KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Esej arhiv
14.2.2005
Ekstaza subjekta i spektakl postmodernizma


(provizorna instalacija)

Možeš li gledati jezgru a da ne trepneš? Ako možeš, uđi i zatvori vrata! Jezgra mrzi propuh. Mrzi jer je sretna i prazna. Što čekaš? Uđi! Noć je pred nama. Uvijek jestiva i obla. Nikad romantična. Nikad slatka. Možeš li gledati u noć, a da ne trepneš? Ako možeš, uđi i zatvori vrata.

Clown1


KLAUN
pahulja u transu2

Semiotika cirkusa ne bi smjela previdjeti ovo: klaun uvijek ističe svoja prava lica; maska znači otkrivanje, a ne skrivanje/skrivenost ili zamjenu, znači umnoženu otkrivenost. Izložena klaunova gestualnost zapravo je rekapitulacija hybrisa, ona je sažetak tijela napetog u prkosu (ohola pobuna) spram onog što već jest. Tako tijelo-sažetak javno proizvodi trans; tako je klaun znak za javni trans, i obratno. Javni trans nije stanje puke želje za nekim prijeko, on je ostvarena želja, transcendencija. I još: stanje transa nije shizofrenično, iako je neuhvatljivo, to je stanje kalunovskog remek-djela: lutajućeg integriteta. A sve podsjeća na snježnu pahulju u zračnom prostoru, čija je struktura prepoznatljivo organizirana ali neponovljiva, monotipijska. Klaunovi i pahulje. Oholi integriteti u lutanju i preobrtanju. Igra pobune. Zaigrani monotipi. Trans.


Nietzsche, Lacan i ja ozbiljni smo ljudi.
Preporučujemo: prije čitanja popiti čaj
od kamilice (Flos Chamomillae).


MISLI NAVODILJE


Umjetnik i pisac rade dakle bez pravila; oni rade kako bi proizveli pravilo onoga što će biti stvoreno.

Konačno, treba postati jasno da nije naša dužnost isporučiti zbiljnost već pronaći aluzije na mislivo koje može biti prikazano.

Lyotard

+++

Cjelokupna stvarnost je svijet.

Wittgenstein

+++

Svijet je cirkus/jezik. Klaunovi su motori svijeta.

U tornju stanuje vruća vrtoglavica. Neki to nazivaju književnost iscrpljenja, a to je razapeti Babilon. Unutra mi bombardiramo subatomske čestice.

Uz Semiramidine volim i Heisenbergove vrtove.

Valent


LAGANA I PROVIZORNA INSTALACIJA OSNOVNIH TERMINA

Vesela ekshibicija - Danas je moderno biti postmoderan i umrežen. To je in, barem kod autora svjesnih samih sebe u sve postmodernijoj epohi. Ta tužna retro-vožnja, recimo kao zaokret arhaizmu, može biti plodna ali kontraproduktivna ako umjetnik (pisac, slikar, kipar…) pretjera u mimikriji, odnosno ako mu retro prekrije percepciju bez ostatka, bez odmaka. Tada je na razini recepcije jednostavno dosadan, to jest djelo mu je nezanimljivo i nevažno, što je neoprostiv grijeh koji umjetniku ne može oprostiti čak ni retro-revitalizirani bog u njegovoj umjetnini. Naročito sklisko područje jest slikarstvo memorije: tako sam o Uskrsu 1986. u Padovi na asfaltu vidio, “skinutog” kredama u boji, jednog Caravaggia s nečitkim potpisom. Šetnju sam nastavio pomalo zbunjen, ne i začuđen. (Kako vrijeme odmiče sve sam začuđeniji, utoliko manje zbunjen, baš kao interpretacija u rastu.)

Unuci se neće smijati - ako ih bude. Osobito ne estetičari, kritičari umjetnosti i filozofi. Oni će doduše uživati u našem teškom snalaženju, jer će njihovo snalaženje biti još mučnije u kojem će, naravno, manje uživati. Naše će im stanje izgledati kao oštećeno Foucaultovo njihalo koje ipak funkcionira, ili kao relativno nevino njihanje na klackalici modernizma i postmodernizma, gdje bi ovaj potonji - kako neki misle bio samo jedna “bolja varijanta modernizma” (Jameson), ili čak “dijete modernističkog konceptualizma” (Armanini).

Ruže su postale san3 - Zadatak uvodnog poglavlja jest esejistički doznačiti atmosferu u kojoj smo kao umjetnici i teoretičari prisiljeni raditi. Ovaj “intimistički” postupak propitivanja ne treba shvatiti samo kao nostalgiju za gubitkom tradicionalnog jastva, subjekta, jednog, identiteta i cjeline, prije bismo ga mogli uočiti kao htijenje ekstaze subjekta za refiksacijom u hodu ili žudnje za odmorom, subjekta koji u deziluzioniranom stanju takozvane postmoderne (naše postrenesansne ere?!) mora raditi s mnoštvom raznovrsnih napuklina, koji u apokaliptičkoj auri atomskog doba - ukoliko je na razini epohe - mora izgubiti ružu totaliteta kao izvjesnu realnost i sudjelovati u operacijama “sistema” neodređenosti, čak štoviše, koji se mora izložiti mogućnosti da je i subjekt možda fikcija, kako sugerira već Nietzsche. Ekstaza subjekta, o kojoj će još potanje biti riječi, utoliko je njegovo razdjevičenje u sferi umjetnosti i filozofije. Zbiljnost uma i umnost zbilje - kao panlogički ekvilibrizam - još od Hegela pritiskuje i preša ga kao izuzetno nesofisticirani teret. Ako subjekt uopće još nešto jest, to više nije nevino.

Ljubiti metafore kao svježe zamamne pupoljke (rosebud - ružin pupoljak u filmu Građanin Kane) nije nužno, ali katkada je svrsishodno ako čovjek nije stručnjak, parafrazirajmo Lyotarda, koji zna što zna a što ne, dok filozof to ne zna. Dakle, stručnjak zaključuje, filozof ispituje, a to su prema Lyotardu dvije jezičke igre. Kako sebe ne smatram stručnjakom, priklonit ću se ovoj drugoj budući da sam autor “svjestan sama sebe” u još uvijek postmodernom vremenu, doduše dodatno zbunjenom zbog digitalne paranoje u tehnosferi računala, koje, kako neki misle, nudi tako tituliranom radniku tek mrtvozorničku praksu pokapanja mrtve umjetnosti. Iako nisam pristalica te ideje, kao ni one o impersonalističkom pristupu ispitivanju teorijskih tekstova, priznajem da ima elemenata koji mogu iznjedriti stanoviti “darkerski” pesimizam. Također, za sada zbog operabilnosti, pristajem rabiti “nemoguće” pojmove postmoderna i postmodernizam koji, pomalo mehanički prihvaćeni, relativistički označuju postindustrijsko vrijeme zamora i lepršavu skalu renovativnih postupaka u umjetnosti, bez sumnje ugodno klizećih kao što je to pitko ime ruže. Kratko i pitijski: djetinjstvo je uvijek intenzivno.

+++

Ogledalo - To je klasični mimezis, ne platonovskog već aristotelovskog tipa “stvaralačkog oponašanja”, koji je modernizam na prvi pogled uspio razbiti na dijelove koji se ipak još uvijek drže na podlozi svijeta. (Upravo zbog toga i zbog problematične prirode mimezisa, i danas je neodložan posao njegova obuhvatna promišljanja.) Djelo raste iz sama sebe, perspektive napuklina njegove su granice gdje sudjeluje u zbilji. Postmodernizam svojim postupcima na određen način spaja i čisti “nečista” ogledala, istovremeno renovira prethodno “staro”: novo-staro urađuje s minimalnim odstupanjima ne narušavajući sjaj izvedbe. On, čistač, daje svojim zrcalima katkada začudnu brušenost. Tako je u našem stoljeću izvorna želja mimeze postala mimezis mimezisa, teški rad simulakruma, gdje djela odslikavaju djela interteksutalnom mehanikom; polja referencije odnose se na već proizvedene znakove u nekom prethodnom djelu, a priroda je zapuštena u korist znakova koji više ne predstavljaju stvarnost već su prisutnim artefaktom, književnim djelom, ona sama. Takvom “internističkom” praksom postmodernistički djelatnik, umjetnik koji je odbacio zahtjev originalnosti, ispostavlja - iako privremeno zanimljive i provokativne - ipak vrlo diskutabilne rezultate. Na svu sreću, jer inače bi sva ogledala postmodernizma bila monotona, monokroma i depresivna, barem u književnosti, pojavljuju se umjetničkom praksom stečena i potvrđena vedrija iskustva koja svojim prisustvom destabiliziraju Hegelovu apokaliptičku prognozu o kraju umjetnosti. O tim rijetkim iskustvima izvijestit ću pravovremeno i s osobitim zadovoljstvom.

Množenje - To je množenje naprslih ogledala, čak umnožavanje, serijalna paranoja, shizofrena multiplikacija, inženjering “hibridizacija” (Ihab Hassan), ironija paradigmi, prokreacija kretenoida, razmnožavanje invalida, idiotizam fragmenta, individualizam praznine, forsiranje citata, praznik mlitavosti, paraliziranje korpuskula, specifikacija imitacijâ, itd. Pred našim očima blista cirkus stare matematike i nove geometrije, cirkus u kojem su izvođači publika i obratno. Množenje ogledala jest glačanje visokog sjaja rascijepljenosti. Ono je spektakl postmodernističke shizofrenije.

Spektakl - Tako se, upravo spektakularno, veličanstveno događa “drama materijala”. Autori su divni klaunovi, motori spektakla. Spektakl postmodernizma grca u elefantijazisu neodređenosti, rubovi i pretapanja žive u novoj subjektivnosti, povratku naraciji, novoj fikciji, metafikcionalnosti, novom realizmu, campu, novom senzibilitetu, depersonalizaciji, ultramodernizmu, kasnom modernizmu, novoj introvertiranosti, pomanjkanju smisla za povijest kao i vraćanju povijesti, dekanonizaciji, miješanju žanrova, relativizmu postupaka, mutantima, apsolutnom romantizmu, neoizmima… Sve u svemu, totalna ludnica, “karnevalizacija”, ludnica koju množenjem ogledala artikulira svijet postmodernizma. Postmodernistička umjetnost i postmoderno vrijeme nastoje na stapanju, ali “prokletstvo” mimeze ni izdaleka nije iskorijenjeno. Spektakl je ujedno i speculum, zapravo “sistem” napuklih ogledala koji čini svijet nevjerojatno razvedenim, izlomljenim, nedokučivim u svojim slikama intermedijalnih neodređenosti. Metafora ogledala/zrcala, zrcaljenja, postala je nezaobilazno mjesto prepoznavanja postmodernizma. Osobito u književnosti gdje, na primjer, metafikcionalna priča ili metafikcionalni roman zaigranost ogledala rabi kao svoju sudbinu. Utoliko su priča i roman obnovljeni/renovirani i tako osvježeni ponovno vitalni, na drugoj razini, dakako. Na horizontu križanja razina hibridi i mutanti veselo plešu umjetnost i život, život i umjetnost. Ubrzanje, ubrzionizam, izam čudnih polupismenosti. Spektakl spektakla, spektaklizam.


ALEATORIČKI POSLOVI PROŽETI AURAMA

Uvod

Da se “bog ne kocka sa svemirom” (A. Einstein) zvuči doista lijepo, ali ono što je svemogućem omogućeno, nije nama koji smo - u našem referencijalnom sustavu vremena i prostora - osuđeni na pogibeljne poslove kockanja. Vrijeme i prostor postmodernizma (koji termin! - možda jedna od strateških točaka modernizma?) - već je lelujav svijet koji je teško, ako ne i nemoguće, definirati. Nije ni potrebno, jedna od njegovih značajki je i ta da se opire određenju. Ali voli istraživanja. Žudi široku teorijsku ruku koje je spremna kockice baciti - naravno, ne “bez veze” i nasumično -s naglaskom na pronalaženju umijeća lutanja, koje bi kao neko ars inveniendi imalo barem metodičku napregnutost ako ne i relativno čvrste heurističke rukovoditelje: hipoteze za sjećanja. Napregnutosti neće nedostajati, u to sam siguran.
Prije lutanja, da bi ono bilo što bogatije, treba izdvojiti najvažnije referencijalne točke postmodernizma i klaunovski njima prolutati integrirajući ono u njima bitno, te tako vidjeti i uočiti osobitost atmosfere ove umjetnosti “koju imamo da ne bismo umrli od istine” (Nietzsche). Ako se umjetnost kao istina laži pokaže ne samo komplementarnom, već i kao ista istini svijeta, onda je ili vrijeme za odumiranje (što već dugo jest) ili je vrijeme za bogatiji život u kojem bi jednostavna ideja “neka cvate stotinu cvjetova” dobila ako ne svoj smisao, ono barem svoju izvjesnost.
Dvadeseto stoljeće, koje se logično produžuje i u dvadesetprvom, najbržom mijenom ostvarenih mogućnosti na različitim područjima, naročito fizika od Einsteina nadalje - pogotovo na polju subatomskog nadrealizma -, iznjedrilo je obilje, a Niels Bohr rado je navodio stih: “Jedino obilnost vodi jasnoći.” Rapidno rastuće obilje možda će na kraju zadovoljiti tu vjekovnu ljudsku čežnju, ali još danas, ipak, kao poseban prilog nudi sebi značajne nedoumice. Kao prvo pitanje, vjerojatno najvažnija nedoumica, jest koji tip zahtjeva jasnoće možemo očekivati, odnosno koja bi to idealna smjesa tipova mogla isporučiti općenito važeću jasnoću. Toplo se nadam da su isključivosti tipa descartesovske drame distincte et clare, kao i njene moderne izvedenice digitalnog kompjutorskog racionalizma, stvar prošlosti. One prošlosti do Einsteinove teorije relativiteta, prošlosti u kojoj je još važila preuzetna slika o apsolutnom prostoru i vremenu svemira. Doduše, interno gledano, mi sve svoje zemaljske poslove možemo još obavljati kao da ta slika apsoluta postoji neokrnjena, jer je ona dostatna za kućne poslove planeta i bliže sunčevo susjedstvo. Ta, uglavnom neupitna, priručnost može dati hranu argumentu koji upotrebljava statična misao neokonzervativizma, to jest ona svijest koja se teško miri s činjenicom da i stabilnost bilo koje vrste također jest relativna.
Operativno, za ovaj rad o ekstazi subjekta u spektaklu postmodernizma i dovoljno, bio bi već dobitak i relativno konstatiranje stanja, kako bi rad na poeziji, prozi, teoriji, drami itd. (također u postojećim medijima: knjiga, kompjutor, teatar, radio, TV, film, video…), mogao biti nastavljen barem malo lagodnije. U pogledu jasnoće zadatka, naravno. Bit ću osobito sretan ako postignuće bude odgovaralo namjeri, već i zbog toga što praktična djelatnost (umjetnost) i teorijska djelatnost (filozofija) u perspektivi obećavaju veću prisnost, u ponekom autorskom snu čak prisnost sinteze. Isto tako, iako mnogo češće, san o Velikoj Sintezi sanja svaki iole zahtjevniji pisac, a Velika Sinteza znači mu izjednačenje svih rodova, vrsta ili žanrova. Taj san osvježava već sa svih strana umornu književnu proizvodnju; san o rajskoj književnosti budi nadu o isto takvoj zbilji koja prirodno dopušta i želi pisca u raju. Možda baš postmodernizam, kao popularno međustanje, može ostvariti barem jedan dio tog sna. Najkraće: u množenju ogledala, u spektaklu postmodernizma, ona umjetnina koja odzvuči velik broj raznovrsnih mogućnosti zadobit će dostojanstvo plodne razularenosti ostvarujući san kroz relativno idealnu mješavinu koju jednostavno nazivam polifoni bastard. (Kao jednu od “matrica” za proizvodnju polifonih bastarda vidim svoju poetiku apsolutnog romantizama, o kojem će još biti riječi.) U toj perspektivi poduzeto teorijsko lutanje opravdalo bi snagom vidljive samoproizvodnje već uložen praktički napor, kao i onaj koji se ulaže ili će se tek uložiti, i tako posredno ojačalo onu autorsku poziciju novih tipova razlikovanja oko kojih nastojim od jeseni 1976., dakle od onog dana kada sam usnio san o Velikoj Sintezi i bio toliko nesmotren da ga pokušam realizirati kroz avanturu pisanja. Spomenuti praktički napor, kao i onaj teorijski, prirodno je te redovno stanje takovrsne avanture. A to, za mnoge egzotično stanje (napor), usput rečeno, jest ono što jedan dio i ne samo postmodernističkih umjetnika ili “umjetnika” silno želi izbjeći, promovirajući to izbjegavanje kao neodvojivi i konstitutivni element svoje poetike. Primjerice: Bukowski i njegovi epigoni, Borges i njegovi epigoni, Marquez i njegovi epigoni, pisci nove mlitavosti ili strugači površine, pisci nove dosadne jednostavnosti, digitalni mistici Interneta koji se katkada amaterski razbacuju genitivnim metaforama, itd. Pri tome, naravno, ne niječem izvjestan šarm spomenutih.
Ova knjiga ne želi biti neka cjelovita teorija suvremenog subjekta i postmodernizma koja bi svoj značaj potražila u općem, u važnosti za sve podjednako. To je ionako nemoguće jer, kao primjerice u kvantnoj mehanici, “predmet” ili “objekt” ispitivanja ne dopušta sveobuhvatni pogled “bježeći” difuzno u orgiji neodređenosti. (Analogija je plod “slabe misli”, ipak dovoljno “jake” da je shvati.) Govoreći o kvantnoj teoriji Heisenberg u svojoj Fizici i metafizici ističe da ako iz atomskih pojava želimo izvesti zaključak o zakonitostima pokazuje se da više ne možemo ''zakonito povezivati objektivna zbivanja u prostoru i vremenu, nego samo situacije promatranja’’. Na makroplanu, u spektakularnom spektaklu postmodernizma, sličnost je očita, što dokazuju stotine čak dijametralno suprotnih stajališta. I Habermas i Lyotard, na primjer, svaki iz svoje vlastite situiranosti različito vide situaciju promatranog “istog” fenomena, a to ne mora biti loše. “Diferencijacija” u teorijskom odnosno ideološkom, uz pretpostavku i rijetko gdje dosegnutog minimuma “civilizirane” rasprave, može biti plodonosna. U tom je smislu Ekstaza subjekta pokušaj plodonosne rasprave, osobito unutar spektakla postmodernizma. Ona je zapravo osobni “situacijski pogled”, rulajući te neprekidno stasajući teorijski Weltanschauung u stalnoj mijeni i razvitku kontinuiteta/diskontinuiteta; ona je pokušaj dobrog lutanja, moj lutajući snimak okružja u kojem - gledajući epohalno - živim i pišem. Ona je jednostavno, žudno se nadam, obogaćujući autonomni prilog teoriji subjekta i postmodernom pluralitetu vizija o postmodernizmu, prije svega u registru umjetnosti, osobito književnosti, mjestimice i filozofije.


AURA 1 - Sve je povezano, a postojanje procesa komplementarnosti znači da mogu uvažiti i princip simultanosti, iako je to malo teže ali moguće čak i u komornim okvirima trodimenzionalnog kućnog svemira. Dakle, sve je moguće. Ili: moguće je sve. Ili kako kaže parafraza jedne čudne pjesme: Pa krenimo onda, ti i ja, i pronađimo točke-slutnje zemlje zvane postmodernizam. Istražimo te svijetle orijentire napokon naslućenog dostojanstva, kraljevine prividno pojedinačnog: carstva slobodnolebdećih čestica.



EKSTAZA SUBJEKTA
(nježni obrisi slobode)

Rekao sam već da je jedna od značajki postmodernizma u umjetnosti da se opire definiciji. To je zacijelo dobar znak što iskri iz komparativnog pristupa razmišljanjima mnoštva teoretičara. Ne njihova zbunjenost istraživanim predmetom, već odlučenost na svoju viziju veseli postmodernistički senzibilitet. Ležerni primjer: Habermas protiveći se Lyotardu nastoji oko “jedinstvenog polja” - gdje dijalektički skrojeni racionalitet “velike priče” želi u opće prisvojiti ono posebno i pojedinačno. Lyotard, suprotno, nastoji oko situacije raspršenosti diskursa koji nisu jedan drugom podređeni ili nadređeni, nego ravnopravno - ako ne i jednako - egzistiraju, jednostavno su ''ovdje i sada'' svojom egzistencijom nesvodivih razlika. To je, dakle, mali ali indikativan primjer, zapravo samo dio primjera, koji je ispunjen spomenutim senzibilitetom.
Mnoštvo teoretičara postmodernizma sudjeluje u diskusiji, ali slaganja uglavnom nema - što je vidljivo već na prvi pogled. To je relativno dobro stanje u kojem ću svakako prije podržati onog koji za umjetnost i umjetnike pretpostavlja “dijagnostiku” slobode, a u tom okružju i onu opciju koja se kao sloboda nudi i jamči kao prirodna svakom čovjeku.
Tek takvo stanje zapjenušanosti moglo je iznjedriti jednostavnu ideju da je autonomija, odnosno nezavisnost, najprirodnije stanje umjetnika i filozofa, to jest njihovih sasvim osobenih te osebujnih sudbina. Nijedna partija, program, ideologija, pokret i sl., ne može računati na njihovu službu, neposredni angažman. To je i nemoguće ako su doista dostojni spomenutih naziva, odnosno ako su pojam intelektualca ispunili po dubini. Moguće je eventualno nadahnjivanje njihovim idejama, njihovim izmaštanim bogatstvom, ali bez prisustva autora. Konačno je jasno da, na primjer, modernistička institucija nadrealizma kao poduzeća dogme i isključivosti više nije moguća. To znači da je subjekt obišao “puni krug nerazumijevanja” (što je bilo potrebno) da bi u zadnjih tridesetak godina stekao radne uvjete za demistifikaciju pozicije neprekidne negacije u modernizmu. Transavangarda, slikarstvo memorije, povratak naraciji u književnosti, nova jednostavnost itd. , znaci su tog procesa kao i umora subjekta od imperativa originalnosti pod svaku cijenu, originalnosti koja u modernizmu pretpostavlja permanentnu inovaciju postupaka. Kako je inovacijski prostor ako ne osvojen ono prezasićen, na scenu je stupila renoviranje starog, odnosno onog što je nekada bilo novo (na razini recepcije za mnoge je to još uvijek užasno novo!). Ostaje zasad tek nabačeno pitanje: nije li renoviranje - s minimalističkim pomacima u procesu ispisivanja - još jedna inovacija u hodu modernizma?

AURA 2 - Procesi mimeze možda izvode smrt na brisani prostor simboličke razmjene. Nedostatak tih procesa ustoličuje nju kao neprekoračivu prisutnost. To je možda presudna opasnost, ne za nju već za kvalitetu života koji se umnaža iz sama sebe. Znači: smrću umjetnosti postajemo bliski kolektivnom samoubojstvu. U smrtnom hropcu, kao kapetan broda, filozofija može samo konstatirati kraj definitivno dezorijentiranog sisavca i s njime - tužnoga lica osujećenog klauna - umrijeti!

Kad je i ono retro in, odnosno kad je sve in, stigli smo u obećanu zemlju pluraliteta - takvog koji ima šansu postati stanje slobode za svakog ponaosob. U tom slučaju umjetnost i stvarnost teško se mogu razlikovati. Stvarnost umjetnosti ujedno je i umjetnost stvarnosti: svijet kao umjetničko djelo i umjetničko djelo kao svijet. Planet će izrazito lijepo blistati! Ovaj lakonski futur nužno je upotrijebiti jer je, ipak, još daleko, već uočena plodna i rajska identifikacija. Za sada se radi samo o jednom malom operativnom segmentu čovječanstva koji radi na tome, a još manjem koji uopće može shvatiti što se u začetku zbiva i što bi se uopće globalno moglo zbiti, i koji može uživati u tom zbivanju ili u ideji tog zbivanja. Kako god bilo da bilo, vožnja je prisutna kao neumitni klizeći start…… Svaki dobar trkač i s anabolicima brzo trči. Nick Cave je nervozan i kad mu je užasno dobro. Umberto Eco to sve može shvatiti i zato je povremeno vedar kao i svi pošteni semiotičari, jer njihova je igračka nepresušna ljudska samoproizvodnja svijeta na svim razinama. Svijet je postao kao magazin za razbibrigu: rat, ropski rad, glad i ostali svakovrsni užasi ravnopravni su elementi zakovitlane igre, s pravilima ili bez. Sve je moguće, moguće je sve. I prepisivanje, bivši samozatajni i mukotrpni filigranski rad, postaje umjetnost: Borges je vrhovni meštar marljive kombinatorike od -svakog-ponešto-posuđenog, Kiš postaje paralelni majstor “iz života posuđenog” novog realizma; mladići-poletarci skidaju Bukowskog, Houellebecqa i ostale s dječački paraliziranim osmijehom, oplemenjujući ih neurotičnim govorom rasredištenosti i hinjenog gubitništva: biti loser ne znači to doista biti, to jednostavno znači furati4 se na to, tj. navući ikonografiju a ipak imati pun novčanik, jer imitacija je često u svakom smislu skuplja od originala; nedostatak priče je priča o nedostatku priče itd. Inače, po Lyotardu, gotovo je s velikim pričama jer one vode u totalitarizam (kulturni, politički…), ali tu tvrdnju treba svakako još razmotriti. Tematski, kao i na planu izraza, sve dolazi u obzir, ali s laganim dahom renoviranja starog, najčešće u sfumatu mimikrije, minimalističke kamuflaže, usmjerenog prerušavanja.
Dakle, sve je moguće,5 kaže misao postmodernog stanja u kojem subjekt postaje ushićen. Uzglobljenost kao i odmak postignut nepristajanjem, suverenom ekstazom, pruža užasno veselom subjektu - metaforički raspoloženom - lijep vidik panoramski opaženih otpadaka koji okružuju blistave palače ili se međusobno prožimaju kao “visoko” i “nisko” u prisno i toplom promiskuitetu nasilnog izjednačavanja. Da smeće može imati svoj dignitet i svoju poetiku, nerijetko čak i prednost, bilo je nezamislivo, na primjer, u doba još nedovoljno raširenog subjekta renesanse i prosvjetiteljstva. Ali ekstatičan subjekt današnjice dobro vidi da je to prirodno, jer postmodernistička dijagnostika slobode svakom otpatku (otpatku prema staroj skali vrijednosti) garantira njegov raison d’être u vlastitoj pojedinačnosti koja može supostojati ravnopravno s palačom. Redovita je pojava da palača danas uči i od otpatka preuzimajući ga (ugradnja trivijalnog, fina ironija, presvlačenje), ali je rijetkom pojavom suprotan proces. Za ekstatičan subjekt, koji je istajanjem sebi produžio ono subjektno lutajućeg integriteta, uslijed relativizacije vrijednosti (vrijednost gubi klasičnu auru i aksiološka ljestvica postaje spirala koja nestaje u plavetnilu raspršenih dokidanja) otpadak blista kroz svoju trivijalnost isto onako kao i velika djela. Ta djela, pristajući izgubiti fascinaciju elitnim, pristaju intertekstualnim i intermedijalnim zahvatima priskrbiti sebi fascinaciju trivijalnim, a najbolja od njih - perceptivno i receptivno - zauzimaju ipak elitnu poziciju.


Figura stapanja

Ekstaza subjekta u punom je zamahu klaunovske geste: mutanti i hibridi množe se ogledajući se u svijetu svijeta umjetnosti, u svijetu teksta. Množenje napuklih ogledala rađa polifone bastarde izoštrenih internih percepcija koji su samofascinirani sobom. Dive se vlastitim križajućim spojevima otpadaka i palača, visokog i niskog, elitnog i marginalnog, sakralnog i svjetovnog, popularnog i rijetkog. Postmodernistički subjekt, ekstatičan i vidno zapjenušan, likuje u stanju postmoderne u kojem je umjetnost - barem jednim svojim dijelom -postala stvarnost (kao brzi primjer Andy Warhol) izgubivši sebe, što je u skladu s nekim slutnjama Hegela, Baudrillarda i još ponekog tankoćutnog teoretičara. Taj iskaz imanentan je također stavu iz Aure 1 da je sve moguće (pa čak i krhki, ja ga zovem siromašnim, ali dosjetkoviti konceptualizam), a to on i svjedoči kao posljednja “hereza” koja može narušiti shvaćanje umjetnosti kao kreativnog rada. Hereza stapanja umjetnosti i zbilje doista je zavodljiva. Postmodernizam je iskristalizirao dva plana na kojima se to spajanje želi provesti, ili se već provodi. Ekstatičan subjekt pokazuje pomalo shizofreno kolebanje, na jednoj strani brzog plana (konceptualizirani iskazi à la pop artizmi Andy Warhol, Bad Painting, graffiti, konkretistička poezija, književnost online: hipertekst, mail-art, novo siromaštvo u ''stvarnosnoj'' poeziji bez metafore itd.), i na drugoj strani usporenog plana (sve ono što je retro kao i rad na tome - društvo, obrazovanje…- da u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti svaki čovjek može izraziti sve svoje potencijalne kreativne mogućnosti). U svakom slučaju figura stapanja vrlo je mučan i nimalo bezazlen proces. Zbog postojeće situacije, planetarno gledano, tek mali dio populacije uočava svu složenost figure stapanja u kojoj smo dobili svojevrsno perspektivno mjesto, mali otočić koji obećava, tekstualno zasad.


Smrtna opcija

Ekstaza subjekta, koja nema direktne veze s paranojom kompjutorskih softvera za virtualnu invalidnost (zbog toga treba još jedanput pažljivo pročitati Benjamina), evidentan je proces u katalogu “nove logike razlikovanja”. U tom procesu istajanje u deziluziji pretpostavljene smrti umjetnosti, znači sabiranje krhotina ogledala koje je manje-više uspješno razbijao modernizam. Lakoćom koja zapanjuje postmoderni ekstatični subjekt uživa status svjetskog graditelja onog već polusrušenog. Renoviranje postaje spektakl postmodernizma. Ono je, međutim, opterećeno mnogim teškim mjestima. Jedno od takvih mjesta uočava i Ihab Hassan kad predlaže “remitologizaciju imaginacije”. Budući da mi je stalo da se tako brzo ne dogodi prestanak procesa mimeze, kao moguće obogaćenje te, izgleda, neminovnosti, predlažem skicu o apsolutnom romantizmu koja je između ostalog prožeta i Aurom 2. Možda bi ona mogla pridonijeti dobroj smrti, eutanaziji umjetnosti. Ako je to već nužnost, neka smrtna opcija bude što lagodnija u procesu izvedbe.


APSOLUTNI ROMANTIZAM
(skica za esej)6

mašta/fantazija/imaginacija cirkularno je mjesto umjetničke prakse apsolutnog romantizma, gdje se zbiva radikalna preradba--preraspodjela zatečenog Ovdje u umjetničko djelo
- apsolutni romantizam sinonim je borbe za apsolutnu slobodu, za slobodu od i za slobodu za
- atmosfera apsolutnog romantizma ne prožima samo umjetničku sferu, ona isto tako daje ton svim oslobodilačkim pokretima; svaku revoluciju, svaki pa i najmanji pokret, određujuće ispunjava romantizam, to osjećanje bliske ili udaljene slobode, odnosno sudjelovanje slobode same, a to je obećavajuća participacija; dok traje romantizam traje i revolucija, kad ta motorička snaga nestane sve izblijedi… opet nastupa kobno postojeće
- ova skica nastoji oko romantizma u umjetnosti. romantizam ako nije apsolutni nije romantizam; u biti romantizma težnja je spram apsolutnog, dakle slobode, žudnja je za korijenitom preobrazbom i očišćenim zrakom doznačenog mjesta pune ljudske radosti; u biti romantizma zrcali nasrtaj budućeg…; stari romantičari, na primjer Hölderlin, pokušali su dosegnuti apsolutno u prošlom, u “vraćanju prirodi”, što zapravo znači osnivanje slobodne građanske države kako taj povratak vidi plahoviti predromantik Rousseau… nije li to tek apsolutni bijeg za razliku od apsolutnog nasrtaja u buduće, uznemirujuće je pitanje novih romantičara
- apsolutni romantičar nikad nema vremena; zbog fanatične želje za slobodom njemu se neprekidno žuri, ali ne u feljtonističku pitkost mimezisa neslobode, već u napor budućeg, slobode koju (za sada) postiže tek u umjetničkom djelu
apsolutni romantičar rekreira zatečeno Ovdje, kritički imagnira fenomenalnu razbujalost svijeta kao već romantičnu, oslobođenu svih stega; u njegovu djelu svijet, u trenutku umjetničke transformacije shvaćen kao-već-romantičan, zaista jest romantičan… ono mimetičko kao da pretvorilo se u romantički da, slobodno jest koje kao apsolutno živi u romantičkom artefaktu bez obzira na neslobodnu zbilju… tako su djela apsolutnog romantičara zapravo otoci u struji, koncentrati slobode koje pokušavaju oduvijek razrijediti banalne ropske duše isto tako ropske stvarnosti
nerijetko apsolutni romantičar osim pravljenja umjetničkih predmeta drzne se intervenirati u zbilju izvan umjetnosti svojim ponašanjem/življenjem želeći očitu izvjesnost u umjetničkom djelu postignute slobode pretočiti u društveni, izvanumjetnički kontekst, ali… zbilja je surova, još nespremna za slobodu ona živi represivnu jednodimenzionalnost i uglavnom ne dopušta razigravanje utopijskih moći, reakcionarno ih suzbija proganjanjem, zabranom, zatvorom, ludnicom, ubijanjem…
- unatoč svemu apsolutni romantičar radi, marljivo nastoji; on je daleko od debatnog kluba kukavičkih puzavaca zbilje, koji si umišljaju da svojim odvratnim poltronskim verbalizmom transcendiraju vlastito govno, kenjkavu stvarnost koju neprekidno proizvode, reproduciraju; apsolutni romantičar rekreira i preoblikuje žitko Ovdje metafizički napregnut, utopijski nagnut; sudarajući fluidne gomile “nemogućeg” pravi je otrov za diskurzivnu podlost razuma i njegovu gotovo nepojmljivu koristoljubivost, on je disident koji paradoksalno spaja nježnost i grubost, nevinost i razuzdanost, razarajući radosno-služeću gestu postojećih postojećem (neslobodi)…
- zbog takve buntovne “đavolje” prakse stvaranja nove, utopijske stvarnosti, a bez podilaženja pukoj i već odavno uobičajenoj pragmi mimezisa, apsolutni romantičar svojim je djelom neuhvatljiv svakoj ideologiji jer je daleko ispred u carstvu slobode; već samim postojanjem njegova su djela šamar inerciji, upozorenje samozadovoljstvu “komercijalnog bitka” svijeta, prijetnja učmalosti, znak starodrevne ljudske čežnje; romantička djela su nepristajanje samo
- premisa nepristajanja na postojeće (neslobodu) živa je oblikovateljica velike konkluzije apsolutnog romantizma; ta premisa podrazumijeva snažan subjekt koji je spreman na samouništenje mitologije subjekta i kulta autora radi bogatog budućeg; ta premisa podrazumijeva konkretnu sudbinu individuuma koji zna sebe ne kao mehanizirani, klasificirani broj postindustrijskog društva, već koji zna sebe kao narcisoidni korpus, kao blistavo tijelo neuvrštavanja u racionalistički stroj, u morbidne uzde razuma (toliko veličane diskurzivnosti); to tijelo, apsolutni romantičar, bolno i drhtavo, senzibilno do nevjerojatnih raspona između užasa i radosti, to tijelo prokazuje sintaksu dosade koja ga okružuje, opasne dosade svijeta koji steže ono slobodoljubivo… to tijelo, taj žilavi korpus vesele melankolije živi odlučeno na sve, živi sukladno svojem habitusu: usamljeno i borbeno
-apsolutni romantizam je prije svega borba, eros za apsolutnim, to je borba za buduće, priprema slobode, to je preliminarno, uvodno življenje budućeg, još-nepostalog Ovdje

+++

Primjedba o AR (apsolutni romantizam) - Predložena “matrica” za proizvodnju umjetničkih djela (polifonih bastarda), apsolutni romantizam, zapravo je jedan oblik žudnje za Velikom Sintezom svih književnih rodova, vrsta ili žanrova, sintezom o kojoj je maštao još Friedrich Schlegel, a nipošto svojevrstan romantičarski mesijanizam ili program eskapizma. Senzibilniji čitač sklon povijesnim artikulacijama vjerojatno bi ga nazvao neoromantizmom. A ono najbitnije apsolutnog romantizma svakako je shvaćanje o apsolutnoj relativnosti svega što jest. Utoliko, na tragu Novalisa, i onom najbanalnijem može se dati uzvišen smisao: čim se on može dati uvjerljivo, u toj, određenoj, situaciji taj banalitet i jest uzvišen. Na sličan način s tim u vezi je i romantičarska teorija fragmenta koji, iako formom malen, naizgled potpuno dovršen i samodovoljan (dobar primjer za to su Nietzscheovi fragmenti), potiče iz sebe sama na neprekidnu poetsku proizvodnju; sofisticiranija misao vrlo lako može dobro urađene fragmente prepoznati kao generatore mogućih svjetova, rasplodne dinamičke točke, sintetičke oaze vrenja i spoznaje, umjetničke cjeline koje su jedno sa svijetom. Tako se ovdje samocitirana skica apsolutnog romantizma, ti fragmenti mogućeg zdravlja ili mogućih asocijacija bogatstva u inače shizofrenim koordinatama postmodernizma, obećavajuće uklapa u Hassanovu želju za “remitologizacijom imaginacije” i “vladavinom čuda” koju doista i zagovara. Naravno, ostaje paradoksalno pitanje: nismo li i Hassan i ja, kao i ostali zahtjevniji proizvođači, tek tragovi neustanovljivih putanja u sistemu “neodređenosti” ili neodredljivosti postmodernizma? Ipak, čini se, u blizini kao mogući odgovor sjaji “princip nada”, možda baš onako priručan kako ga je Bloch nesebično ponudio kao “pozitivnu utopijsku funkciju” za svaki “konkretno-utopijski horizont”. Svaki klaunovski lutajući integritet kroz postmodernizam, trebao bi u tom pravcu pojačano razmišljati i djelovati još jače kao korisna ekstaza subjekta u atmosferi smrtne opcije. Nadam se da je fragment o apsolutnom romantizmu, upravo kao čin nade, izvjestan doprinos procesima paralelnog svijeta ozdravljenja. Predlažem: ovu nadu ne treba uzeti s rezervom bez obzira što je njen optimistički naboj stasao u mreži rastućeg pesimizma.


RUŽA VJETROVA - RAZAPETI BABILON

poetika i pripadajući multiprogram realiziraju se u svom opusu koji po naravi teži sintezi kraja umjetnosti i umjetničke stvarnosti)7

Zadaci

Atmosfera spektakla postmodernizma postavlja pred svakog odgovornog i tankoćutnog sudionika nekoliko nezaobilaznih pitanja. To postavljanje također je dio te atmosfere. Po mojem mišljenju najvažnije je shvatiti da već spomenuti apokaliptički trend brzog plana, kao i benigni trend sporog plana, u figuri stapanja umjetnosti i zbilje predstavljaju spektakl napuklih ogledala. Svaki sudionik tih procesa, a koji teži univerzalnoj figuri stapanja, prisiljen je odgovoriti na pitanja o 1) statusu subjekta u spektaklu; o 2) shvaćanju mimezisa, naročito kod metafikcionalista; o 3) shvaćanju povijesti, osobito retro-radnici; o 4) mogućnosti estetike ili estetičke teorije, naročito filozofi umjetnosti; o 5) originalnosti; o 6) svijesti o mediju; o 7) poetici i proizvodnim postupcima; o 8) položaju intelektualca danas i ovdje. Toliko. Naravno, svaki istraživač pronaći će još poneko relevantno pitanje. Najsretniji je slučaj kad se teorijsko prožima s praktičnim, u hodu zadržavajući pravo promjene tempa i pristupa.
Čitaocu koji se potrudio do ovog mjesta, spreman sam kao mali desert ponuditi frustracijsku gomilicu spektakularnih napuklina koje će biti medij mukotrpnog lutanja. Daleko sam od preuranjene apologije još čvrsto ukorijenjenog postmodernizma, ali ipak treba uvažiti pluralitet nastojanja kojima obiluje. Zaroniti u spektakl postmodernizma na trenutak, ne donoseći sudove i dozvoliti sadržaju da okupa kožu, neka bude sljedeći desertni odlomak-primjerak odlučujućeg vježbanja lutanja koje može poduzeti samo onaj koji doživljava ekstazu subjekta.


Ekstaza subjekta: strategija košmara: grotlo, kula, vjetrovi

nije li to samo san ultramodernizma kad vodeći subjekt (master subject) kao posljednji intelektualac piči u Telosu Hope Among the Ruins na dokovima postmodernističkog New Yorka, kao nezadovoljni filozof u polupitomom Zagrebu ili anđeo u zahuktalom Berlinu? možda?! zato treba razlikovati estetske kategorije postmodernizma kao umjetničkog usmjeravanja od koordinata postmoderne epohe. instalacije novog jastva su povratak punokrvnom subjektu koji će sebi omogućiti ta razlikovanja, pa makar i najnevjerojatniji simulakrumi budu u igri kao znakovi koji referiraju na ljudsku proizvodnju, ne više na prirodu. nova subjektivnost trudi se možda i u apsolutnom romantizmu kao sabranost, ali i kao nomadizam: tu povratak naraciji ne znači više smisla za povijest, ona jednostavno priča o jednom uzbibanom praznom mjestu depersonalizirane dinamike, gdje psihoanalitičko Ono, Grotlo, razulareno vrije slobodu. to je prilično prihvatljivo, ali što da se radi kad novi realizam sije paniku oskudice, kafkijanski ljušti paranoju običnog ili beckettovski svakodnevnog i ne samo iščekujućeg? tada je bolje prikloniti se rehabilitaciji egzistencijalnog iskustva, neprekidnom Sada koje ima uvijek spreman ansambl pomoćnih uporišnih točaka. ili treba spasiti čast imena i razbiti na sve moguće načine konstruiranu cjelinu… razbiti cjelinu - preporuča Lyotard. u tom slučaju bit će pojedena djeca revolucije, ako se ispostavi da je i samo razbijanje pompozno prazan čin jer konstituira, recimo, novu osjećajnost. da, doista je to frustrirajuće stanje. zamisli da ugledaš blještavi camp kao taj New Sensibility i Susan Sontag kao kraljicu u crnim trapericama! ako te to ne zadovolji pa kreneš malim tipovima mlitavosti: debilima sitnih pomaka nove jednostavnosti, nove dosade… dogodit će ti se, vjerojatno, neka sitna slinavost. ti si daleko, vrlo daleko od onoga što se negdje - kao plemenita zvučna kovanica zlatnik - naziva Gesamtkunstwerk ili integralno umjetničko djelo. nema tu raspršenosti slobodnolebdećih dovoljnosti, autonomnih letova: u novoj jednostavnosti iskri čvrsta dosada, često se miješa turobna smjesa nacije, tla, politike, vjere, opakih angažmana i odstupanja od bitnog. možeš li danas, na samom početku digitalnog stoljeća, možeš li zamisliti umjetnika (pisca, muzičara, slikara, kipara…) kao vjernika? kao vjernika bilo koje religije. ako ne možeš, možda si na pravom putu. ako možeš, možda si novi eklekticist i kao takav dobrohotan, te njihovu obilnu prisutnost akceptiraš kao novi primitivizam, divnu patologiju rudimenata. ili si naprosto ekscentrik pa cijeniš veselosti ''blistave površine” (Jameson) i titranje raznobojnih prozirnih ribica u akvariju bez povratka koji nalikuje novoj fikciji u kojoj male neegzotične ptice proizvode sivilo. eh, a najveći si humanist kad množenje ogledala, tužnih zrcala, postmodernistički lajtmotiv i atmosferu, ocijeniš kao novu partizansku gamu renovativnih postupaka i kao filozofiju čišćenja. doista si anđeo, prijatelju, ako se ne uprljaš u ovom čistilištu teksta konstatiranja. u tom slučaju i ti si autor: lutajući integritet, subjekt u ekstazi, klaun-graditelj sa svih strana okružen smetlarima koji čiste i kraj starog i početak novog stoljeća…

____________________
1.Valent, Clown, roman, ICR, Rijeka, 1988., str. 9.

2.Bilješka iz 1980., provjerena u 1989., potvrđena je 2000. i 2005. kao valjana. Ako je transcendencija iluzija, ekstaza/raspršenje postmodernističkog subjekta nije iluzija, već stvarna ’’stvarnost’’ lutajućeg integriteta. “Kontradikcija” lutanja i cjelovitosti jest jedan od potrebnih začina obitavanja u suvremenosti postindustrijskog društva modernističke i postmodernističke umjetnosti. Naravno, korijen takvih “odrastajućih” pitanja možemo pronaći u filozofijskoj antropologiji, filozofiji egzistencije i filozofiji apsurda.

3. Valent, Slatki automati, str. 67

4. U zagrebačkom slengu zanimljiva sintagma furati se na nešto ili nekog ne znači nužno identifikaciju s onim “furanim”. Takvi tipovi “skidanja slike” lako su otčitljivi kroz semiotiku mode.

5. Paradoksalno, istodobno uz postmodernističku glavnu struju (mainstream) traju i tavore neosviješteni autori koji su stvarno anakroni u vremenu postmodernnizma i koji čak nisu dosegli razinu modernizma. Vrlo je indikativno i ovo: ne samo što nevino ispisuju potrošene poetike, dakako bez odmaka, već su nevini od pretpostavljene razine pismenosti. Teoretičari se malo bave ovim fenomenom, zbog toga stvarni anakronisti zaslužuju poseban osvrt.

6. Prvi put objavljeno u časopisu Dalje, br. 4, Sarajevo, 1982., u tekstu Delirijum u galeriji, a zatim u knjizi proza Gorki deserti 1984.

7. M. Valent, Razapeti Babilon, Inicijalni fragmenti, neobj.

Piše: Milko Valent
Pročitano 9066 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com