KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Esej arhiv
31.1.2006
Zašto se tekst nikad ne može do kraja pročitati




U "Šest šetnji pripovjednom šumom" Umberto Eco podsjeća na distinkciju između empirijskog autora (recimo H. C. Andersena) i autora kao funkcije (autor "Male sirene") - što je ekvivalentno razlici između empirijskog čitatelja (recimo Borisa Becka, rođena i nastanjena u Zagrebu, koji djeci prije spavanja čita bajku) i modela čitatelja (tj. čitatelja kojeg konstruira tekst što počinje riječima "bilo jednom" - kao osobe koja očekuje mnoge čudnovate događaje).

Eco u toj knjizi kaže da ga nije briga za empirijskog autora teksta i njegovu biografiju, odnosno da ga hermafroditizam Mona Lise zanima kao estetska činjenica, dok seksualne navike Leonarda da Vincija baca u smeće kao običan trač. Jedan od načina čitanja koji poznajem - a nije jedini - podsjeća na način na koji psihonalitičar sluša što analizirana osoba govori. Budući da traži skrivene i potisnute misli i osjećaje, analitičar zna samo to da ono što ga zanima neće čuti; analitičar ne zna o čemu će analizirani govoriti i kojim riječima - oboje tek mora otkriti.

Taj postupak opuštene pozornosti sliči dešifriranju tajnih poruka. Kriptoanalitičar suočen je s nerazumljivim nizom slova i brojaka i ako nema ključ - a obično ga nema - može samo tražiti uzorke koji se ponavljaju. Kad otkrije uzorke, usporedi ih s očekivanim značenjima, i tako dešifrirane dijelove testira na ostatku poruke da vidi hoće li dobiti smisleni tekst. Ako je dešifrant uporan i ako ima mnogo poruka, prije ili poslije otkrit će ključ šifre.

Ključ tajne poruke uvijek je rizičan dio: sjetit ćete se "Koka i duhova" i tajne poruke čiji je ključ glasio LUKA MIREO. No postoji poruka koju je matematički nemoguće dešifrirati, a to je poruka s jednokratnim ključem. Ako izaberem stranicu kojeg teksta (Zlatnu bulu ili neku stranicu Biblije), na njoj zaokružim trideset slova abecede, svakom pridružim broj i tako ispišem samo jednu jedinu poruku te stranicu s ključem uništim - tekst nikad nitko neće dešifrirati. Ne samo zato što je skoro nemoguće naći tu stranicu i ponoviti uzorak slova, nego čak i ako se to pogodi, dešifrant neće moći znati je li tekst točan. Neće ga imati s čim usporediti!

Kada autor piše tekst, čini nešto slično šifrantu: koristi poznate šifre (žanra, recimo, ako piše krimiće) koje lako dešifriramo, ali koristi i šifre koje su samo njemu poznate. Te privatne asocijacije sliče onoj jednokratnoj šifri kada je ključ poruke zapravo jednak poruci i onemogućuju potpuno razumijevanje. Čitanje zato ne može iscrpiti tekst do kraja - čak i ako se razumije onako kako je to autor želio, mi to ne možemo provjeriti.

Dakle iako je distinkcija između empirijskog autora i autora kao funkcije korisna, i dalje će nas kopkati je li autor komunist, katolik ili homoseksualac - ili u slučaju Pasolinija sve to troje - jer je onaj privatni dio autora zatvoren za potpuno razumijevanje.
Piše: Boris Beck
Pročitano 3151 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com