KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Kritika arhiv
24.4.2005
Zašto Dežulović nije ubio Hitlera?



U Christkindu ima jedan razgovor o tome smije li se ubiti dijete:
grof Tepeš, to jest Dracula - psihopatski ubojica koji je prefiguracija Hitlera - smatrao je da su neprijatelji poput korova i da ih treba iščupati s korijenom, to jest ubiti dok su još djeca, prije nego nanesu veću štetu. Louis Conte Clemenceau smatrao je: a) da je razgovor o ubijanju djece bespredmetan jer ne znamo budućnost; b) da svijet čiji opstanak ovisi o krvi nevinog djeteta ne zaslužuje da postoji; c) da nema dokaza da će jedna smrt spriječiti nove smrti; d) da bi ubojica djeteta i sam bio ubojica – što potvrđuje i epizoda iz romana o Katti Ruthberger koja je bila noću sputana nakaradnim remenom i nevino ubijena u ime apsurdnih odgojnih ciljeva.
Pripovjedač iz Christkinda na prigovor a) daje natuknuti da je iz budućnosti koja ima sposobnost slanja ljudi u prošlost; ne kaže zašto se i kako ljudi u prošlost šalju ni zašto je poslan baš on – pred djetetom Hitlerom netko je tko zna budućnost i točka. Na prigovor b) ne izjašnjava se, ali iz kataloga na 159. stranici koji obuhvaća sve moguće ratne strahote od Jasenovca do Staljingrada moglo bi se zaključiti da pripovjedač osuđuje rat; u najmanju ruku ne smatra da bi ratna budućnost trebala postojati. Na prva dva odgovora nadovezuje se i odgovor na c): da je "jednim pokretom kažiprsta mogao promijeniti povijest čovječanstva i spasiti milijune nevinih života" – sve je zlo u Hitleru i Hitlerovi voljni izvršitelji ne bi bez njega počinili spomenute strahote.
Pripovjedač je najprije sve zlo svijeta sigurno pohranio u Hitlera - "najđavolskiji um koji je ikad hodao" – a onda se suočio s njim kao s dječakom "koji će, kad naraste, biti jako zao čovjek i ubiti mnogo, mnogo ljudi". Je li Hitler iskonski zao, genij zločina, medij sotonskog nadahnuća ili nevino dijete koje će zlo tek postati? Pred čitateljem se odvija zamršena operacija: prvo se pripovjedač izolira od zla (zlo je u Hitleru), a onda se pripovjedač dodatno potvrđuje kao dobar čovjek time što ne želi ili ne može ubiti nevino dijete. Odgovor na prigovor d) glasi ja ne želim biti ubojica (poput Hitlera).
Pripovjedač sebe na početku i na kraju uspoređuje s Abrahamom – Abraham je poslušao Boga i potegnuo nož na nevinog Izaka, dugo očekivanoga sina; pripovjedač nije poslušao nalog Nepoznate instance i nije potegnuo kažiprst na dijete Hitlera. Abraham je svojom poslušnošću postao otac vjere; pripovjedač osjeća "teret na duši". Abraham je poslije otkazana žrtvovanja zagrlio sina kao da se ništa nije dogodilo, što je za Kierkegaarda paradoks vjere; pripovjedač Christkinda odbio je prigrliti Hitlera i tako je postao otac grizodušja. Je li u njemu došlo do podvajanja između ljubavi prema djeci i čovječanstvu ili do dvostrukog potvrđivanja da je dobar on, a ne drugi? Sudeći po naglašenoj konstruiranosti romana (dijalozi u kojima se stalno iznose novi i novi podaci i koje su samo prerušene pripovjedačeve demonstracije znanja i mašte) i distanciranosti od likova (u Epilogu pripovjedač previše sređeno nabraja što je bilo s kim poslije katastrofe s atentatom) čini se ovo drugo.
Piše: Boris Beck
Pročitano 4848 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com