesto termina ženska poezija, ja bih radije upotrijebila izraz koji je spominjala kritičarka Tea Benčić Rimay, poezija koju pišu žene. Rekla bih da suvremene hrvatske pjesnikinje pišu o tijelu, odnosu tijela i jezika, riječi i stvari, o svakodnevnici itd.Također bih istaknula kako bježe od političnosti, kako radije pišu o vlastitom jastvu, nekom snovitom svijetu, pomalo autističnom. Različite su i pjesničke strategije - nalazimo i narativizaciju i tzv. Jezičko pjesništvo, potpuno ignoriranje pjesničke tradicije, pa do potrebe da u svoj pjesnički izraz unesu elemente intertekstualnosti. Dakle, pjesnička praksa suvremenih autorica je raznorodna. Ono što bih istakla je potreba da se uspostavi ženska pjesnička tradicija, a to znači da se istražuju opusi pjesnikinja poput Vesne Parun, ali i Marije Čudine i Dore Pfanove. No ne samo pjesništvo, već i kritički diskurzi o tim pjesnikinjama koji su utjecali na formiranje stava o tim autoricama. Budući da se sama bavim feminisitčkom kritikom, smatram kako je zanimljivo propitivati kako pjesnikinje pišu o tijelu/seskualnosti, majčinstvu itd.
Rade Jarak: Moram reći da sam iz nekih vlastitih književnih preokupacija vrlo zainteresiran za «žensku poeziju» - «feminističku poeziju» - ne možda zbog nje same, svjestan sam da i «ženska poezija» može biti obična fraza, nego zato jer me je književnosti prije svega privukla mogućnost razlike. Promjena svjetova, mogao bih reći, s vremenom, tijekom godina čitanja, postao sam izuzetno osjetljiv na prepoznavanje razlike, kao vrstu iskustva. To smatram jednom od najvećih kvaliteta književnosti: «Biti originalan», moglo bi se reći, prilično banalno. Bolje je ostati kod «prepoznavanja razlike» - ne unutar nekog žargona o autentičnosti pod svaku cijenu – nego unutar same kvalitete i mogućnosti koje književnost pruža. (Kao mogućnost jezika, u iluziji da se bude netko drugi.) S druge strane, naša je sredina patološki alergična na razlike – ne mislim sad samo na temu, nego i na stilove – ima li tu kod ženske poezije – koja je možda negdje ipak marginalna (iako puno žena piše), ima li tu kakvih pomaka, kvalitete u razlici? Na primjer, loše napisan roman s «marginalnom» lezbijskom tematikom, za mene nije ništa značajniji nego obični mainstream. Bitna mi je osjećajnost unutar samog stila, unutar načina pisanja. Pa makar o bilo čemu sam tekst govorio. Paul Valery je napisao odličan mali roman o školjci. Stil je čovjek, nekad se govorilo. Ali izgleda da kod nas nema puno ljudi; ima li žena? Ili: je li poezija koju pišu žene unijela nekakvu novu osjećajnost, kao književno iskustvo, u našu svakodnevnicu?
Darija Žilić: Mislim da si odlično formulirao - potreba za novom „osjećajnošću“. Nedavno je Kemo Mujičić Artnam u Temi iznio zanimljiv komentar. Naime, kada je čitao antologiju pjesama s prostora bivše države u Sarajevskim sveskama, uočio je da 70 % pjesama govori o krvi, nožu, naciji. To dovoljno govori o duhu vremena u kojem živimo. Mislim da autorice znatno više podrivaju nacionalistički diskurs, da su senzibiliziranije za „razliku“, a teme koje propituju su bliže svakodnevnom životu - one uglavnom ne bajaju o duhu nacije, već pišu o tijelu, majčinstvu, itd. Navela bih primjer Tanje Gromače koja je posebno socijalno osjetljiva, a njen roman „Crnac“ povezuje na izniman poetički način rasno i klasno. Jedan pomalo zapostavljeni autor, Radenko Vadanjel u „Dnevniku bespoličara“ umjesto plitke narativizacije koja je česta u naših pisaca, nudi vrhunsku poetiku svakodnevnice. To su samo neki primjeri. Rekla bih također da je njegov lirski subjekt iznimno senzibilan, pa nipošto ne mogu prihvatiti da tezu nekih feministica da je dovoljno da je nešto napisala žena. Naime, ta činjenica ne obećava nam kvalitetu umjetničkog teksta. Zanimljivo je da u Beogradu oko grupe AŽIN koju moderira poznata teoretičarka Dubravka Đurić mlade autoirce se okupljaju, ne zanima ih poezija tek kao autistični čin, već žele surađivati, poticati jednu drugu, učiti. Time još vše produbljuju svoju osjećajnost, rade na kvaliteti vlastita pisma, uče o teoriji. To bi trebao biti dobar poticaj za ovdašnje autorice.
Rade Jarak: Općenito, kako tumačite «krizu» poezije? Često se može čuti: poeziju nitko ne čita, nikoga nije briga, itd. Je li to točno?
Darija Žilić: Ma takve me priče uopće ne zanimaju. Meni poezija daje bitan smisao životu, i dok je tako, ne zamaram se tko čita. Piše se u Hrvatskoj dosta dobra poezija. Nedavno sam čitala novu zbirku Irene Matijašević, Miroslava Kirina, Aide Bagić (koja treba biti objavljena početkom iduće godine).Uvijek postoji krug ljudi koji će voljeti poeziju i nepotrebno je forsirati je medijski. Imam iskustvo s marketingom oko poezije i smatram kako je to besmisleno. Evo, kajem se što sam na to pristala. Mediji su uglavnom sazdani po principu-prodaja duše vragu..Zato bih pohvalila knjigoljuba Božidara Alajbegovića, kojeg niti ne poznajem, ali koji mi je vratio vjeru u to da vam netko iskreno želi dati podršku jer cijeni vaš rad. Pohvalila bih i Novi list koji ima rubriku književne kritike-poezije i proze.
