KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Proza arhiv
26.7.2007
Iz Brodskog dnevnika


IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIČKIH ZAPISA: PUTOVANJA, JOZEFINA K. I LJUDI

25. veljača 1996 godine




U nekom filmu jedan dječji glas govori: ‘Moj ujak je bio mađioničar. Nastupao je ....’ Istovremeno na ekranu vidimo čovjeka obučenog u crno odijelo s cilindrom na glavi. ‘Kad su Nijemci s tenkovima ušli u Češkoslovačku’, nastavljao je glas, ‘moj ujak je izišao pred njih na cestu. Prodorno ih je pogledao i s ispruženim rukama i sugestivnom mišlju: ‘Vratite se natrag. Vratite se natrag’ pokušavao ih je spriječiti da prodru u zemlju. Tenk se uistinu jedan tren zaustavio’, nastavljao je glas, ‘a onda je krenuo i pregazio mog ujaka, otkinuvši mu glavu, i tako više nije postojao nitko tko je mogao zaustaviti Nijemce’.

Tisuću devetsto osamdeset i osme Tanja i Branko, Čičituk i ja uputili smo se u tadašnju Češkoslovačku na skijanje. Bračni par Čeha iz Praga koji su nekoliko godina uzastopce ljetovali u Bolu na Braću sprijateljili su se s Tanjom i Brankom i obećali im organizirati skijanje negdje u Železnoj Rudi. Na proputovanju proveli smo dan u Beču. Austro-Ugarska je moja pradomovina. U rodoslovlju moja obitelj nalazi pretke iz Beča, Italije i naravno Hrvate, ali sensucht za Austro-Ugarskom, barem ozračjem mitteleurope nosim u genima.
Austrija, naizgled živi umirovljeničkim životom. Nema onu preciznost i brzinu Njemačke, ali ima ugođaj uživanja u svakodnevnom i poštivanje tuđeg životnog prostora, ako taj životni prostor ne ugrožava nikoga. Naravno govorim to iz turističkog iskustva. Ne znam kako je gastarbajterima. No kako bilo da bilo volim sporost i šlampavost Austrije i kad bih imala mogućnosti provela bih svoj umirovljenički život u Salzburgu, gradu Mozarta. Jedan mali stan u gradu Ivice i Marice, čokoladnom gradu kičastih Mozart kugli i usporenog ritma s prekrasnom starom tvrđavom na vrhu brda. Ali o Salzburgu nekom drugom prigodom. I o Beču nekom drugom zgodom. No slikali smo se pokraj kočije i njenog vozača Francjosefovskog izgleda i raznih drugih znamenitosti. Projurili kroz Schonbrunn, pa zatim udovoljili Tanjinoj želji da vidi Prater, koji me obvezno podsjeti na ‘Trećeg Čovjeka’ i Orsona Welsa, samo na sreću cijela priča u današnjem Beču nije više u crno bijeloj tehnici i ruševinama.

U Pasauer Hoff-u, gdje smo svratili na piće orkestar je odjednom zasvirao: ‘Kad su se dva Bracanina sastala na fjumeri’ i odmah zatim ‘Hvalile se Kaštelanke da su lipje neg Splićanke.’ Ogledavamo se. Oko orkestra skupljeni japanski turisti. Nasmijani, oduševljeno plješću. Ugledamo jednog splitskog glazbenika. –Evo, došli su sa željom da im odsviramo Kongles mars, kaže nam i sam razdragan. -Pitam ih da ne misle na Radetzky marš ili neki drugi marš. Ne odmahuju glavom i uporno ponavljaju Kongles mars, Kongles mars. Kako nitko od Austrijanaca nije čuo za Kongres marš, ja sam onda mojima rekao zasvirat ćemo ove naše dvije dalmatinske i evo ih oni zadovoljni. Uzvikuju Bravo, bravo, upravo su to htjeli čuti. Čak smo dobili i trinkgeld. Tu smo već nekoliko godina. Sviramo po našim gostionicama. Ovdje smo zamijenili austrijske kolege, objašnjavam nam.
Orkestar je mahom sastavljen od glazbenika sa završenom akademijom i sam u njih spada, koji se povremeno smjenjuju da svatko nešto zaradi. –Ja sam dodatno u Božično vrijeme Nikolaus in Dienst, kaže.- Što to znači, pitam? -Obučen sam u svetog Nikolu i kružim ulicama autom na kojem je velik natpis Nikolaus in Dienst, a svi me policajci propuštaju. Mašu teatralno tablicama zaustavljajući druge automobile da bi me propustili, dodaje rezignirano.

Ali, gdje je ta Češkoslovačka prema kojoj putujemo?
No evo nas navečer oko dvadeset i jedan sat na izlazu iz Austrije i pri pokušaju ulaska u Češkoslovačku. Na jednom od prijelaza, ne sjećam se više kojem, austrijski carinik nam je savjetovao da ne idemo dalje jer, kaže - Taj prijelaz ne radi neke dane i nikako ne radi po noći. Mene je u međuvremenu počela boljeti glava. Rijetki migrenozni napadaji s mučninom ponekad mi zagorčavaju život.
Konačno granični prijelaz koji možda radi i preko kojeg ćemo možda prijeći, ako udovoljimo svim provjerama. Dok muškarci nestaju spuštajući se u neke granične prostorije u utrobi zemlje, ili to samo tako mojoj migrenoznoj glavi djeluje, slijedim Tanju te izlazim iz automobila i pokušavam se nadisati zraka. Provjera traje predugo i mi postajemo zabrinute. Čičituk i Branko izlaze. Dvojica, trojica u odorama vrlo mrkih lica izlaze s njima. Provjeravaju Tanju i mene. Ja sam od glavobolje na rubu povraćanja. Otvaraju prtljažnik i konačno dozvoljavaju daljnje putovanje, ali brus kume, malo dalje slijedi još jedna provjera, pa nakon nekoliko metara dalje još jedna, meni se čini da je posljednja bila vojna provjera.

Nakon osvijetljene Austrije ulazimo u mračnu i nepoznatu zemlju. Nije li postojao izraz željezna zavjesa. Zavjesa je dakle iza nas pala napravivši buku. Mi se eto sad nalazimo iza Zavjese. Određena strepnja vjerujem da obuzima svakog od nas, a ne samo mene.
Mrak i dugo vremena mrak, a onda odjednom na cesti spuštena željeznička rampa i svijetla vlaka iz daljine. Vlak je projurio zviždeći, rampa se otvara i mi teško uočavajući cestu nastavljamo dalje. No nakon nekog vremena ponovo spuštena rampa i ponovo prolazeći vlak koji zviždi upozoravajući neodgovorne da se zaustave. Po njegovom prolasku nastavljamo dalje, ali kao u svim dobrim pričama i po treći put se pojavljuje rampa i vlak.
“Prate nas”, rekao je netko, a mogla sam biti i ja već pomalo paranoična od silnog mraka, glavobolje i neizvjesnosti, jer u meni, sigurna sam, iz raznoraznih razloga najdublje sjedi strah od komunističkog režima.

Ulazimo u Česke Budejovice. Netko od prolaznika nas upućuje prema hotelu. Konačno hotelska soba. Hotel je posve nov. Bez osobnosti. Samo pravokutnici i kvadrati. Mramor, kamen i željezo… Kad bi pisanu riječ mogli interpretirati sa slikom ili bolje pokretnim slikama i pjevajući onda bi se tu pojavili, nakratko, zagrebački “Roboti”, pjevajući ‘Mramor, kamen i željezo’, a zapravo je cement, staklo i aluminij. Nove ružne socijalističke građevine u kojima portiri mijenjaju njemačke marke u domaću valutu. Sobe s namještajem bez duše. Dugi prazni hodnici. Prostor za jelo vrlo sličan. Nikakve razlike između našeg i njihovog komunističkog jeftinog graditeljstva. Bezličnost, siromaštvo. Čovjek se osjeća bez osobnosti. Potpuno nevažan. Utopljen u masi poslušnika. Gradić izgleda drugačije. Prepoznaje se stari sjaj. Vrijeme u kojem se živjelo po mjeri čovjeka. Fasade se istina ne obnavljaju, ali ne napušta nada da će kad tad do toga doći. U crkvi pjeva zbor kojeg se ne bi postidjela ni kakva kazališna kuća. Uopće Češka mi po svemu, uređenosti vrtova, ljudima, načinu ophođenja sliči na zemlju kojoj treba samo novac i promjena sustava da dosegne blagostanje.
No to blagostanje te tisuću devetsto osamdeset i osme činilo se daleko. U mjestu Železna Ruda ni traga snijegu. Na benzinskoj crpki Branko drži ceduljicu s adresom i pita gdje bi to moglo biti. Prodavač nas mrko gleda i nerado, mrmljajući, pokazuje put. Neljubaznost nam taj tren nije bila objašnjiva, ali ubrzo smo shvatili da smo stigli u odmaralište komunističke partije. Antagonizam prodavača nam je jasan. Odmaralište u kojem smo odsjeli izgleda čisto. Skromno namješteno s mirisima za koje ne znam gdje ih smjestiti. Jaka sredstva za dezinfekciju podsjećaju me na anatomski institut na Šalati i prve vježbe. Na bazene u kojima plivaju mrtvaci. Strahove u toaletu pri prvom sumraku. Na stropu je bio nekakav zabravljeni drveni otvor. Zamišljala sam kako će se otvoriti i kako će mi u krilo pasti neki od onih nesretnih leševa iz lizola.

Zajednički tuš u odmaralištu i mogućnost da mi se gole ženske šetaju pokraj a i ja jednako gola u istom prostoru čini mi nervozu. Svega sam nekoliko puta silom prilika bila u odmaralištima. Moram priznati da od djetinjstva ne volim duh kolektivizma. Duh zajedničkih izleta, planinarske ugođaje i slično. Šatori me odbijaju. Mrzim spavanje u šatoru, osjećaj raznih “ baja babašika”. Trubu u rano jutro i nekakve glupe zadatke koje bih morala rješavati. Pjevanje uz logorsku vatru. Prvo i osnovno ne znam pjevati, pa sam u takvim pjevačko-amaterskim društvima vječni autsajder. Svedem se na promatranje pjevača, a to me ponekad odvede u nekakve njihove intime, jer pjevajući na neki način ostanu ogoljene duše kao ljudi koji su uvijek ozbiljni, a onda se na nekoj veselici napiju i govore ti stvari koje najradije ne bi želio čuti. Pogledaš u tuđu dušu i posramiš se za sebe i njega. Brzo, brzo u svoju puževu kućicu, kažem u takvim situacijama sama sebi.
Eto, to mi se u Železnoj Rudi u tom odmaralištu dogodilo. Blagovaonica sa stolovima i stolicama od plastike i metala. Jelo nejestivo. Nekakvo smradno meso, ako je to uopće meso. Sve tako nešto slično tome. Upravitelj odmarališta sjeo je za naš stol i pokušavao nam nešto reći. Branko ozbiljno klima glavom. Razgovara s njim slovenski. Upravitelj rečenicu češkog, Branko rečenicu slovenskog. Čini se kao da se sasvim dobro sporazumijevaju. Neću spominjati da je već tada, a da to uopće nije znao, dogovorio upravitelju ljetovanje u njihovoj kući u Bolu, a Tanji i sebi dogodine ponovo zimovanje u Železnoj Rudi. U svakom slučaju svi smo shvatili da smo tu večer pozvani u neke druge prostorije, s tim da ipak kažemo da smo nekakva partijska delegacija iz Jugoslavije, jer da će tu biti nekih delegacije iz Poljske, Češkoslovačke i ne znam odakle još pa da ne bi došlo do neke zabune i suvišnih pitanja.

Dakle, u meni sve netrpeljivosti izlaze na površinu. Ja sam inače prototip Freudova objašnjenja za čovjeka koji misli da će na nekom putu slomiti nogu te je i uistinu slomi. Kadra sam, ako nešto ne želim, pasti na glavu i završiti u bolnici s bezbroj šavova. No s druge strane nepoznato me privlači. Iako pretpostavljam na što bi taj naš susret mogao sličiti, ipak me zanima. Još nikad nisam bila tako blizu izvornom komunizmu, među članovima i to još u zemlji istočnog bloka.
No dakle u prostoriji je nezamisliva količina kiča na jednom mjestu. S kaminom u kojem pucketa umjetna vatra, a na zidovima video projekcije. Nekakav golemi, rekla bih pokretni akvarij. Stol besprijekorno uređen. Stolnjaci i ubrusi od damasta. Kristalne čaše. Čak je i konobar, koji nas je za ručkom posluživao obučen vrlo ležerno, sad u odijelu s leptir mašnom. Sve je bilo tu i svega je bilo. Čičituk, koji ne pije alkoholna pića, pouzdano je utvrdio da je nas osamnaest tu večer popilo dvadeset i tri boce šampanjca, a kavijar nećemo ni spominjati.
Naravno pjevalo se, plesalo i nazdravljalo. Ne sjećam se ni jednog dočeka Nove Godine i sličnih veselica, na sreću sam rano od njih odustala, a da se nije sve odvijalo po šabloni. Uvijek se netko napije, ili se nekakva ženskica otkači, zatim obavezna ljepotica ili nešto slično koja koketira sa svakim, neki muž ili žena koji se iz nekih razloga dure jedan na drugoga. No dobro, izdržala sam do trenutka kojeg sam sama sebi zadala, a onda sam se uputila u sobu.

Neću govoriti o čvoru u želucu, o privilegijima klase koja je sebi uzela za pravo da govori o izrabljivanju “čovjeka po čovjeku”, o komunizmu koji je kao tamni oblak prekrio više od pola Europe i ljudskoj nemoći da se od grozne i nečovječne ideologije obrani. No dosta. O tome već i vrapci pjevaju pa koja korist, mislila sam tada.
Sutradan smo sakupili stvari, bez obzira što smo imali plaćeno deset dana. Mjesto je bilo prljavo i smrdjelo je po menzaškoj hrani. Živa šteta, jer je priroda bila prekrasna, no snijega zbog kojeg smo došli, ionako nije bilo.

Otputovali smo u Prag. Zlatna Praha. Tako je pisalo na jednom staklenom pritiskivaču za papir sa slikom Praga, što mi ga je poklonila baka.
Zlatna Praha!
Ponekad, zapravo često, mi se čini da sam na nekim mjestima već bila iako je to u ovom životu fizički nemoguće. No u Pragu sam već morala biti. Kao što sam u nekom životu morala biti Židov. Rođena sam tisuću devetsto četrdeset i druge. U pravo vrijeme za takvo što. Jedna od duša iz izmučenih židovskih tijela? Zašto ne? Židovska literatura koja govori o načinu njihova života mi je vrlo bliska i nekako poznata. No jednako tako volim i Nijemce. Sve je moguće. Između žrtve i krvnika postoje duboke veze. Jedan bez drugog ne mogu. Ako je potrebno da se nađu neće ih spriječiti ni vjekovi, ni boja kože, ni nacija ni druga vjera, ni ideologije, pa čak ni isto tijelo. Jedanput ću se pozabaviti nevidljivim znakovljem žrtava na mojoj koži. Tema traži puno više tankoćutnosti i nijansiranja, od ovih usputnih i možda vrijeđajućih asocijacija.

No vratimo se Češkoj.
Nakon što sam pročitala Družbu Isusovu Jirži Šotole osjećala sam se kao jedan od njegovih likova. Od svakog sam zapravo imala ponešto. Ako je pisac opisao sebe onda smo on i ja vrlo slični. Neka vrst lutalica putovima Europe, uvijek pod pritiskom saznanja, osjećaja i prisila izvana, protiv kojih se bunimo. Na kraju rezignirano pristajemo na njih, jer su moćniji od nas. I jezuitski red je slao svoje ljude da propovijedaju Božju misao i provode njihove ideje, a pri tom je bio jači od svakog svog čovjeka. Često se pitam kako sve uopće funkcionira. U rasponu od obitelji do svijeta. Vodi li tko brigu i poteže li konce? Odvija li se povijest zemaljske kugle po nečijem planu ili se sve događa nasumce?
Upravo me Prag ponovo i vrlo jako vratio tim pitanjima. Prag je bez svake sumnje centar Europe. Ako je Bog zemlju prepustio ljudima moraju postojati posebni ljudi koji kroz vjekove ljudske povijesti vode brigu o nekim gradovima. Prag ima smisao i svrhu. Čak mu je i komunizam u nekom smislu dobro došao. Spriječio je, što se nažalost nije dogodilo s puno lijepih gradova Njemačke, da ga dotjeruju dugi niz godina pa je povijest izbila na njegovu površinu i koliko god ga sad uređivali, ličili i obnavljali ne mogu je ukloniti s njegova lica.
No ponovo, obećala sam tada sama sebi, vratit ću se u Prag. Taj grad govori, pa ga je potrebno slušati.




_________________________
Tonča Anković, rođena 29. 09. 1942. u Metkoviću. Završila stomatološki fakultet. Prva objavljena pripovijetka u Dubrovačkim horizontima 1983. 'Konjanike osvetnike'. Do sad objavila romane: 'Optužnica', 'Klub', 'Ljudi bez mjesta' i 'Grad' te nekoliko osvrta po raznim publikacijama. (Zarez, Plima, Nova prisutnost)





Tonča Anković
Pročitano 1984 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com