Obično kada se probudim usred noći trgnut spoznajom kako pokušavam stvarati u okružju gdje je manjak proroka zamjenjen viškom vrijednosti, isprobavam autosugestiju povratka u san: »Ja sam Europejac, ja sam Europejac, ja sam Europejac!». No, ne ide mi. Nojim se! Guram glavom u hiperbreme mogućnosti višeznačja tumačenja pojmova, a njihova me rašomonijada potpuno razbuđuje. Pokušavam biti i grublji: «Ja sam kanibal na dijeti, ja sam kanibal na dijeti!», ali pojmotvorenje je odavno tek mentalno geganje.
Ima jedna kobnija stvar od neinteresa za književnost, njena prezentacija.
Uvijek ista potreba za kanonizacijom po kojem gimnasticiraju neopipljive frazeologije od kojih mi je neobično draga: «fiktivno djelo stvarnosne proze», umanjuje svaku vrijednost e da bi se netko privolio za književnost. Tako nam i treba kad živimo u kontroliranoj medijskoj samovolji!
Dekoracijske demokracije koje su se oslonile na žanriranje i uokvirenje svake osjećajnosti, a jezik se, pazi mi izraz, sintagmizirao, da bi zategnuo zbilju, omogućuju zaborav. Tko još pamti da je svako malo ovdje, metak jedini razgodak za rečenicu?
Prava opasnost uvijek i dolazi od zahtjeva da se bude kratak, jasan, približen, pitak i čitak. Pod drugim imenima tom formulom koristile su se sve propale ideologije, iznajmljujući inventar humanizma, pokušavajući «omasovljenje kulture». Treba se sjetiti potpunog obezličenja u programima za radnika i seljaka. Sada se više nikom niti ne obraća pojedinačno, samo zbog nakane da se obrati svima. Svi nude obilazak i razgledavanje literarnih kaveza. Nitko ne nudi i ulazak u njega.
Estradizacija je jedini put do depersonalizacije
Podložnost estradizaciji i popularizaciji, «senzibiliziranju» i «obrazovanju» publike je ugodan jaram bespolnosti koji zataškava svaku konkretnu osobnost. Kome je prezentacija uopće upućena? Ljubiteljima književnosti? Ne sigurno. Onima koji su alergični na verbalno? Ne. Pa zar preporuke književnosti, markentiški, oglasno i receptualno, znaju da je publika skupina idiota koja je toliko otupjela da više sama ne zna pronaći vrijednosti? Najvjerojatnije da, jer književnost je odavno nadišla zbilju. Ponovimo: kvark, Jamesa Joycea, desetljećima je već u znanosti kao čestica gradivne stvarnosti, a Gibsonov cyberspace, svagdanja virtualija. Što ako je, primjerice, Šimićevo ja na dan tisuću puta mrem, bila tek anticipacija mijenjanja satelitskih programa? No, poeziju na stranu. Stvari su isuviše jasne i to je jedini problem. Stoga se i celofaniziraju.
Ne treba kriviti višak značenja već klimatizaciju njegovih pojmova.
U rasapu kredibiliteta povjerenja u ideje uistinu je tjeskobno primjetiti da u siromašnoj zemlji, s vladajućim obrascem iz sporta i glazbe, nije mimoiđeno ni stvaralaštvo pismena izričaja. Pa ugurana u načela natječajnosti, konkurencije i ljestvica, ispada da je jedina vrijednost književnosti stvar napuhane popularnosti i prestiža.
Smiješno jest, ali više ne nasmijava: neprestano kokteliziranje pojmova i inzistiranje na njihovoj stvarnosti. Sportski kriteriji preuzeli su prosudbu. Naglasak je na tko je bolji. Bolji je tko je prodavaniji, tko je reklamiraniji, itd. Rijetko kad: tko je drukčiji. Jer to je i zakon estradizacije. Prepoznaje se samo ono što već na nešto naliči.
Ipak, još mi ne da zaspati čuđenje, ali ne tjera više na razmišljanje, postojanje usporednih svjetova na ovom malom tlu. Ne toliko golema produkcija knjiga, gotovo totaliteraturizam, koje malo tko čita; koliko postojanje raznovrsnih tiskovima, jedna do druge na kioscima u kojima dolazi do semantičkog potiranja. Još uvijek, primjerice napisati mentalna frigidnost, kurac, drkanje, pička, šakojeb, ne mogu proći jer nisu podatni do tiskovina gdje, pak, nisu ni zamjetljivi. Oba primjera potvrđuju uvijek grozničavo: ukus je postao stavom, a njegovo naturanje pristanak na robovanje iluziji slobode izbora i «stvaralačkog izričaja». No ima utjehe. Paralelni svjetovi sjeku se u beskonačnosti, pa možemo biti ponosni što joj barem svjedočimo, premda zaistinsko jebanje nikad dosad nije trebalo potporu riječima.
Ah!
Stvari su uvijek lošije negoli se prikazuju, a nikad bolje negoli želimo da to i budu.
Stoga, tragajući za slobodnim mjestom na parkingu ideologija ili poetika, svejedno, moramo pristati na igru neprestanih produžetaka s otupljivanjem u kojima su se izgubila pravila zbog svačije potrebe da se bude sucem, te se složiti da živimo u postmadonniziranom svijetu gdje sve teži estradizaciji jer ona nadomješta preostalu bit. Oponašatelji oponašatelja su odavno preuzeli moć vrlina, a stvaratelji umuknuli pod jačinom komentatora, rasloženi sveprisutnošću glasova medija.
I nije, uopće, problem što svatko ima nešto za reći, već što u okružju totalnog penetriranja riječima svatko misli kako mu je dužnost odgovarati na bilo koje pitanje. Svaki stvaralački govor postaje prigušeni neautorizirani prdac u gomili da bi nas zvao na međusobno razumijevanje. Ali dokle god težnja o razumijevanju bude parazitirala na bezinteresnoj ljubavi prema stvaralaštvu, nedopuštajući da prevlada njen osjećaj, on će ostati zakržljali ostatak, tek propis: Moraš voljeti stvaralaštvo!
Glasnogovornici ljubavi prema stvaralaštvu, toliko iskustva za prepoznavanje valjda još postoji, obično se izvrću u šaptatelje mržnje i menadžere duha te u jarkom svjetlu obrtanja, imenovanje fiktivnih neprijatelja, tako omiljelo svim sustavima, samo je neizbrušenija strana iste medalje - priprema na fiktivne prijatelje.
Prezentaciji stvaralaštva tek je stalo do odrađivanja laskanja.
Uostalom, sve je postalo isuviše afirmativno, a svako stvaranje dobro. Valjda jer je žanrirano kao fiktivno! Svako djelo, umalo remek djelo – manjka mu tek neprofesionalna publika, a ako nije čitano, ima još veću priliku da to i postane. Pa čak i potreba: neka se čuje o knjizi, makar i loše - dostatan je dokaz da je ona niža i od ras/palog medijskog svijeta u kojem se okušava promicati. A s druge strane, grozomorna težnja da se ništa više ne sakrije, da se svaka tajna razotkrije, napredni je tečaj u razvijanju opće shizofrenije - javno djelovanje uz pravo na privatnost; napućivati na dragost, a čeznuti šamaranje - samo je napad na osjećaj da se neplaćena samoća autora preobrati u opsjenu pripadnosti zajedništvu.
Turizam savjesti
I nek zvuči kao hrkanje, ali moram pripomenuti. Odavno su ubačene terminološke vrše da bismo se koprcali u njima misleći kako je bolje biti u pravu nego u pravdi, iskren negoli istinit, ukrašen negoli spašen; «prirodan» negoli intelektualan, poodavno je igrati se slijepog miša na semantičko-minskim poljima jedina svrha medijskog priopćavanja, odavno se kriza riječi temeljito preklopila s krizom tijela i dovela nas do turizma savjesti. Ona može otputovati u bilo koji pojam te naći link da bi se opravdala.
Iako njeno razminiravanje pripada nekolicini ne-bučnih, svaki njihov pomak ostaje nezamjetljiv. A i teško ih je razlikovati budući da nosaju iste vrećice iz samoposluživanja. Na toj je razini i poplava receptualne literature istovjetna s pornografijom, informativnim emisijama i akcijskim filmovima jer razvijati kretenizam, evoluirati debilanu i smanjiti intelektualnost postaje zadatak svake estradizacije.
U protivnome, nećeš uspjeti rasprodati vlastiti osjećaj ukusa zbilje.
Zato, povremeno biti spiker tišine i zažudjeti manjak pojmova, treba shvatiti – dopuštam si nakaznu grafičku alternaciju ije/je tako odlučujuću i povijesno otjelovljenu u jeziku – kao jedinu lijektiru i dobrodošlu kreaciju. A mijenjanjem položaja razgotka u narodnoj: «Šutnja je, zlato!», uobražavam da muk može postati i dijaloški shvatljiv.
Zbog iluzije: kao da šutnja vraća važnost riječima.
Ajme! Već je 21 stoljeće. Kasnim!
Još stignem za kraj uvesti novi pojam paranoj, u kojem bi simbolično noj bio tek kratica za Nametnuti Osjet Jasnoće, a označavao bi onog koji je podvrgnut estradnome u tolikoj mjeri da je povjerovao da ono što je potureno ipak nije stvarnije od onog što bi estradizirani konzument htio nametnuti. Ali ne treba mi zamjeriti kompliciranu želju za njegovim potvrđivanjem. To je i onako već bucanje u snu, predio u kojem svatko kad tad pogura glavu.
Probajmo sad svi: «Ja sam paranoj! Ja sam paranoj...»!
