KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Proza arhiv
13.1.2012
Intercity Night Line 4



Četvrti dio


Kasno u noći vlak se po prvi put zaustavio, i to je bilo na nekoj sporednoj stanici. Robert Childan se trgnuo iz sna i nije odmah shvatio gdje se nalazi. Ali ugleda Kazouko kako mirno spava tik uz njega i svega se sjeti. Oprezno je prekorači, navuče džemper i hlače i priđe prozoru. Ugleda zaleđeni peron, drvenu strehu sa koje su visile ledene sige. U kolodvorskoj čekaonici je gorjelo svjetlo, ali koliko je mogao vidjeti bila je potpuno pusta. Poželi da uđe unutra i uzme toplu kavu iz automata. Ali, očito nije bilo vremena, odnekud se pojavi željezničar u debeloj bundi i sa službenom kapom nabijenom do očiju, puhne u pištaljku i uskoči u vagon. Vlak krene dalje.
Robert Childan shvati da će se morati zadovoljiti hladnim čajem koji je preostao od jučer. Okrene se i vidi da Kazouko ima otvorene oči i da ga promatra. – Budna si – konstatira.
- Dodaj mi odjeću. Iz ormara.
Robert Childan otvori ormar i uzme njezine hlače i majicu koje su bile uredno složene na polici. Pruži joj ih bez riječi.
- Okreni se dok se oblačim.
U njezinom tonu bilo je neke zapovjedne intonacije koju nije bio osjetio sinoć, ali ipak se okrene bez riječi. Gledao je kroz prozor. Na slaboj uličnoj rasvjeti nazirao je obrise gradića kroz koji su prolazili, drvene kuće okovane snijegom i ledom, sa sigama koje su se spuštale skroz do tla. Činilo mu se kao da su ih neke divovske kandže obuhvatile i prikovale za zemlju.
- Gotova sam.
Robert Childan se okrene, Kazouko je oblačila kaput.
- Kamo ćeš?
- Idem u vagon restoran uzeti doručak. Kupit ću nešto i tebi.
Kazouko se ogrne kaputom i iziđe. Robert Childan sjedne na krevet. Osjeti iznenadni napad samoće, nešto poput panike iskrsle odnikud. Pažnju mu opet privuče knjiga,“ Zatvoreni čovjek“, ovaj put kao spas od naleta tjeskobe. Uzme je u ruku ali mu u isti čas sine misao: knjiga prikazuje svijet u kojemu su pobjedili Amerikanci – nemoguće. Odloži je rezignirano.
Svijet je puno gori, u njemu već desetljećima vladaju fašisti, zaključi Robert Childan.
Zapali cigaretu iako su mu usta bila suha. Dva camel cricketa skakutala su u kutu, tik uz ležaj. Osjeti kako mu iz nekog nepoznatog razloga energija curi, izlazi iz tijela. Uhvati ga novi napad panike, još jači. Vlak je izišao iz grada, u prozoru je bila noć.
Kazouko se vrati, nosila je kajganu u drvenoj činiji. Pruži mu činiju i štapiće. – Na – reče.
Jeo je. Kazouko pogleda na svoj sat.
– Prošlo je sedam. Za pola sata smo u Sapporu.
U prozoru nije bilo ni traga jutru. Ovaj vlak vozi kroz noć kao kroz život, pomisli Robert Childan.
- Što nedostaje ovom našem svijetu? – reče iznenada Kazouko kao da se nadovezuje na temu od sinoć. – Do izbijanja energetske krize bio je savršen. Sve je bilo sređeno baš kako treba – nastavi.
- Nekad se u Sapporo stizalo dok rečeš „keks“, a sad se vozi čitavu noć – reče Robert Childan i uzme posljednji, najmasniji komad kajgane među štapiće.
- Zar smo mi za to krivi?
Naglasila je ono „mi“. Tko je ona uopće, opet se zapita Robert Childan.
- Tko si ti?
- Živjela sam u Rajhu. Pet godina, na obuci.
- Gestapo?
- Gestapo ne postoji već desetljećima.
Robert Childan odloži praznu činiju na sklopivi stolić. Bio je toliko iznenađen da ponovo zapali cigaretu.
- Taj pisac, Watanabe, stanuje u Sapporu – reče Kazouko.
Robert Childan je pogleda. Lice joj je bilo bezizražajno. Neodgonetljivo. – Čudna slučajnost – reče, a onda shvati – Ali…
- Otići ćemo ga posjetiti. Zajedno.
- Ali…
- Nazvat ćeš ga i reći da si na proputovanju, da si pročitao njegovu knjigu i da bi volio da ti je potpiše. Sigurno će pristati, Watanabe voli bijelce. Amere pogotovo.
- Ali, to je obična knjiga. Besmislica o Americi koja je dobila rat. Glupost.
- Knjiga je već napravila dosta zla.
- Ne. Neću ići.
- Hoćeš. Ako ne odeš ubit ću te.
Lice joj je bilo bezizražajno, nije pokazivala nikakvu emociju. Jedina razlika bila je u intonaciji glasa. Odlučan i hladan, bio joj je glas.
- Moram uzeti svoje stvari.
- Ići ćemo zajedno.
Svanulo je. Tanka crta svjetlosti pojavila se na nebu. Stidljivo, iza oblaka.
- Hajdemo po tvoje stvari – reče Kazouko.
To je već pravi fašistički ton, manipulacija ljudima, pomisli Robert Childan. Unatoč svemu još uvijek mu nije djelovala opasno, toliko je manja od njega. Ipak ako je bila pet godina na obuci u Njemačkoj sigurno je vrhunski uvježbana. Ne bi poslali nekog bez veze.
Iziđu na hodnik i krenu prema njegovom kupeu. Razmišljao je o oružju. Sjeti se, iznenada, da u torbi ima žilet za brijanje. U njegovom kupeu bio je samo jedan putnik, stariji muškarac zamotan u šal do očiju. Drijemao je. Robert Childan podigne svoje torbe iz mreže za prtljagu. – To je to – reče. – Idemo natrag – naredi Kazouko.
Vrate se natrag, Kazouko izvadi mobitel. – Sad nazovi Watanabea – reče. – Čekaj, da operem zube. Suha su mi usta – reče Robert Childan. Ode u kupaonicu, izvadi pastu i četkicu. Drhtavim rukama iscijedi pastu, zatim u torbi napipa žilet. Dvaput četkicom pređe preko zubiju, izvadi žilet i stavi ga u usta, sa strane tik uz zube. Spremi pastu i četkicu u torbu i vrati se. Kazouko je još uvijek držala mobitel u ruci. – Jesi spreman? – upita. – Jesam – reče Robert Childan. – Hajde nazovi. Reci da si Amer i da želiš da ti potpiše knjigu.
Uzme njezin mob. Bio je uglavljen u drvenom okviru s izrezbarenim kukastim križevima. Na zaslonu je ukucala Watanabeov broj, trebao je samo pritisnuti dugme. Ovo je putovanje dugo kao život, pomisli Robert Childan i osjeti kako mu se žilet zabija u unutrašnjost usne šupljine. Krv mu naglo šikne.
Bože, jesmo li mi noćas uopće imali seks?, zapita se. Ne, to se nije dogodilo. Ili jest? Osjeti kako mu topla krv curi niz jezik. Nagne se nad mobitel. Prebaci žilet jezikom među zube i naglim joj pokretom presječe karotidu na vratu. Kazouko smalakše na pod u trenutku.



Rade Jarak
Pročitano 567 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com