KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Poezija arhiv
3.5.2006
Lutke koračaju niz krivu ulicu


Od ponoći do zore

Pogledaj nebo, šapuću zvijezde
U svemu osjećam apsurdan dah
I drveće mi u prozor kuca…
Svi su došli u ovaj kasni čas

Kazaljke na satu bezobrazno stoje
Dok život pleše deveti ples
Dostojevski je u svom stanu
A ja sam prošla krajnosti sve

Ipak sam kao dijete
Što broji boje jedinstvene duge
A staviš li me pred moć riječi
Stvorit ću od ničeg cijeli svijet

Dodaj mi svijeću da spalim mrak
Koji guta sve što misao stvori
Skloni mi nebo iznad glave
Jer iznad svega nešto mora da postoji

Pogledaj tamo gdje ništa nema
Tamo sam ipak ja
Naniži grijehe na jedan lanac
I sakrij od svakog dodira

Ponoć je sada u tuđoj glavi
Da li taj neko osjeća strah?
Padaju zvijezde u prazan prostor
Dok grlim hladan zrak

pogledaj nebo... gore su oči
onoga što riječi prećutit zna
samo su ljudi poput mene…
osuđeni pisati u svaki čas




Demon

Sišao je sinoć sa olujom
Taj demon, moja savjest
Pronašao me među pjesmama
Tražio svoj odraz u riječima

Ponekad zaspanem u to vrijeme
Kada se tišina u zidove zavuče
I počnu bitke iznad neba
I kada niko mi više ne treba

Tada pišem
Izlazim iz ovog vremena van
Hodam iznad napaćenog tla
Kao da nikome ne trebam

Sišao je sinoć
Stao povrh mojih misli
U slučaju da mi prava riječ zatreba
A ja sam odlutala na valovima
Kao kaplja bez značaja

On bi to sudbinom nazvao
I spojio bi ovu bol sa mojim imenom
Na kalendaru bi prekrižio prošlost
Taj demon…

Demon… ne govori ništa
Nit me zove niti zaustavlja
Kao pogledom da mi odobrava
I više ga nema….
Taj demon




Pregaženi svijet…

Pod prstima crne noći
Gledam sjene sto prolaze niz ulicu
Kao da sve se naginje u istom smjeru
I drveće i auta i kuće
i tuđi plač.

Reče mi jedan čovjek
Ogrnjen kaputom svoga života…
Da vječnost me čeka sa druge strane
I da prestanem gledati u krive sjene…

A život mi se sav pred očima ukrivio
Kao pregažena slika na cesti…
I kao krila što ih nemam da letim
I kao vječnost o kojoj mi priča čovjek…
Sve je nepomično i sve stoji…
Ali ukrivo…

A pišem, pa i ova kriva slova
Sve se naginje…a čini mi se da nad ponorom vise
Sve predstave su napuštene,
lutke koračaju niz krivu licu
Svi noćas me napuštaju da stignu tamo…
A moj pogled vidi krive tragove što za sobom ostavljaju…

Pod prstima noći, svijet izgleda drugačije
Potpuno stvarno, kao da nad zemljom stojiš
I vidiš sve što prije nisi vidio…
Kako sve se izgleda krivo…
kao pregaženo…





Nemam te

Ne znam kuda sam pošla
U susret kojem danu
Ne poznajem lica ljudi što prolaze
Kao da bol me jedina razumije

Priznajem: ne ide
Da mogu dušu prodat
Dala bih nek je vode…
Bez tebe se plašim ove ulice
Kao da svaka zgrada želi pasti na mene…

Stojim na mostu
Kiša se provlači kroz moje misli
Vidim kako stojiš na drugoj strani
I kako te anđeli od mene čuvaju…

Neki bi se ovdje bacili
Na brz način do tebe došli…
Priznajem ne ide…
Na dlanu svoj život nosim
Kao da od sudbine prosim
I cigani bi bolje prošli…

Život poput lanca meso mi reže
Plač mi osmjeh slomi!
Poput leptira na klupi
Čekam prvi vjetar da me uništi

Pustit ću da se svjetla priguše
Čekat prvi mrak da me sebi uzme…
Jer ne znam kuda sam pošla…
Da li ljubavi do tebe…

Pošalji mi kartu do sebe…
Pošalji i đavole nek me vode
Jer ne želim ovaj svijet…
On nije za mene…







Adela Agić
Pročitano 2140 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com