KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Proza arhiv
24.8.2007
Intervju


POMALO

Od gradonačelnika sam dobio pare da odem u Zagreb i malo pogledam kako tamo rade udruženja građana, da pokupim par fazona od njih, kako se organizuju, gdje rade, kako rade itd. Otišao sam tamo na 15 dana. Posjetio sam udruženja raznih profila. Bio sam u udruženju babe, roda, kulturtreger, udruženju „zdrav život“, udruženjima za kvalitetno provođenje slobodnog vremena. Od roda smo učili kako se mladi roditelji uključuju u pravljenje boljeg života za njihovu populaciju, od drugih kako se organizovati na polju pomoći onima kojima je pomoć potrebna, kako raditi na edukaciji ne baš obrazovanog stanovništva u vezi zdravog razmišljanja, zdrave ishrane, bavljenja tjelovježbom i igrom, od nekih smo naučili kako gajiti i baviti se, hobijski, starim zanatima, majstorisati pomalo-začiniti život i takvim stvarima. Od slijedećih smo naučili kako stvarati na polju muzike, amaterskog sviranja, slikanja ili pjevanja. Sa svim ovim opažanjima i zapisima o uočenom i naučenom u Zagrebu, ja i ostatak ekipe smo sastavili program kojim će naši sugrađani konačno početi živjeti kao istinski evropljani, baveći se stvarima koje obogaćuju njihov duhovni život i cijeli grad čine prostorom lijepim za življenje. Prije toga smo uglavnom žalili, gledajući tv reportaže, što niskmo rođeni u nekom drugom, većem gradu, u kojem, za razliku od našega, građaninu stoji na raspolaganju bavljenje ovakvim stvarima. A danas sa ponosom možemo reći da i mi imamo bogat duhovno stvaralački život u našem gradu.
Tog junskog jutra sunce je zasjalo punim sjajem i već u sedam se znalo da je divan dan pred nama. Spremio sam se i krenuo u Centar da ga otvorim i pripremim za rad. Danas je subota i u 10 imamo sat vremena rada u kožarskoj radionici, poslije čega imamo sat vremena razgovora o pitanjima koja ljude muče u vezi svih stvari koje im nisu jasne u medicinskim ustanovama našega grada. U goste nam dolazi direktor gradske bolnice, glavni internista i tri medicinara. Razgovor je otvorenog tipa i cijela ideja je spustiti ljude sa visokih pozicija među građane i premostiti taj jaz i nedodirljivost koji postoje u svakodnevnom životu. Također ćemo organizovati i razgovore među građanima o najrazličitijim stvarima, tako da različiti ljudi mogu svoja saznanja ili spoznaje podijeliti sa svojim sugrađanima i tako praviti sredinu kvalitetniju za život. U jedan iza podne smo dogovorili igranje frizbija u gradskom parku, a u dva fudbal. Ekipe bi trebale da budu mješovite, djevojke i momci, žene i ljudi. Oko sedam idemo na rolanje, dječki i cure, svi zainteresovani. Za sutra, nedelju smo planirali da na gradskom kupalištu organizujemo svirku gradske grupe „Stručnjaci“ koja se sastoji od finih momaka gradske provincijencije, širokog repertoara-od starogradskih i zvonke bogdana do sevdalinki, od arsena dedića do indeksa i ibrice jusića, od azre do disko hitova osamdesetih. Nisu momci pohađali muzičke škole, ali vole svirati i pjevati, pa ćemo u budućnosti nastojati animirati što više građana da amaterski sviraju i pjevaju i tako obogate svoj duhovni život. Prošla je subota i nedelja dok si rekao keks, i momci su odsvirali veći dio svog repertoara. Bili su negdje kod howlin' wolfa-sittin on the top of the world, bubnjevi su odrađivali solidan solo kada je udaren posljednji takt pjesme.
Skočio sam preplašen udarcem bubnja, pogledao oko sebe. U sobi, u krevetu, kola prolaze ispod prozora, negdje u komšiluku pjeva stoja trofrtaljka-pjesma „gaćice“. Sve je bilo samo san. Polako u svijest dozivam pravo stanje stvari-moj projekat je predat u opštinsku službu komunalnih poslova prije 6 mjeseci i još ni havera od njih. Projekat je poslan gradonačelniku na kućnu adresu, sa povratnicom, ali ni glasa ni od njega. Ustanem i uključim radio: dođite u novootvorenu prodavnicu i kupite..., prebacim na drugu: večeras u narodnom pozorištu igra predstava...a karte možete kupiti...ugasim radio, spremim se i izađem na ulicu. U čaršiji sam, podne je. Sjeo sam sa drugom na kafu. Gledam vlasnika kafića kako silazi sa motora, ćelav i problematičan. Glupavo se smije svojim „jaranima“ koji ga vjerno slijede. Znam ga iz viđenja, iz ranijih godina. Niko i ništa, neobrazovan. Sada ima kafić i motor kojim se voza po čitav dan. Kažu mi da šverca sve živo i da je u talu sa policijom.
Niđe ništa o mjestu gdje građani-150.000 njih mogu doći da se nečim bave-glume, pjevaju, trče, slikaju, majstorišu, istražuju ili čiste prirodu. Samo jebena elita ima šta raditi u životu, a vi ostali-jebite se, umrite pred televizorima, iskeširajte lovu za predstave, izložbe i tržne centre gdje ćete plaćati drugima za njihove proizvode-stvaralaštvo, dobro provedeno vrijeme, pice, slike, palačinke. Jebeš narodne mase, prvo je što mi prođe kroz glavu. Niđe čovjeka. Niđe građanina. Zabava i korisno provođenje vremena je rezervisano za tatine i mamine sinove, bliske onima „gore“. Vidim plakatu-neka izložba-neki momak, izgleda kul. Rekoh drugu-vidi ovoga, ovaj se izgleda izborio, jedan od rijetkih. Ha, ha, nasmija se jaran. Kurac izborio. Što, rekoh, pa izgleda ko neko ko je imo težak život, ko umjetnik. Jes mudo moje, mamin sin. Hoda ko klošar a ćaća mu doktor, mati radi u onoj nevladinoj (a malo sutra nevladina, sve šminka). Imaju 3 stana i svako svoja kola.
E jebo te bog, rekoh razočarano. E moj care, nasmija se sažaljivo dena, neš ti u ovom gradu ako nemaš leđa.
Ja mu iznesoh svoj plan i svoj projekat, ono što sam sanjao prošle noći, svoju viziju grada i aktivnosti u njemu. Šta ti misliš- da svijet interesuje da se bavi nečim? Pa jebo ga bog, mora ga interesovat. Valjda mu je ljepše nečim se bavit nego buljit u televiziju. Daboogda, reče jaran. Tu završismo priču, on ode kući a ja uškolu da onim jebenim tinejdžerima ispredajem par lekcija o antropološkim disciplinama. Dan je ljep i tunajt izlazim sa macom. Postiću ja već da ovaj grad bude nešto, jebeš i načelnika i druge drkoše. Nije ovaj narod glup.
Izašli smo oko 8. Vrtimo se gradom i razgovaramo gdje otići. Hodam čaršijom i brojim-35 kafića. Da mi je otići negdje gdje ima mladog svijeta ali gdje se nešto radi, npr puštaju dokumentarci koje su ljudi snimili, ono totalno amaterski, da upoznam malo svoje sugrađane, reče ona, o čemu razmišljaju i tako. Pa malo razgovaramo. Haha, ljubavi, vraga ćeš otići tamo. Nećeš tako nešto vidjeti u našem gradu još dugo. Možeš otić na neku jadnu pozorišnu predstavu da vidiš kako život objašnjava neki jadnik prije 50 godina ili da vidiš kako se krevelje neki novi klinci na nešto što je napiso neki novi karinaš, ali sigurno nećeš otići nigdje gdje obični ljudi stvaraju nešto svoje, kakavo god usrano bilo, ali svoje. Jah, reče ona rezignirano, šta ćeš srce, tako ti je to. Hajmo mi popit limunadu ovdje.
Svirali kod Mućeta te noći. Ja, Srele i Miško. Naš uobičajeni džez repertoar. Ja na saxofonu, srele na udaraljkama a miško na klaviru. Sva trojica volimo svirati sve, rijetko se podijelimo kako bi smo htjeli jer se često desi da su dvojica RASPOLOŽENA za isti instrument, ali te večeri je sve bilo odlično, pa smo se tako i podijelili kao što sam i rekao na početku.
Jebiga nam je bilo dobro. ČISTO zadovoljstvo. Narod je bio u ekstazi. Oko 12 mi doalzi gazda i kaže-vrijeme je za fajronat. -De ba muće jebote, vidiš da narod uživa. -Ma nemogu jebiga, moram zatvoriti, valja ustat ujutro. -Hej druže, halalićemo ti plaćanje za večeras, samo nas pusti da sviramo. On se nasmija, može. Svirali smo do 6 ujutro, jedan od najljepših dana u našim životima, osjetili smo kako se energija uljeva u naša tijela, narod je plesao do 6, a bio je četvrtak. Muće je trljao ruke jer je, jadnik, dobio 200 maraka, a mi smo sretni izašli u to lijepo ljetno jutro. U po čaršije, tišina, nigdje nikoga, uputili se kući. Polako. Hodajući. Razgovarajući. Te noći, svaki od nas je dobio po jednu godinu života.
Subota je i ja i Miran sjedimo na kauču i gledamo neki otkačen konceert klasične muzike. Covjek je na sebi imao neku ludu kapu i lanac od po kile. 1986-te je svirao, kako kazu, jedno od najboljih izvodjenja Mocarta. Imao je 65 godina i izgledao kao nadrkani dosadnjakovic. Ali izgleda da to nije bio.
-Vidi ga, jebote, kakav je, reče Miran. Preseravanja. Trebao je obući se fino. Odijelo, frak i to. Šta pokazuje s ovim? Ko djete.
-Da ne seri ba, rekoh. Pa ne svira klavir njegova kapa, rolka i lanac. Kada skines to sve, ostaje starcic kriva nosa čiji se kurčić klati dok svira i pomjera se u ritmu prvog pankera svijeta, našega dragoga druga Mocija. Znači ne svira ni njegova kapa ni njegovo neimanje fraka a ne bi sviralo ni imanje fraka da ga ima. Kvalitet njegove izvedbe dolazi iz njegove glave i psihofizičkog kompleta. Presjeci ga sada napola i vidio bi da muzika dolazi iz njegovih vena, živaca, tkiva, koje je isto i kada nosi frak i kada nosi lanac i kapu.
I zaista, Miro ga presječe. Čovjek se raspolovi. Iz pola pluća je šiktala krv. Vidio je njegovu kožu koja je visila sa ruba presjeka a glava je govorila-vidiš da muzika dolazi iz moga tijela a ne iz moje odjeće. Nervi su provodili signale među ćelijama. Krv je tekla. On osjeti smrad. Jebiga, kada skineš sva ta govna sa i oko čovjeka, ostaje da je on samo gomila materijala, molekula. On vidje kako se komadići arsena izdvajaju iz njegove krvi i padaju po presječenim rebrima. Atomi vodonika su se dizali u zrak i letjeli prema plafonu, kao baloni.





INTERVJU


Dobar dan gospdoine Štuliću, kako ste?
Hvala, dobro, kako ste vi?
Dobro je, evo. Da počnemo sa intervjuom.
Može.
Šta vi najviše slušate, da vas pitam, uz osmijeh reče voditeljica. Sigurna sam da bi to vaše obožavaoce zanimalo.
Pa, neslušam ništa, da vam pravo kažem. Vrlo rijetko imam mogućnosti da slušam muziku, uglavnom nešto radim, pišem, prevodim, i da vam pravo kažem, ne bih mogao u isto vrijeme raditi i slušati muziku.
Ali zar baš ništa?
Ma vrlo rijetko, možda ako sam u kolima, pa nemam šta drugo, pa upalim radio. Sviđa mi se klasična muzika. Eto.
Voditeljica još uvijek ne konta. Pa šta mislite onda o vašim obožavateljima, mlađoj generaciji? Kako onda očekujete da ljudi kupuju vašu muziku, ako sami kažete da ne slušate nikakvu muziku.
Čujte, ja muziku pravim, pjevam i sviram za svoj gušt, da ispraznim ono što je u meni. Nisam ja kriv ako neko hoće da to sluša. Meni je dobro. Ja se ispraznim, a mislim i da nije priglupo kao većina drugih pjevača. Ali, zaista mi nije jasno koji kurac ti mladi ljudi rade sa tim slušalicama i cd-ovima po cijeli dan. Pa nemožeš ništa raditi dobro ako ti sa strane neko nešto priča i nabraja. Nije u redu sve ostalo stavljati u drugi plan. Ovo što se događa danas je vrlo opasno. Mladi nalaze dosadnim i mrskim sve što nije povezano sa zabavom. Stvaramo mentalne invalide. Slabiće.
Nije kontala voditeljica o čemu čovjek priča.
Velika je greška kada se ljudi krenu odmarati, da upale muziku, ona vam nesvjesno odvlači dio pažnje. Jer vaše uši i mozak opažaju muziku, htjeli vi to ili ne. I dio koncentracije odlazi. I onda umjesto da se odmorite, vi se umorite, ili ako nešto radite, tada stvari radite polovično i loše. Pa se onda nervitrate i kažete koji kurac mi ovo sve treba itd. A zapravo se pitate, zašto sve jednostavno nemože biti savršeno? A nemože.
Jer život TRAŽI da se neke dosadne stvari odrade. A to se ne uklapa u svijet ležanja i gledanja televizije ili hodanja kroz grad sa vokmenom na ušima. Nije haj pomoći majci da prostre veš ili da izneseš smeće ili ocu da popravi mašinu ili da odete kupiti nešto ili usisati kuću, uraditi zahtjevan ispit, domaći rad, kvalitetno uložiti razmišljanje i trud u nešto.
To nije haj i bezbrižno kao slušanje muzike. I upravo radi tolike razlike u osjećaju kada se gleda tv ili sluša muzika, ljudima se taj osjećaj kada treba nešto uraditi što zahtjeva napor čini previše težak, toliko na drugom kraju skale od osjećaja zabave, gdje je sve savršeno, da se ljudi jednostavno ne mogu pomiriti i podnijeti taj osjećaj poteškoće ili truda.
Ili kada šetaš gradom sa slušalicama na ušima ili ćalama na očima. Dosadno vam je to sve što vidite oko sebe. U stvari bi trebali skinuti ćale i vidjeti boje, skinuti slušalice i čuti život oko sebe, uključiti se malo, vidjeti ljude, zgrade, čuti svakakve zvuke, nebo, ptice. To je najljepša muzika. Zato su ove stvari opasne, zaista opasne.
Malo ste me prepali, gospodine džoni, ovo je sve isuviše ozbiljno. Mislila sam da će ovaj razgovor biti kul.
A ja ovdje spašavam vaše guzice..jel?, doveza se džoni smijući se. Nijedan proizvođač bilo kojeg proizvoda koji zavisi od današnjih medija-tv, cd ili kompjuter vam ovako nešto neće reći. Ali vi morate pazitit na sebe. Ipak je život materijalan. I još uvijek treba ustati, raditi, mučiti se, razmišljati itd. Prevelik je luksuz staviti slušanje muzike ili gledanje televizije na prvo mjesto. Vi to možete uraditi, ali doći će vrijeme naplate, nasmija se džoni. A kada dođe, ha ha, čuvajte guzice. Umjesto da slušate tuđu muziku, gledate ono što je drugi stvara na tv-u ili kompjuteru, stvarajte vi muziku, tv emisije sl. Mučite se, radite, razmišljajte, neka se točkići vrte.
A u pauzi, poslušajte i neku moju pjesmicu, nasmija se. Mislim da iz mojih pjesama ljudi imaju štošta pametno čuti. Ali ni tu ne treba pretjerivati kao ni u čemu. Još bolje, pravite svoju muziku, zajebite moju. Najvažnije u životu je da se uvijek osjećate kao da ste vi gospodar u svome životu, a ne neko drugi, nečija muzika, film, kompjuter ili bilo šta drugo. Vi morate imati pregled nad svim i baratati svime kao što onaj cirkuski žongler vješto barata keglama.
Hvala vam gospodine džoni, odustade žena više zblenuta, ne kontajuću ga.
Hvala i vama.
----------------------------------------------

Igor Primorac
Pročitano 1696 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com