KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Proza arhiv
9.1.2012
Intercity Night Line 3





Treći dio


- Ima li tople vode? – Kazouko uđe u kupaonicu i odvrne slavinu. Na slavini je bilo leda. Cijevi se uznemire, protresu i uskoro poteče mlaz. Stavila je prst ispod i malo pričekala. – Evo je, topla – reče. Očito je negdje u vagonu bio kotao koji je osoblje zagrijavalo.Vruća voda šikne kroz poluzaleđene cijevi. Robert Childan je rastreseno gledao Kazouko, još uvijek je mislio na knjigu, jer Watanabe je stvorio vrlo interesantan svijet, pravedniji svijet, činilo mu se. – Odi ti, prvi – reče Kazouko. – Stižem – prene se Robert Childan. U kupaonici se jedva mogao okrenuti. Pod je bio drveni sa okruglim ispustima za vodu. Uz vanjsku stranu nalazila se kada, bijela, keramička, puna skorene prljavštine po rubovima. Voda koja ju je polako punila bila je zeleno plave, metalne boje. Na okviru prozora iznad kade uhvatila se tanka korica leda. Sa strane bila je pričvršćena vješalica za ručnik i odjeću, ispod je stajao sapun i Kazoukina četkica za zube. – Sranje, nema svjetla - Robert Childan okrene prekidač ali bez ikakvog rezultata. – Ostavi vrata otvorena - reče Kazouko iz sobe. Dok se svlačio, para se uzdizala prema prozoru, vrlo brzo ga je sasvim popunila tako da se više nije vidjelo vani. Ne bez gađenja uđe u kadu. Ipak, voda je bila topla. Počne se trljati sapunom. Vlak je ritmički kloparao, čitava konstrukcija vagona zatresla bi se s vremena na vrijeme što je u kadi proizvodilo sitne valove.
Kazouko posegne ispod kreveta, uzme kožnu futrolu, otkopča je sa strane i izvadi violinu. – Odsvirat ću nešto dok se kupaš – reče. – Bach. Chaconna u de molu.
Uzme gudalo, uglavi instrument pod bradu i počne svirati. Robert Childan gledao je zaprepašteno iz kade. Zapravo, slušao je: glazba se miješala s bukom vlaka u pokretu, ali to joj nije smetalo, dapače davalo joj je stanovitu zvučnu podlogu. Pomalo škripavi zvuk violine nadvlada osjećaj hladnoće i Robert Childan mu se nakratko prepusti. Kako se unosila u sviranje Kazouko se počela naginjati u stranu i zatim naglo ispravljati, kao da joj tijelom prolaze nevidljivi valovi. Na trenutke, dok je svirala tiše dionice jedva se čula, a onda bi se naglo vratila, kao iz ponora, i nametnula dugim jecajima. Robert Childan uzme cigaretu, jer je bio ostavio paketić na rubu kade i zapali. Prepusti se glazbi otpuhujući dimove.
Polako, otegnutim tonovima Kazouko završi kompoziciju, a Robert Childan ugasi dopola popušenu cigaretu u vodi, iziđe iz kade i ovlaš se obriše. Ručnik zaveže oko pasa da ne bude sasvim gol. Kazouko spremi violinu u futrolu. – Sad ću se ja okupati – reče, a onda mu pruži novi ručnik.
- Gdje si naučila svirati? – upita brišući se. Hvatala ga je drhtavica.
- Išla sam u muzičku školu. U Tokiju… Molim te ne zaviruj unutra dok se kupam.
- Ne brini. Čitat ću knjigu.
- Brzo sam gotova.
Robert Childan se obriše, uzme knjigu i zavuče pod pokrivać, drhteći. Sjeti se da je zaboravio uzeti čaj koji je ostao na sklopivom stoliću do prozora, ali nije mu se dalo opet ustajati. Knjiga ga je jako zanimala. Listao je, tražio mjesto na kojemu je stao. Našao ga je i počeo pohlepno čitati: Watanabe je pričao o Europi, umjesto njemačkog Rajha, s vremenom je nakon Hladnog rata nastala druga megadržava, Europska zajednica. Gutao je stranicu za stranicom i potpuno unesen u čitanje nije primjetio da je Kazouko izišla iz kupaonice. Na sebi je imala samo frotirski ogrtač.
- Hej! Čitaš?
- Aha.
- Ugasit ću svjetlo – reče Kazouko i okrene prekidač.
- Ah – reče Robert Childan i zaklopi knjigu. Pod okriljem mraka Kazouko se uvuče u krevet. Nasloni mu glavu na grudi a ruku položi na rame. Tijelo joj je bilo toplo, još vruće od kupanja. U mraku je jedina svjetlost dolazila kroz prozor. S kreveta su mogli vidjeti Mjesec koji je obasjavao prugu, šume i bregove. Bio je skoro pun.
- Zanima te knjiga?
- Da. Povuklo me.
- Mogu ti je pokloniti.
- Hvala. Srce si… I taj pisac, Watanabe. Japanska vlada ga tolerira iako je u Njemačkoj knjiga zabranjena. Verboten.
- To mu je samo podiglo popularnost.
Kazouko ga počne milovati po grudima. Dotakla mu je erogenu zonu. Po kupeu su plovile mjesečeve sjene. Nakratko se učinilo da vlak sasvim bešumno klizi eterom. Robert Childan se protegne u krevetu. – Nego, zaboravio sam te pitati čime se baviš, inače u životu? – reče. – Psst… ne sada… - odgovori ona tiho i privije se uz njega. Podigne glavu i stavi svoje usne na njegove.




Rade Jarak
Pročitano 534 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com