KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Proza arhiv
15.1.2012
Intercity Night Line 5



Peti dio



Robert Childan uzme torbe, nekako zatvori vrata za sobom i izađe na hodnik. Niz prozora na vagonu blještao je kao vitraž u nekoj crkvi. Vlak je ulazio u Sapporo. Tek što je došao do izlaza, vlak se zaustavi. Robert Childan gurne vrata u stranu i iziđe na peron.
Svanulo je. Nebo iznad Sappora bilo je vedro. Ledeno, golo kao izliveni komad željeza. Shvati da u džepu još uvijek ima njezin mobitel. Tako ga policija može locirati, ali mora prepisati Watanabeov broj prije nego ga baci. Kazouko je još uvijek bila živa kad je izišao iz spavaćih kola, rukom je pritiskala arteriju. Robert Childan prođe pored niza parkiranih pedikaba, u jednom izlogu primjeti drvo okićeno ukrasima od tijesta u stilu dango sashi, i krene u obližnji park. Ode do kante za otpatke, oprezno izvadi žilet iz ustiju, baci ga i pljune krvavu gvalju. Srećom nikoga nije bilo u blizini. Ponovo ga obuzme napad panike. Sjedne na klupu, jer nije mogao hodati. Pogleda oko sebe: očišćene staze u snijegu, gole grane drveća, u pozadini prozori nekog hotela, čisto nebo. Svijet je savršeno ozbiljan. Neumoljiv. Sekunda za sekundom je išla. Prilično sporo, ali je išla – neumoljivo i bespovratno.
Malo se smiri i prepiše Watanabeov broj na komad papira. Ustane, ode jedan blok dalje i baci mobitel u koš za otpatke. Mučio se potežući dvije torbe, ali nije imao snage da ode u neki hotel. Ipak, bilo je hladno, nije više mogao izdržati na ulici, probijati se kroz bljuzgavicu. Konačno, ugleda neki otvoreni bar i uđe. Bar je bio uzak, jedva su stale četiri visoke stolice bez naslona i šank. Robert Childan spusti torbe na pod i naruči sake da se malo ohrabri. Kad je dobio piće, pohlepno ga popije. Usta su ga pekla, gadno se razrezao. Je li Kazouko preživjela, jesu li je spasili, zapita se. A zatim nazove Watanabea sa svog mobitela.
- Halo?
- Dobro jutro, gospodin Watanabe?
- Da. Izvolite.
- Ja sam Amerikanac, dolazim iz daleka i volio bih da mi potpišete knjigu.
- Otkuda vam moj privatni broj?
- Duga je to priča. Reći ću vam sve kad se sretnemo.
- Ali, gospodine…
- Vjerujte, hitno je. Imam važne vijesti za vas.
Robert Childan je teško govorio zbog razderotine u ustima. Watanabe je šutio nekoliko sekundi, a onda reče – Dobro. Poslijepodne. Sad sam zauzet.
- Može – reče Robert Childan.
- Onda, u dva sata – Watanabe reče adresu nekog restorana i prekine liniju. Robert Childan odahne i osjeti olakšanje.
Nešto kasnije, mnogo mirniji, Robert Childan plati a konobarica mu se nasmije. U njezinom osmjehu bljesnu umjetni pozlaćeni zubi. Robert Childan otiđe i uzme sobu u nekom jeftinom hotelu. Odjene čistu košulju i spremi se za sastanak s Watanabeom.
Prošetao se gradom. Kupio je knjigu da mu je Watanabe potpiše. U podnevnom izdanju novina nađe vijest da je Kazouko umrla. Popije jedan zeleni čaj i shvati da je vrijeme za sastanak. Uzme pedikab i reče vozaču ime restorana.
Radilo se o otmjenom restoranu koji su držali Talijani. Imali su nekoliko vrsta špageta i razne umake. Watanabe je došao u novom odijelu, sjedio je sučelice Robertu Childanu. Naručio je špagete i umak od rajčice, Robert Childan je naručio karbonaru. Donijeli su crno vino.
- Vaš roman me oduševio – reče Robert Childan kad su počeli jesti. – Stvarno je dobar način na koji gradi alternativni svijet, svi ti detalji, nova povijest praktički.
Watanabe ga je mirno gledao. Bili su otprilike istih godina. – Pisati alternativne knjige najbolji je način da se dokaže da je naš svijet fikcija. Konvencija – reče.
- Da. I to ste uvjerljivo uradili.
- Dobro, ali da sada mi ne upadnemo u konvencionalan razgovor – doda Watanabe – Zašto ste me zvali? Samo da vam potpišem knjigu?
- Njemačka tajna služba vas želi ubiti – s naporom izgovori Robert Childan. Zubato zimsko sunce ulazilo je kroz široki prozor u restoran i tuklo ga u oči.
- A tako?
- Morate se skloniti… sakriti negdje. Jutros sam uspio ubiti jednog agenta, to jest agenticu… ali sigurno će poslati drugog.
- Nemam razloga da se krijem. Ja sam svoje napravio i ne bojim se… Svejedno, hvala vam za ono što ste učinili za mene.
Pojeli su. Na odlasku Watanabe potpiše „Zatvorenog čovjeka“ i učtivo se nakloni. Robert Childan je gledao kako odlazi njegov pedikab, a zatim krene pješke niz ulicu.

Kraj
Rade Jarak
Pročitano 608 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com