KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Interview arhiv
15.8.2006
Sanjati putovanja


Dorta Jagić jedna je od najzapaženijih mladih pjesnikinja. Razgovarao Rade Jarak.



Knjigomat.: Dorta, pored poezije i proze, baviš se kazalištem. Režiraš amaterske predstave, pišeš kritike... provodiš vrijeme uz i na kazališnim daskama. Kako se te dvije stvari prožimaju i nadopunjuju? Kakva su tvoja iskustva? Imaš li u planu neki novi kazališni projekt?

Dorta Jagić: Zapravo sam od prošlog ljeta na svoje bavljenje kazalištem navukla zastore... I na kritiku i na režiju. To i mogu s lakoćom jer se nikada nisam shvaćala ozbiljno ni kao kritičar ni kao redatelj, da jesam upisala bih režiju na ADU. Prošlog sam proljeća u Centru za kulturu «Pešćenica» postavila svoju posljednju predstavu kojom sam se najvjerojatnije zauvjek oprostila od bavljenja amaterskim kazalištem, odnosno režijom. Bilo je uzbudljivo ovih pet proteklih godina, puno sam naučila o kazališnoj igri i o ljudima. Poezija i proza su mi samo u toj avanturi pomogle, pa sam napisala i dvije solidne drame koje smo prilično uspješno postavili «G» teatar i ja. Ipak, moja znatiželja me vuče dalje u neke nove zemlje, jer sam ja onaj neprofitabilni, nepraktični tip nomada koji nijedan svoj talent nije shvatio ozbiljno, osim možda onoga za poeziju. Na sreću, ljudi se mogu promijeniti na bolje.

Knjigomat: Voliš putovati, Filipini, Grčka, jadranska obala... Vrijedi li više jedno putovanje od jedne dobre pjesme?

Dorta Jagić: Već kao jednomjesečna beba pošla sam na veliko putovanje s roditeljima i u tom se stilu nastavilo do dan danas. Kad se okrenem unatrag, moj mi se život između ostalog čini uzbudljivim zbog te ispresjecanosti šinama, tragovima brodova i aviona, hotelskim sobama, kolodvorskim kafićima. Jako volim torbe i kofere, putovnicu i svoju crvenu sportsku jaknu u kojoj često putujem. Koja izdajnička patetika, pišući ovo pojavile su mi se suze u očima, a to je siguran znak da najviše od svega volim putovati. Ipak, kad sam objektivnija znam da su mi dobra poezija i dobro putovanje jednako vrijedni. Možda jednom počnem pisati putopisnu poeziju, tko zna. Kušala sam nešto od tog užitka u nevelikom ciklusu o Filipinima.

Knjigomat: Kao Michauxov Plume koji će sve izdržati jer putuje, samo putuje... No ostavimo putovanje, koje je neka vrsta poezije unutar realnog vremena i prostora, i vratimo se na pravu, pisanu, poeziju. Objavila si zbirke: Plahta preko glave, Tamaguchi mi je umro na rukama i Đavo i usidjelica, tri vrlo zapažene knjige. Kako, onda, to ide s poezijom? Pronalazi li se ona na nekim vanjskim mjestima, ili nastaje iznutra, iz nekog unutrašnjeg, «izmišljenog» svijeta? Ili je kombinacija i jednog i drugog?

Dorta Jagić: Možda je kod nekih pjesnika tako, ali ja nemam točno omeđeno mjesto do kojeg ću navraćati s olovkom po nešto prave poezije. Pišem kad je za to povoljan vjetar, kad se nešto pojavi bilo vani bilo unutra. I vanjski i unutrašnji svijet za mene zajedno žive kao jedinstven izvor uzbudljivih doživljaja, što će možda zazvučati bahato i hohštaplerski. Ipak, nešto surovija istina je da se ponekad ta širina odražava kao najobičnija aljkavost, jer u prve dvije knjige nisam pjesnički dosljedno i promišljeno razdvajala doživljajne sfere. Tako su se ti omjeri upletenosti jednog i drugog svijeta mijenjaju više ili manje spretno od pjesme do pjesme, od zbirke do zbirke. Da, ponekad mi fali urednik.

Knjigomat: Ne mogu se oteti dojmu da pored izražene metaforike, u tvojoj poeziji snažnu ulogu igra i svojevrsna metafizika. Ali, ako se ne varam, ona je skoro na razini stilske figure i nekako je osobna, u isto vrijeme ironična i ozbiljna, nalazi se na površini ali i u dubini, jesam li u pravu?

Dorta Jagić: Jesi, jesi. Čak štoviše, pobijedila je metafizika i nema više povratka. Sve više i više to «neukusno» metafizičko uzbuđenje uzima u mene maha, sužujući i izduljujući mi pjesme na račun baroka i metaforike. Nikad nisam koristila manje pridjeva, upomoć. Da pokratimo stvar, mnogi me kolege, iako navijački raspoloženi smatraju dežurnim fanatikom. Izbjegavaju me na cesti. Mole se za spas moje poezije. Pribojavaju se da ću im pokvariti literarni užitak tim svojim Bogom u novoj zbirci poezije. Ali to se neće dogoditi. Bog je dobar.

Pročitano 4606 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com