KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Proza arhiv
21.7.2007
Osmi život mačkine duše



Slika 1

U kuhinji, zalijepljena čajna filter vrećica, pored par nepojedenih crvenih zrnaca šipka i oglodani ostatak jabuke. Škrto proljetno svjetlo obasjava nečista balkonska vrata. Mučim se oteti moždanoj kori svaku riječ. Već odavno mislim na mješavini njemačkog i hrvatskog. Hrvatskog stiješnjenog izmedju bezubih usana babe Jele. Svaka riječ je na «i», normalno kad smo kasnije stigli u baraku u Kaštelima, ponijeli su svi članovi obitelji svoje radoške riječi, nije ih bilo Bog zna koliko,
hrpa šušnja iz koje naročito kletve strše kao drača, onda riječ "rat", imena životinja.
Svemir skučen među očima koje kad ne gledaju više znaju. Glagoli dotiču muke onih koji nemaju dovoljno. I pojavi se ovako jutrom recimo nenadno riječ «zbabna», ili «žvelta», kao iz nekog drugog filma, opisi žena, nekih tuđih kojima se otac smješio, neke je rođak Marko "pročepušao" ili "progonao". To su bile riječi za sastanke s djevojkama na paši, buduće kandidatkinje za čuvati ovce i rađati djecu. Bojim se reći ono što se nije moglo nikada izreći na jeziku koji nije predvidio sreću. Moja je nesreća da mi se čini da moram, iako nas dijeli nevidljivi Berlinski zid neshvaćanja.

Četrdeset godina rascjepkano na dane i noći, ne znam hoće li moje tijelo izdržati ovaj napor. Kao da nosim vodu na leđima, punu vučiju i gubim se stenjući pod teretom.
Branim se od muha dvojbe i od napora ostavljajući u mozgu prazninu na kojoj rastu meni daleke, ali lagane riječi engleskog. One me se ne tiču i ne zapinju o kožu, one lepršaju u glavi. Znam nije riječ o jeziku, već je riječ o negovoru, o nemanju snage spojiti, sašiti rastrgane djelove mog bića. Moram i zbog njega i zbog sebe. Slušajte što mi se desilo.

Slika 2

Sjela sam iza žute zavjese koju nisam porubila, ionako se ne vidi. A i neznam rukovati šivaćom mašinom. Već šestu godinu idem svakog tjedna kod duševne liječnice. Rekli su mi da je važno da je i ona strankinja, jer tako može bolje shvatiti onaj prijelaz granice u čovjeku. Sjednemo sučelice jedna drugoj svake srijede i ona pita što ima novoga. Stigla je kao dvadesetogodišnjakinja, nakon ulaska tenkova u Prag, najprije u Split, a kasnije kao izbjeglica u Švicarsku. Nisam je mnogo ispitivala, tek ponekad uskoči neka kratka rečenica o njoj samoj između mojih opisa djetinjstva. Ne jede meso, ide u Indiju meditirati, nema djece, suprug joj je Slovak i isto liječnik dusa, ne jede meso ni ribu. Služi se Jungovim naukom i zdravim mozgom, većinom joj se oči zatamne kad pričam nešto tužno i to se zove empatija. Ima lijepe oči, plave kao u mog tate. Znam da je i Woody Allen vjerojatno isprobao sve moguće vrste terapija i još uvijek ga zovu gradski neurotičar, ili on sam sebe tako zove dok uzima sve mlađe žene da bi dokazao sebi da je normalan. Neznam da li su njemu preporučili duševne liječnike koji imaju židovsko porijeklo, vjerovatno jesu. Ona tanka oštrica noža na kojoj se sreće identičnost sudbine, nečeg drugog neopisivog, ali doživljenog. Jako sam se bojala da ću ako se izliječim izgubiti smisao za ludilo koje me tjeralo da, kao jutros, sjedim za stolom i zapisujem ostatke stvarnosti na papir. Mislila sam da moram za svaku riječ, izvađenu iz bunara svoje duše, platiti kaznu, kaznu i danak svojim bolom. Ona je to smatrala ostatkom mog kršćanskog svjetonazora u kojem bez žrtvovanja sebe nema iskupa ni raja. Problem je bio što ja nisam imala pojma koji bi to raj pali čovjek mogao doživjeti na zemlji.

Slika 3

Ukratko, moram iznijeti par nezaobilaznih biografskih natuknica. Strah da djevojku koja na Divljem Zapadu čini striptiz ne otkrije bratovo oko čini ovaj pothvat još opasnijim.
Svoje sam čuvala od saznanja da sam ih izdala pišuci, upotrebljavajući njemački za pisanje. Čuvala sam njih i sebe. Oni nisu znali da ja znam da smo jedni drugima omrzli, da smo jedni drugima učinili od života pakao već na pragu doma. Radovali su se svake pete godine kad bih im poslala knjigu s mojom slikom i par novinskih članaka u kojima je crno na bijelom stajalo moje ime, doženjeno, ali ipak moje. Bio je to dokaz da sam uspjela, da sam preživjela, da je sve u redu, da je lako otići u svijet i biti u novinama. Možda ih je bilo i strah, ali nikad nisu pitali o čemu pišem? Sjećali su se vjerovatno onog doba kad sam sa četrnaest godina promjenila ime ispod tekstova, ali ipak nisam mogla izdržati da ne kažem da sam to ja, sjećali su se onog srama dok opisujem požudu kože, sa četrnaest. Užas. Nekidan me posjetila Mirjana.

Mirjana nosi videokameru i bilježi otiske predmeta na foliji svog djetinjstva koje je kao i moje. Nesreća i sreća je da slike nisu tako velike izdajice kao riječi i njena majka nije u stanju ispričati ni polovično čime se to bavi njena tridesetsedmogodišnja kćer. Majka zna da bi ta ista kćer trebala imati muža, djecu, zanimanje, veći stan. Ništa Mirjana od toga nema, leti od Irske do Vijetnama, instalira svoju čežnju. Troši novce na skupe Bimere, noći provodi režući film ne bi li ispod svjetlosti zatreperilo ono pravo, sanjano, neviđeno. Njena mama, kaže, postaje sve više religiozni fanatik, vjerovatno na svakom hodočašću pali svijeće za spas njezine zalutale kćeri.

Slika 4

Unutrašnji otpor raste. Čega me je strah? Fasade. Teško je razrušiti sliku sebe pred drugima. Iako i oni drugi daju svoj doprinos. Netko mora baciti prvi kamen. Kamen na sebe. Ja sam dobra u bacanju crnila da zavaram trag. Najprije sam porađala troje djece, uzela prvog koji me htio. Da ne zakasnim. Pokušaj samoubojstva samo dvije godine prije toga ostao je nezapažen. Zapisan u mom dnevniku. Krive tablete.
Većina djece u prelasku u pubertet ima problema, želi nestati jer je s tim prijelazom jednom zauvijek nestalo djetinjstvo. Tako rade oni pametniji. Ja sam se htjela riješiti života.

Riješiti se dvoličnosti, troličnosti obitelji, riješiti se riječi koje su mi poplavile glavu i prije svega riješiti se svog osjećaja bezvrijednosti. Male, mrvušne grudi dok su moje vršnjakinje već nosile košarice za iste, izgubljen prednji zub, prištići po licu koje sam istiskala i činila si još gore. Knjige koje su govorile o Sizifu pored mog kreveta, madam Bovary, jedinice iz matematike, otac koji je mijenjao žene i majka koja je noseći dijete u stomaku mijenjala antidepresivna sredstva, umiruća baka i umiruće sunce od mojih briga koje nikome nisu bile potrebne. I jutrom sam se probudila živa i trajem sve do današnjeg jutra.

Slika 5

Na slici pet vodim dvogodišnje dijete jednim malim zidićem na Goldcoastu u Brisbaneu, Australija. Bijeg na kraj svijeta učinio je od mene kost i kožu. Ivan je pokušavao svoju nemoć utopiti u bezgraničnimm opijanjima sa dva tamo nađena druga iz djetinjstva. Postala sam njegov zatvor i on moj. Plakala sam do besvjesti i preživjela. Sad sam se nakratko otišla okupati, saprati sjećanje, osvjedočiti da su mi ruke, i tijelo pod njima, žive. Prošlosti nema i sve je prošlost koja ovako nenadno prijeti svojom žestinom da raznese teško sazidane brane u duši. Da se držim činjenica, vanjskih smjernica lagane, ali neumitne propasti braka s Ivanom. Kao da u uvertiri, već s prvim tonovima nije bilo jasno kud se kreće život. Kormilo u rukama prepušteno stezi zatvora za dvoje, troje, četvero, petero. Vratili smo se nakon godine dana opet natrag u Evropu. Pobjegli.

Čitam da su jednu književnicu tužili članovi obitelji iz jednog sela u Sloveniji jer su se prepoznali u opisima. Njene kolege pisci se bune jer vide u tome cenzuru ako sud zabrani knjigu. Kako preteći doživljenu stvarnost u riječ bez da učesnici ne budu pogođeni onim što su izazvali u drugim bićima? Mozda se opet sakrijem iza pseudonima mladosti. Udarim i ostanem sakrivena, ili da slažem i ostanem otkrivena, da čuvam fasadu, da pišem o sretnom zivotu. Mogu. Bio je u cvjetanju trešanja, mirisu friškog kruha, u očima jarića jutrom, u nadi da cu dobiti nove cipele koje nikad nisam dobila.

Slika 6

Grad u kojem smo našli kratki boravak bio je zapravo malo selo. Nisam razumjela ni riječi oko sebe. Ivan je dobio prvo privatno vlasništvo kojeg se neće tako lako odreći. Kupovali smo predmete, uvijek namjenske, uvijek jeftine, dobili smo naziv stranaca. Ivan je odlazio jutrom i dolazio kasno navečer. Ja sam čuvala dijete, pisala tužne priče o lažnom sjaju daljine i slala ih na natječaje za najbolje priče o životu izgubljenih. Bojala sam se da ih moji ne pročitaju. Izgubljeni sinovi su najbolja djeca. Čežnja je od mene učinila duha. Čežnja da se život pretvori u život, sasvim drugačiji, kakav ne znam, samo drugačiji. Ivan je pio periodično i periodično se svetio na meni što ima život kakav ima, na tijelu su ostajale plave fleke, znakovi zla između dvoje ljudi koji su još jučer jedno drugom tepali volim te. Sram. Šutnja. Depresija. Opet želja za smrću kao posljednji izlaz. Ljeti smo zidali malo bolji zatvor na kući njegovog ludog oca, da ljudi vide kako smo uspjeli.

Slika 7

U sazidanoj kući ja i troje djece. Ivan je ostao u tuđoj zemlji. Ja pobjegla u povratak. Glumila sam sretnu ženu kojoj, kako kažu susjedi, fali neka stvar pa previše čisti prašinu po predmetima u kući.Opet sam se vratila jeziku na kojem sam ispočetka morala učiti lagati. Susjedi su dolazili piti kavu i gledati kako iz dana u dan kupujem sve više knjiga da zatvorim rupe u stvarnosti. Ako je život bljutavi čaj koji moraš popiti kao otrov onda sam ga ja pila dok mi u krvi nije ostao talog. Jedno vrijeme zaljubila sam se u propalog pisca koji nije mogao hodati ni ništa drugo. Tako smo se voljeli kao dva nasukana moreplovca, nismo znali dijagnozu, da li je sredina ubila nas ili smo bili još prije ubijeni. Nikad nismo priznali da se volimo što je bilo dobro.
Njega više nema, umro je sam, nakon rata koji će doći poslije. Kao da nije bio prije?

Slika 8

Bijeg od rata. U ljetnoj odjeći. Nestvarno. Napokon se ostvarila zla sudbina o kojoj je uvijek bila riječ. Ja nijema. Avion me jednog ranog jutra opet iskrcao u Londonu. Djeci je bilo hladno. Dok ovo pišem ni voda ne pomaže. Čudo je što čovjek može preživjeti i kasnije srce automatski kuca i živi i hoće da živi. Zašto?

Slika 9

Bolest su pronašli slučajno. Bila sam olakšana, moralo je biti nešto u krvi što je postalo opipljivo beznađu. I postade život bilo kakav, sladak. Samo da sam tu, milujem dječje glave, ljubim slike svetaca, samo biti živ. Zračenje je prošlo dobro, gubitak zdravlja trgne dušu. Ivana sam napustila odavno, ili on mene. Neizmjerni strah napuštenih, crna rupa u duši. Bilo je lakše nego sam mislila. Klizno. Nema ga više. Dugo nisam vjerovala da je to istina. I sad sloboda. Sloboda kao nevjera da je tu.

Što reći. Nije od mene ostalo bog zna što, ožiljci nenadno se otvore i bole, onda ih opet zatvorim, osmjehnem se sebi u ogledalu.

Slika 10

Kako je lijepo ime Medov Dolac. Mogla bih se baciti kamenom i on bi pao na mjesto rođenja moje ljubavi. Zbog toga sam ovdje, da udahnem zrak koji je on udisao. Našli smo se ili nas je našlo jedno jesenje jutro blizu Edinburgha. Htio je pisati o meni. Kad sam ga vidjela stigla sam prvi put na svijet, kući. Bilo je to točno prije tri godine. Hoćete da vam pričam, mogu i ne mogu. Ljubav je govorljiva a riječi nema. Kompot od zemlje, neba, duše, nemoći, dlačica na podlaktici, osmjeha.
On je čovjek svoj, jedini, najljepši kojeg je Bog dao. Tako mi je blizu ova zemlja zbog njega, tako mi je blizu život, omedio se, rodio se nakon smrti, nakon što sam cijeli život bila putnik pod zvijezdama. Čuda su u srcu. Čuda ?

Dragica Rajčić
Pročitano 2492 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com