KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Proza arhiv
6.1.2012
Intercity Night Line 2



Drugi dio



- I ja također putujem u Sapporo – reče Robert Childan.
- Kojim poslom? – sad Kazouko krene s pitanjima.
- Radim za bogatog kolekcionara iz Amerike. Idem u Sapporo da iz privatne zbirke otkupim jednu umjetničku sliku. Vrlo poznatu i skupu.
- A koja je to slika, ako smijem znati?
- Slika se zove „Djevojčica ispred kamina“. Autor je poznati evropski umjetnik Balthus.
- Ha. Na žalost slabo se razumijem u slikarstvo.
- Možda ti jednom prilikom objasnim.
- Jesi li ti Amerikanac ili Europljanin?
- Amerikanac. Ali dugo sam živio u Japanu.
Robert Childan zapali novu cigaretu, otpuhne dim i pritom pogleda na sat koji se nalazio na daskama iznad šanka, lijevo od kuhara. Službeni sat Japanskih željeznica, okrugli sa jednostavnim brojčanikom i malim logotipom kompanije na dnu. Bilo je jasno da je zauvijek stao. Na požutjeloj pozadini, upljuvanoj od muha, kazaljke su pokazivale vječnih dvanaest sati i trideset i sedam minuta. Osoblje je ignoriralo sat kao da ne postoji: nekada vrlo precizni, Japanci su pokazivali sve veći nemar prema točnom vremenu. A to je jako ljutilo Roberta Childana. On stoga pogleda na svoj ručni sat, tek toliko da se smiri, jer ga je neobjašnjiva promjena njihova karaktera skoro dovodila do ludila. Bilo je pet sati i tri minute. Bar je u to bio siguran.
Potom nešto smirenije pogleda Kazouko – A ti? Što ćeš u Sapporu? Živiš li tamo?
- Ne. Idem… poslovno.
Upravo kad je htio da je upita kakvim se poslom bavi, konobar im pruži preko šanka tanjur s pečenim kabo korjenom narezanim na kriške. U pola pokreta ugleda gusjenicu, zgnječi je svojim debelim palcem i obriše ga o prljavu pregaču.
-Ej… stani! – vikne Kazouko, ali bilo je kasno. Ubio ju je točno na pola puta. Od crne plišane životinjice ostala je samo žuta mrlja na šanku.
- Šteta. Propala nam je oklada – reče Robert Childan.
- Baš šteta. Zanimalo me tko će dobiti.
Nakon kraće tišine Robert Childan ulije sake u obje šalice i oni nazdrave.
- Što da se gužvamo ovdje… osim toga i gadno smrdi taj dim – reče Kazouko. – Idemo u moj kupe. Imam zeleni čaj i sake… pa što voliš uzmi.
- Dobra ideja. Važi – složi se Robert Childan.
On krene platiti, ali djevojka iz torbice izvadi poveći svežanj novčanica. – Čekaj, ja ću – reče. – Koliko košta? – upita konobara. – Pa, bar da malo i ja pripomognem – reče Robert Childan. – Nije potrebno, drugi ćeš put – ona odgovori i plati. Pritom ostavi solidnu napojnicu, što nije promaklo Childanu.
Na povratku kroz vagon gužva je bila čak i veća, Robert Childan zaobiđe jednu grupu bučnih putnika koji su stajali i točili sebi viski iz boce, zatim se odvoji od Kazouko te prođe pored peći koja je u sredini oko metalnog cilindra isijavala crveni plamen. Osjeti kako mu toplina prožima čitavo tijelo. Ponovo susretne Kazouko na izlazu iz vagona. S naporom gurne drvena klizna vrata i oni zajedno iziđu. U prostoru između vagona bilo je hladno i vrlo bučno. Komad lima kojim su bili zakrpali jednu veću rupu otpao je i držeći se na komadu žice kloparao kao lud. Kroz rupu nahrupi ledeni zapuh vjetra i umalo zbaci Kazouko šubaru s glave. Oboje brzo pređu u susjedni vagon.
Ona se zaustavi pored prvih vrata i izvadi ključ iz džepa. – Ovdje – reče – imam spavaća kola.
Otključa vrata, gurne ih u stranu i upali svjetlo u kupeu. Nekoliko camel cricketa bilo je na tlu, pored podne grijalice. Čim se upalilo svjetlo kukci se razbježe na sve strane, brzo trčeći na svojim tankim nožicama.
Kupe je bio uzak. S desne strane stajao je krevet u drvenom okviru, nasuprot uzglavlju prozor, a s lijeve bio je mali ormar i još jedna vrata koja su vodila u kupaonicu. – Tu imaš piće – reče Kazouko i otvori ormar, u jednom pretincu bio je minibar. Zatim skine šubaru i kaput. Unutra je bilo za nijansu toplije nego na hodniku te i Robert Childan skine kaput i sjedne na krevet.
- Što to čitaš?
Na krevetu je stajala knjiga. Uzme je i otvori.
- Zatvorenog čovjeka.
Knjiga je bila vrlo popularna, probila je sve rekorde čitanosti. Robert Childan je čuo za nju.
- Hoćeš li sake ili zeleni čaj?
- Zeleni čaj.
Kazouko ulije piće i sjedne na dno kreveta. Bila je jednostavno odjevena, uska siva majica s izrezom koji je otkrivao njezin vrat i ključne kosti i tamne traperice uvučene u čizme.
- Da, čuo sam za knjigu. Pisac je vrlo popularan, a zapravo je disident… Kako se ono zove? Watanabe, jest – reče Robert Childan i dalje listajući. – O čemu se radi?
- To je alternativni svijet. Polazi od pretpostavke da se nešto u prošlosti dogodilo drukčije. Ova knjiga pretpostavlja da su u ratu pobijedile Amerika i Britanija. Kakav bi onda bio svijet!... U toj knjizi nismo mi bacili atomsku bombu na San Diego, nego Amerikanci na Hiroshimu.
- Pobjeda Amerikanaca, kao izvrnuta rukavica povijesti.
- Možeš mislit, da je truli imperijalizam pobijedio kako bi tek onda bilo. Plutokracija, vlast bogatih. Da su oni pobijedili mislili bi samo na to kako da zgrnu što više novca. Ta viša klasa… Amerikanci i Britanci nikad ne bi dozvolili javne radove, socijalne reforme – reče Kazouko i otpije. Sebi je nalila sake. Potom se ispruži na krevetu gipko poput mačke. Robert Childan je idalje zamišljeno listao knjigu, čitao je. – Baš me zanima – reče ne dižući pogleda sa slova.
- Bomba bačena na Dago jedan je od najvećih zločina u povijesti čovječanstva, pored onih klanja koje su napravili Nijemci. Svinjarija koje su radili u Africi.
Vlak se zatrese i Kazouko se nasloni na Childana. – O! – reče i stavi mu ruku na grudi. I dalje je čitao sjedeći na krevetu oslonjen na lakat.
- Čekaj, čekaj… slušaj ovo – reče. – U Americi je problem obojenih bio riješen do 1950. godine. Bijelci i crnci su živjeli i radili i jeli rame uz rame, čak i na američkom jugu. Drugi svjetski rat je okončao diskriminaciju… - pročitao je naglas.
Kazouko se uspravi, sjedne i počne skidati čizme. – Watanabe nije nešto naročito pametan. Pabirčio je, skupio po malo sa svih strana i eto ti knjige – reče potežući patent zatvarač na unutrašnjoj strani čizme.
- Kina se s vremenom nametnula kao svjetska ekonomska sila… nevjerojatno.
- Hajde, prestani čitati – reče Kazouko i legne pored njega, bila je toliko sitna da su bez problema oboje stali na uski krevet. – Ali kad me zanima – reče Robert Childan. – Ja ću ti ispričati, ne možeš knjigu pročitati za jednu noć – Kazouko se mazno privije uz njega.
- Amerika bez diskriminacije. To što je radio Bormann kao upravnik njemačkih okupacijskih snaga i njegova marionetska vlada nije bilo dobro.
- Vrati se u stvarnost – reče Kazouko. Sad je već jednim dijelom bila na njemu. Kroz svoj vuneni džemper osjećao je njezine malene grudi. Sklopi knjigu i odloži je na pod pored kreveta. Bože dragi, nikad u životu nisam bio s ljepšom ženom, iznenada shvati Robert Childan.
Spusti se na jastuk i ona ga poljubi, nježno. Zubi im se nakratko dodirnu. Zagrlio ju je. Stavila mu je ruku na rame. Dlan joj je toliko malen, manji od njegovog ramena.
Iznenada ona odmakne glavu. – Zaudaraš… na dim od prženja i ribu… Oboje smrdimo – reče i digne se s kreveta. – Hajde da se okupamo. Duga je noć, imamo vremena. – Dobro – složi se Robert Childan.


Rade Jarak
Pročitano 512 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com