KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Esej arhiv
1.3.2007
Nesvjesno u umjetnosti



Postoji ona vrsta usamljenosti koju čovjek svjesno bira. Ta usamljenost je tijelo lišeno postojanja. Ta usamljenost je tijelo koje podariće nam tijelo i biće novo. Tako je i konstrukcija i odgoj vještačke ličnosti zvane nesvjesno postala neizbježna potreba u stvaranju djela. Nesvjesno ne zavisi od svijesti, već se odvija u njenoj onostranosti, u tami duševne pozadine. Još nerođeno tijelo u duši stvaraoca čini prirodnu a pritajenu snagu koja se suptilno probija ka vrhu stepenica. Veliko djelo je kao san koji, uprkos svojoj očiglednosti, ne može da tumači sam sebe, i uglavnom je višeznačan. Da bi shvatio misao velikog sna, ili kako Jung kaže, „poezije sna”, čovjek mora da dopusti da ga ono formira kao što formira i pjesnika. I onda ćemo shvatiti šta je njegov pradoživljaj, šta je njegovo nesvjesno.

Izuzeto iz svijesti koja jeste njegova svijest, nesvjesno hoće tu izuzetost da bi onda ono moglo da stvara. Strmoglavi pad u neorgansko, pad tamo gdje je poreknuta prošlost, privilegovani je položaj.

Vrijeme je s onu stranu brda. Ono je apsolutno otvoreni svijet, strah od svijeta i nemogući duh. Haos nastaje na ruševini i, tražeći samoga sebe, preobražava se. Haos nije zatvoreni svijet koji se, preobražavajući, zaustavlja. On hoće nesvjesno kao svoju potrebu, a iz istog razloga je i neće. Nesvjesno ide u stvaranje i rastvaranje, ali i vrijeme. Stvaranje nije duh osuđen na trajanje a ni propadanje, već on sebe u vremenu ujednačava.

Nesvjesno je teatar postavljen u život, izuzetak koji se ponaša, ali i gramatički oponaša. Nesvjesno je konstrukcija kojoj se stvarnost opire, a kojoj pokušava da se kroz istu stvarnost i vrati. Do kraja ritualizovano, nesvjesno je stvaralačko, i kao takvog ga i imenuje neprestano.

Efekat koji umjetnost nesvjesnog hoće da razori, ali i stvori, slovo je u azbuci bezvremenog sistema nesvjesnog. Nijedan simbol ne može zamijeniti čovjeka pretvorenog u simbol. Do kraja ritualizovano, nesvjesno je djelo umjetničke nemoći, a ne izraz moći koja ga pokreće. Nesvjesno je imperativ umjetničke stvaralačke egzistencije ka čijoj ga primordijalnosti ono nazad vuče. Umjetnikovo nesvjesno je konstrukcija kojoj se stvarnost opire, ali i preobražaj u stvaranju samoga sebe. Do svojih konačnih uobličavanja, nesvjesno, koristeći umjetnika kao žrtvu ličnog izraza, njime upravlja iz nevidljivog centra, i stvara produkte koji se u formulu ne mogu prečistiti, ali koje vizija koja dolazi u san kroz ples, može očistiti. Dante, Jakob Beme, Emanuel Svedenborg, Viljem Blejk, Vagner, Jung, Niče ― izuzetni su primjeri svega ovoga.

Duh nije na početku, već na izvoru. On traži domovinu koju bi da utemelji. On oblikuje prostor našeg postojanja. On pjeva o onome što će biti. Zemlja sjenci donijeće plod, dugo skriveni i umukli. Zrno ploda stiže do kraja. Pri tom, desi se da istorija djela bude odgođena za jedan ili više vjekova.

Stvaralački svijet se ne razumije niti objašnjava, već naslućuje u stanju zanosa. To je memorija koja ne mora nužno imati svoje tijelo, već to može biti i tačka u prostoru. I upravo tad stvaralac nudi ako ne vječnost, onda barem ontološku projekciju.

----------------------------

Tanja Bakić (14.09.1981), pjesnikinja i prevoditeljica

Diplomirala engleski jezik i književnost na Filozofskom Fakultetu u Nikšiću, 2005. na temi iz poezije engleskog predromantizma. Ima jednu knjigu poezije, te i prijevod scenarija za film škotske produkcije. Radove iz oblasti poezije, esejistike, teologije, te i književnog prevođenja objavljivala u časopisima sa područja Crne Gore, Hrvatske, Bosne i Srbije. U Podgorici živi i radi kao prevoditeljica. Tanja voli sve što je primordijalno i bizarno.

Piše: Tanja Bakić
Pročitano 2700 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com