Pitaš me o čemu razmišljam mamurna od lošeg vina razapeta između dvije dimenzije razuma i totalnog nesklada dok me gutaš očima kao svijetlima fotoaparata debelih turista željnih zabave za deset srebrnjaka
Zavidim ti na tvojoj harmoniji svježe ispeglanim košuljama kafi sa malo mlijeka ženom iz naftalina radilicom i majkom koja vješto sakriva podočnjake celulit i ogromne sise kao viseće vrtove neke sirotinjske Semiramide
Umorna sam pomalo od naturalne razmjene tvoja usta su puna kalkulacija a džepovi prazni užitka tvoji bijeli lencuni mirišu na jebeno proljeće a moji su odavno izgužvani u revolucijama demokratski nadigrani vulvinim dijalozima
Postao si rob svojih dosadnih navika uz jutarnju erekciju misliš o palim anđelima polugolim nimfama koje ti se smiju sa loših reprodukcija baroknih slika mastrubiraš na debele tetke iz komšiluka lupiš svoju životnu saputnicu po velikom dupetu a znaš da nikad nećeš dosegnuti taj groteskni romantizam jer si isti kao i svi Edipovci a ona samo loša kopija njegove frigidne majke
Daj ne stavljaj mene u okvire na mojim zidovima vise još davno okačene zablude još sanjam divlje konje i zrele lubenice na ovom sajmu ludila ja sam samo loš pjesnik nekog lošeg vremena amazonka sjebanog uma ogrezla u banalnosti rođena kao kurtizana i djevica sa omčom oko vrata
Zato me nikad ne pitaj o čemu razmišljam ovako mamurna jer u kosu sam uplela mirise Grčke i sanjarim u hladu sandalovog drveta vrijeme mi curi kroz prste i kasno je jutro je izašlo iz ove sobe izađi i ti I... molim te ostavi tu izgužvanu košulju jedino ću tako znati da si noćas bio tu.
Cabaret grotesque
Hiljadu lica za hiljadu godina dobrodošli u moj mali kabare pod maskama zaboravljam šta sam poslednje odglumila bila sam i Melpomena i Talija za vaše znojave dlanove koja od nas će se pokoloniti na kraju predstave ili neka treća... sad svejedno je
Od tužnog pajaca do igračke vjetrova još jedan zamah krilima do konačnog buđenja ovdje su i koraci teška robija zemlju ste spalili svojim slutnjama zabrojili ste se negdje na pola a meni ostavili nedoumice da me progone kao odraz privida u ogledalu svijeta
Ostajem neoprostivo nedorečena dok me sapliće mudrost stepskih šamana uz pjesmu izumrlih ptica rugalica `moj duboki naklon bezlična maso` oduvaću vas kao maslačke da se rasplinete po rubovima svemira većeras ću vam dopustiti sve da me lažete varate pokradete uzrizete ogrebete ... samo bez milosti moliću tužno vas je gledati tako nesretne kao gladne ahejce pred zidinama Troje čiju ćete glavu žrtveno prinjetii bogovima? koga ćete razapeti na krst srama? koga ćete proglasiti ludim samarićaninom? Magdalena vas pohotno gleda ne diže vam se? (mislim ruka J ) Šteta!
Vruće je pod ovim reflekorima oprostite što sam morala skinuti gaće nužda zakon mijenja a vas ništa promijeniti ne može ni vjetar u grivama divljih ždrebica ni miriš trešanja u julska predvečerja ni ukus zrelih lubenica na žednim usnama ni spektar boja pod prstima slikara bezumnika nit vječnost na obzorju nekog drugog neba
Zato ne gledajte preko mog ramena beskraj nećete dokučiti tim praznim pogledima jer mudraci, pjesnici i bludnici ne žive od vaših aplauza oni su tu zbog osmjeha i milosrđa da bi imali koga da mrzite i da mu se divite kao gologuzom kralju iz neke druge predstave
Vratite se u svoje Međeđe i ne tražite natrag pare od ulaznica sve je otišlo u dobrotvore svrhe pijanim poetama za turu bahanalija žalite se upravi pozorišta što ste još jednom u nizu porazili sebe a svojim nenadjebivim prisustvom uveličali teatralnost trenutka in medias res moj duboki naklon bezlična maso i zatvorite vrata ubi me promaja.
Mit o neprolaznosti i pripadanju
Nemoj da mi šapućeš te slatke male gadosti tvoji ponori su isuviše nesigurni za moja bosa stopala kao bršljan sam se uplela u tvoje strahove pa sad više ne znam ko koga vezuje i truje
Ne, ne moraš mi ništa reći tvoja tišina je najljepša noćna muzika dok iskašljavaš talog svih nesretnih godina i pokušavaš se sjetiti blještavih četvrti neonskih reklama sa pin up lutkicama koje te poziva na degustaciju međunožja
Zar možeš vidjeti razliku između mene i njih? kad pod jezikom osjetiš mliječno bijelu put i zaboraviš na sve usude prošlosti sa oporim ukusom vina na nepcima svaka sliči jedna drugoj bez izuzetka
Uzalud tražiš djelić raja za mene ne cvjetaju orhideje na ovom hedonističkom smetlištu uštogljeni punoglavci palacaju plamenim jezicima šalju Tanatosa u naše odaje kao gladni vuci njuše nam tragove a ti još vjeruješ da sam posebna i vrijedna trenutka tvoja plaha srna sa oreolom od trnja
Ne, nijesam ja ništa bolja od svih njih koje kupiš i prodaš za par osmjeha za pregršt lijepih riječi i izgužvanih perpera dok pečatiraš sudbinu kao poštansku markicu koja putuje sa drugog kraja svijeta
Dodir na daljinu i pogled u prazninu to je igra starija od svemira a mi smo samo tu zbog ravnoteže ponora jer imeđu vrha i dna početka i kraja nema ama baš ništa osim privida kojeg krstiše životom ispisujući krštenicu i umrlicu istim simbolima šiframa umjesto imena i datuma.
Zato ne traži od mene da budem drugačija odavno sam prestala da se nadam jer nada je kao kurva kad jednom probiješ zid tišine i kodeks ćutanja ruke počnu da govore a oči da kriju istine
Ne pokušavaj da oduvaš zidove moje staklene iluzije jer uzeću ti više nego što možeš da mi daš neću te štedjeti i neću se kajati nijesu ni drugi mene od sebe sačuvali dok sam slikala riječima i vjerovala sumnjivim idealima vjerujući da smrt ne dolazi preko reda i ne odnosi dušu prije tijela u pakao ili raj zar ima neke razlike? kad ti odnose ono jedino što ti preostaje san o vječnosti i ljubavi.
Aminuj sve moje pogrešne poteze u nekom drugom životu bili bi ovjenčni lovorom umjesto trnjem i osudom i ne šapući mi te slatke male gadosti ja sam samo još jedan crni leptir koga su čiodom dodali svojoj kolekciji prije nego što su mi spalili krila na lomači Penelopa koja luta tvojim morima i grli prazne ulice
Ovaj Vavilon je pao od prvog osmjeha i grešna sam kao izlog nekog šminkerskog butika u centru grada otići ću sa prvim pijanim pjesnikom jer nemam više šta da ti ponudim osim onaj djelić duše u koji si zario zube i mit o neprolaznosti i pripadanju
Novembarska
Znaš, bilo je nečega u onom novembru drugaćijeg i prokleto ranjivog nečeg što me je učinilo besmrtnom od ljudi osuđenom od neba predodređenom za male i velike stvari
Večeras se ogrćem tvojom posebnošću kao starim iznošenim kaputom u tvojim praznim džepovima još uspijem da ogrijem promrzle ruke i skupim petlju da pljunem životu u lice jer samo me još ti umiješ od mene sačuvati dok me prošlost sapliće svojom trivijalnošću a bezvrijedna budućnost mi se pohotno nudi pjesma za pjesmom nižu se ko godine obješene na memljivom zidu današnjice
Znaš, juče su mi pisali kritiku ti infantilni senilni starci učaureni u svom falusoidnom svijetu spodoba kažu da sam divljakuša modernog doba da će me čitaoci spaliti na lomaći zbog bahatosti i predugog jezika kažu da ne umijem pisati o ljubavi da će me sopstvene pjesme izdati da su svi moji putevi nesigurni i ukleti jer se ne umijem prikloniti i dušu prodati za šaku perpera i sterilnih aplauza novopečene književne elite
Na njihove opaske sam okačila svoje gaće da provjetrim dušu i budem bliža njihovim idealima dok su svi oni kako gladna rulja ustoličavali svoje vladare ja sam se gologuza u pjesmu sakrila i tvoje su mi oči bili jedini putokazi
U ovom tamnom vilajetu mojih košmara samo je tvoja duša uvijek bila na dohvat ruke polomili su nokte kopajući mi oči svih ovih nesretnih godina traženja osjetila sam šta znači gnjev i prkos podanika licemjerstvo i izdaja tobožnjih prijatelja sjaj i čemer slobode u zatočeništvu samo me je jedna stvar u životu održala
Znaš, ipak je bilo nečeg posebnog u onom kišnom novembru (magle su se lopovski šunjale uz rijeku i drhtala je jesen u prozorskim oknima nijesam umjela više da razaznam šta dobijam a šta me to zauvijek napušta a ti, ti me nikad nijesi pitao gdje sam krenula i kome to odlazim u modra predvečerja nijesi me štedio ni poraza ni pobjeda pričao si prstima i ćutao očima) neko je i ove noći bio budan umjesto nas mrak je zabolio kao neprijatno pitanje htjela sam te opet sakriti u svoje stihove sačuvati od svijeta i vremena od ispraznih kritika i radoznalih pogleda ali uzalud pokušavam sakriti svoj odraz iz ogledala prišivena na tvojoj plavoj košulji kao savjest u grču vremena koje tek dolazi dušmani će me pamtiti predugo prijatelji će me zaboraviti prebrzo ostaće requiem za dvoje bademi i vino i onaj novembar koji tako predugo traje.
Molitva na kamenu
Uzalud mi stavljate povez na oči moja duša je progledala na sve četiri strane trnjem ste zasuli sve prečice do istine slobodu ste okovali lažima i obmanom jalovim riječima ste zatrovali sve moje horizonte Zato lipši pope! ova duša svakako neće u raj
Moja bosa stopala ne priznaju granice nebo i zemlju čuvam na dlanovima ne postoje zidovi, kavezi ni hramovi u kojima se može zatočiti sloboda uma i duha nema tog očenaša koji ljepše zvuči od cvrkuta ptica ljubavnih zavjeta u bijelim lencunima dječijeg spokoja u majčinim rukama nema ni oprosta bez grijeha ni života bez smrti raj i pakao stanuju na istoj adresi
Premala je tvoja mantija da njom pokriješ sve gladne i bolesne Premala je i tvoja duša da u nju smjestiš sve nesretne i prognane razvodnjena je tvoja mudrost jer se nijesi pričestio na izvoru života sve što drugima besjediš neko je drugi umjesto tebe okusio neko je zgriješio jer je živio a ti?
Od magle i dima vajaš svog boga u prazno pružaš promrzle ruke u očima grešnika tražiš neprijatelja ne voliš ni sebe a kako ćeš bližnjeg svog?
Nema tog boga koji će mi bolje približiti raj od muškosti u mojoj utrobi ni tog blagoslova koji će me izdići do neba kao stisak ruke tek rođenog djeteta nema te molitve koja će me očistiti od grijeha kao pjesme ljubavne uz vino sročene
Uzalud uzvikuješ „ spalite vješticu“! Zemlja jeste okrugla, Ja jesam centar svemira Moja duša je moja golotinja Ljubav je jedina vjera kojoj se priklanjam Jedina vatra u kojoj ću da izgorim uz miris bagrema umjesto tamjana
Jedino rukama istinu zborim kunem očima i psujem pjesmama braću i sestre po čistoti srca priznajem opraštam i najvećem krvniku ali sebi nikada Zato ću radije tijelo razapeti na ovozemaljskoj vjetrometini neka mi vrane kopaju oči i lešinari glođu kosti nego što ću kraj oba oka u vašem mraku tumarati gladna života i vječnosti.
Jer na kraju sve nas isto čeka miris kovčega i kvadrat zemlje Ti tijesan i prazan ko grobnica A ja grešnica sa punim rukama prah prahu, pepeo pepelu Ti bogu a ja sebi.
Vrijeme koje nije naše (vratite mi moja krila)
(onaj ko odlazi u okrilje svjetlosti zauvijek izgubi pogled djeteta) Ova zemlja skrhana jaukom prošlosti još goni svoje robove robove bez trunke časti i samospoznaje male vrijedne sužnje koji ne govore, ne osjećaju, ne žive Njihovi mali životi ne vrijede ni prebijene pare njihovi ideali grade zamkove za gospodare njihove pjesme su ode propasti njihove oči su prazna ogledala bez odraza bez prošlosti tuga i čemer lažnih proroka sumnjivih vođa i crvenih džempera umjesto zastava Njihove duše su ostale na krvavim bojištima pogrešnih ratova njihova djeca ogrezla su u grijeh prije nego što su i rođena Ova zemlja te može učiniti svecem samo ako odbaciš ime svoje ako zaboravih ovaj kamen i ovo nebo ako se okreneš tuđem suncu samo ako se odrekneš sebe Slijepci nam pokazuju put lažni heroji nas uče hrabrosti grešnici nam pričaju o božijoj ljubavi lažno se zaklinjemo pred slikama izdajnika i živimo u vremenu koje nije naše Samo ovo nebo, ova zemlja i ovaj kamen znaju istinu onu zbog koje nas načiniše slijepima i gluvima gladnih mudrosti i iskrene riječi istine zbog koje su se koplja lomila zbog koje je krvlju nagrezla zemlja po kojoj odimo istina za koju živimo i zbog koje umiremo Zato prostri zastave umjesto postelje nek se crveni boja naše mladosti dok još možemo, dok još sanjamo neka vrisne i ona vila iz planine neka se mora otvore za sve nas prognane Ovo je zemlja iz koje sam iznikla i kojoj ću se jednom vratiti ne dam da mi je uzmete gladni psi dok je mojih očiju koje ponosno u nebo gledaju dok je ruku da vode bitku riječima dok je srca da kuca u ime istine ne dam da mi je uzmete ovaj grumen za koji vrijedi živjeti i umrijeti u slavu onima koji za nju padoše u ime prošlosti i istine koja dolazi
-------------------------- Marijana Maja Vukčević rođena je 30.08 1978 u Podgorici, Crna Gora. Slobodna umjetnica, slika, piše poeziju, prozu, reportaže...Saradnica na sajtu montenegro.com. Neke od pjesama su objavljne na sajtu http://www.poezijascg.com/. Pjesma “Vrijeme koje nije naše“ je objavljena u posljednjem broju časopisa Oganj.
