KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Proza arhiv
11.7.2007
Bakina kuća






Sjedim na stepenicama pred bakinom kućom i puštam sumrak da svemu oko mene da nestvarne obrise.
Oduvijek smo ovo zvali bakinom kućom, iako se radi o stanu u dugoj prizemnici koja je između dva rata bila đački iternat. Ostalim stanarima ulazi se na glavni ulaz pa kroz zajednički hodnik. Samo bakin stan, na kraju zgrade, ima zaseban ulaz iz dvorišta, preko tri niske stepenice. Skaline, kako je govorila moja baka.
U dvorištu je šupa i bunar i stablo šljive. Tu je i metalna konstrukcija o koju bi svako ljeto objesili ljuljačku. U naselju, Koloni, još je nekoliko dvokatnica sa po desetak malih, nekomfornih stanova i par naherenih, vjerojatno bespravno sagrađenih, kućeraka. Između su šupe, bašče i livada po kojoj smo kao djeca jurili do iznemoglosti. S bakinog prozora vidi se plot koji dijeli ovo čudno naselje od tvornice u kojoj je radila većina stanovnika. Tvornica, drvna industrija i proizvodnja namještaja, odavno je zatvorena, ali fine čestice piljevine i dalje se zavlače u svaku pukotinu.

Otkako pamtim govorilo se da će Kolonu srušiti, a stanovnicima dati ključeve novih stanova.
- Samo da ne bude negdje daleko - brinula je baka - Kako ću na pijac?
Djeda nema već dugo, baka je umrla zimus i kuća je odonda prazna. Nisu dočekali taj novi, moderni stan. Grad se odavno proširio i progutao nekad prigradsku Kolonu, ne promijenivši je.
Sud je odlučio da unuk koji je ovdje bio prijavljen ne nasljeđuje stanarsko pravo, a ne postoji ni mogućnost otkupa i ovaj vikend moramo isprazniti kuću. Kad sljedeći put dođem, neću više svraćati u Kolonu.
Ionako sam rijetko dolazila. Nagovarali smo baku da preseli mojim roditeljima u Osijek ili drugom sinu, tu u blizini, ali ona se nije dala. Do zadnjeg dana je radila sve kućanske poslove. Umrla je mirno, u snu. Stric je došao, kao i svako popodne, da vidi treba li joj što i našao vrata zaključana. Morali su provaliti. Soba je bila ledeno hladna. Baka je ležala raščešljane kose, pod perinom, u spavaćici koju je čuvala za bolnicu.

Sutra ćemo isprazniti kuću. Većinu stvari ćemo baciti, nešto ćemo dati susjedima, nešto uzeti za uspomenu. Došla sam dan ranije da sutra prva otvorim bakine teške, starinske ormare koji su me toliko zanimali kad sam bila djevojčica.



- Dobarveče! - pozdravi netko iz mraka.
Prije nego uspijem išta reći on već pita je li slobodno i sjeda do mene.
- Ja sam, Tomo, sjećam se ja tebe.

Nosi običnu, bijelu potkošulju i hlače podvrnute do pola listova. Tenisice je obuo na bose noge.
Nudim ga cigaretom dok se pokušavam sjetiti. Tomo, Tomo? Bio je jedan Tomo tu, u Koloni. Imao je dvije sestre, a po godinama je bio između mene i brata.
Jednom me gađao zelenim šljivama dok sam se ljuljala. Pogodio me iznad oka. Imala sam modricu, a baka ga je potjerala iz našeg dvorišta.

U mislima vidim malog, bucmastog Tomu i nikako ga ne mogu povezati s ovim odrpanim muškarcem do mene.

- Pa kako je, Tomo?

- A ti? - odgovara protupitanjem - Ti si u Zagrebu? Bio sam ti ja tamo neko vrijeme.

Opet šutimo. On ubere neku travku pa je zamišljeno žvače.

- Moro sam se vratit. Reko sam im svima 'Idem ja u svoju Kolonu. Di ja mogu razmišljat i imam svoj mir'.

Ne može to biti Tomo. Onaj je dečko sasvim drugačije govorio. Jedno smo ljeto čitali Karl Maya. Svako jutro bi jedno drugom prepričavali pročitano pa bi se onda domišljali kako da to uklopimo u naše igre. Od stare deke napravili smo vigvam, a grm lijeske pretvorio se u lukove i strelice. Po cijeli smo dan arlaukali oko kuće.

- I tako, pustili me. Kad me trebaju samo pošalju helikopter.

- Kakav helikopter, Tomo? Tko pošalje?

- Zna se - razvlači on važno.

Sad mi je već žao što sam ga pustila da sjedne i ponudila cigaretom. Bojim se ovog čudnog čovjeka, a ne smijem pokazati. Kad smo bili djeca kukavičluk se nije praštao. Jednom su me on i moj brat zavezali za ovo isto stablo šljive i prijetili mučenjem, ako ne odam suparničko pleme. Nisam ni trepnula.


- A šta misliš ko šalje? Franjo, Franjo šalje. Dobar sam ja njemu. A bit ću mu još bolji kad sve počne.
- Što kad počne?
- Rat, ženska glavo, rat. S ovima preko. I ovim našima. Njih jedva čekam.
- Ma kakav rat, šta ti je Tomo?
- Ne vidiš ti kud sve to ide?

Ne može više sjediti pa ustaje i hoda od stepenica do šljive i natrag. Gestikulira i otpuhuje. Svađa se u mraku s nekim nevidljivim.


- Ej, Tomo, sjećaš se kad smo bili mali? Tu je bila ljuljačka.
- Sjećam - zastaje najednom i naslanja se na zid kao da je sva ljutnja iscurila iz njega.

- Ja sam tebe već onda htjeo ženit - kaže pa opet sjeda do mene.
Uzima još jednu cigaretu i dugo je vrti među prstima.
- Ajde sad, bili smo djeca.


- Jesi se ti sad vratila? - pita Tomo i oprezno mi dodiruje rame.
- Oćeš ostat? Zauvijek?
- Samo da spakiramo bakine stvari - odgovaram sva ukočena - pa se vraćam u Zagreb.
- Znao sam ja tvoju baku, bog joj dao duši lako.

Odmičem mu ruku i počinjem skupljati svoje stvari.

- Prigledo sam ja nju koji put - govori i ustaje.
- Ja ti ovdje na sve pazim, na cijelu Kolonu. Obilazim, priskočim di treba, zato su me i pustili.

Razmahao se Tomo. Pokazuje mi kako je cijepao drva, zalijevao vrtove i prenosio namještaj. Razgovara s ljudima koje ne poznajem.

- Pa, eto, hvala ti što si je pazio. Sad moram ići. Kasno je.

Tomo me hvata za nadlakticu. Govori brzo, uzbuđeno i glas mu postaje piskutav.

- Čekaj još, da ti kažem. Sve sam ja vidio, to sam ti htjeo reć. Vi je svi zaboravili, razišli se. Ona samo plače i moli. Tako cijelu noć.

Opet ustaje, maše mi onim svojim velikim rukama ispred lica i dere se. Sve ga manje razumijem. Hvata me panika, a ne mogu se ni pomaknuti.

- Ja... ja... ja sam bio! Stavio sam... ja sam, ja. Ja sam... Meni su naredili.... meni...jel čuješ?

Stavlja mi ruke na ramena i trese me. Zurim u njegovo lice poprskano slinom. Sad već zavija kao da će me proždrijeti.

- Čuuuuješ? Jel' čuuuješ ti mene?

Onda se smiruje i nastavlja priču. Još uvijek me čvrsto drži za ramena.

- Moro sam.... naredili su. Jako... imala je...snage je imala. Ovim...ovim rukama sam.

Govori sve tiše i pušta me i gleda svoje ruke. Ogromne, grube dlanove.
Najednom iščezava i ostavlja me, užasnutu, da zurim u mrak u kojemu više nema ničega stvarnog.


Vedrana Trlek
Pročitano 2996 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com