KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Proza arhiv
2.1.2012
Intercity Night Line


Prvi dio
(„steam punk“ novela)




Vlak je konačno krenuo sa stanice iz grada O. u provinciji Aomori, ostavio je za sobom grad, oronule tvornice u predgrađima čiji je čađavi dim parao kristalno čisti ledeni zrak, zidove sklepane od zahrđalog lima i srušene plotove, te ušao u snijegom zametenu pokrajinu. Robert Childan čim se smjestio u kupeu i odložio torbe, stresavši se od hladnoće uputi se ne skidajući kaput prema vagonu za ručavanje. Prolazeći hodnikom nije mogao izbjeći da ne pogleda kroz prozor: iako su rižina polja bila prekrivena čistim snijegom i blještava, izgledalo je da će mrak pasti za otprilike pola sata. Ponegdje, mogle su se vidjeti tužne, usamljene siluete kaki stabala, čije su krošnje bile pri vrhu još uvijek pune trulih zagasitih plodova koji još nisu otpali ili ih seljaci jednostavno nisu mogli doseći. Vlak je imao samo tri vagona, Robert Childan bio je u srednjem, vagonu prvog razreda, pozadi je bio drugi razred a ispred vagon restoran. On nastavi naprijed i uđe u hladni i bučni međuprostor između vagona.
Široka klizna vrata bila su od tankog drva, od zime i starosti popucala uzdužno, tako da se iz međuprolaza kroz te pukotine, kao kroz nekakve uzdužne bore, mogla nazrijeti crvena svjetlost iz vagona za ručavanje. Robert Childan gurne klizna vrata u stranu, ona zapnu u ležištu, te on opet gurne snažnije i vrata se otvore tek toliko da se uspio postrance provući.
Unutra je bila gužva i Robert Childan se teško probijao prema šanku koji se nalazio na drugom kraju, odmah iza lokomotive. Vagon je bio čitav od drva. Na sredini su stajale dvije okrugle željezne peći marke „Korona“, udaljene nekih desetak metara jedna od druge. Izbliza su jako grijale i nije se moglo dugo stajati pored njih, ali je toplina slabije dopirala u udaljene dijelove vagona. Iako su to snažne petrolejske peći drvena konstrukcija vagona bila je puna sitnih rupa, pukotina, loših spojeva, na krovu i na bočnim stranama, a naročito uz prozore, otkuda je ulazila ledena struja vjetra tako da su svi putnici bili u kaputima.
S lijeve strane bila su tri široka, za vlak sasvim neprikladna stola, za koje je moglo sjesti po šestoro putnika. Sva mjesta bila su zauzeta. Iznad stolova sa stropa visile su svjetiljke u lusterima od bambusa, također neprikladne jer su se jako ljuljale ako bi se vlak zatresao, ili malo nagnuo u zavoju. Zdesna, nalazio se uzdignuti podij prekriven prostirkom od trske, tu su također bila tri niska stola u „japanskom stilu“ oko kojih su ljudi sjedali nogu podvinutih pod tijelo, ili ležali. I tu su sva mjesta bila zauzeta. Jedna je baka čak spavala pored stola, ispružena na prostirci i zamotana u deku, na glavi je imala vunenu kapu, a na nogama debele čarape.
Pored onih koji su sjedili i uglavnom jeli ili čitali, dosta je ljudi stajalo, tek je na šanku bilo malo više mjesta, možda zato jer je kuhar pržio ribu i muzgavce, od čega se širio težak zadah i dim koji je štipao za oči. Robert Childan ipak odluči da se probije do tamo jer nije imao drugog izbora. Krene polako, zaobilazeći ljude, uskim prolazom pored prostirke u „japanskom stilu“ pazeći da nekog ne trkne laktom ili stane na nečije čizme, jer je obuća bila odbačena ispred.
Nekako se probije do slobodnog mjesta na šanku. Mjesto je bilo točno ispred kuhara koji se bakćao oko zagorjele tave, dim je bio težak i smrdljiv, ali bilo je to ipak kakvo takvo mjesto. U pozadini iza štednjaka daske vagona bile su izlizane i potpuno crne, nešto dalje prema vratima za osoblje koja su vodila prema lokomotivi, iz nekog razloga bile su zamijenjene novima koje su bile nešto drukčije boje, što je bilo vrlo ružno za vidjeti, kao šaka u oko. Robert Childan naruči sake i pržene muzgavce i kuhar mu ih uskoro baci s tave na tanjur.
Nakon što je pojeo, teško žvačući krakove, oslobodilo se jedno bolje mjesto na šanku. Putnik do njega plati svoju mizo juhu, odvoji se od šanka i otiđe. Robert Childan brzo se prebaci na njegovo mjesto noseći preostali sake u keramičkoj šalici. Nekoliko drugih ljudi pokuša također zauzeti to mjesto, ali on je bio najbrži. Sad je bio na solidnoj poziciji, skoro na kraju šanka. Na zadnjem mjestu stajala je neka djevojka.
Robert Childan zapali cigaretu. Otpuhujući dimove stane pažljivo gledati oko sebe. Krov vagona bio je također od golih dasaka ojačan s nekoliko tanjih poprečnih greda. Mjestimice je bio prekriven mrljama vlage, a naročito su bile ružne mrlje gdje je nekada kapala voda a sad su ih uspjeli osušiti, pa su na tim mjestima ostali smeđi koncentrični kolubari, poput krugova od znoja na odjeći.
Između drvenih daski na šanku izmili crna gusjenica nalik na nekakvu iznimno malenu plišanu igračku i zaputi se, vrlo sporo, pored pepeljare prema torbici djevojke koja je stajala pored Childana. Činilo se da će gusjenica stići do torbice, međutim, malo crno stvorenje naglo se zaustavi. Djevojka ju je također primjetila. – Kao da se koleba – reče Robert Childan. – Ne zna hoće li tamo ili ovamo. – Mislim da će preći na moju stranu – reče djevojka. – Hm, nisam siguran - nastavi Robert Childan. Crna gusjenica bila je otprilike na pola puta između njegove pepeljare i lakirane djevojčine torbice. – Da se kladimo? – predloži djevojka.
Sad je pažljivo odmjeri. Nosila je sivi kaput postavljen krznom i manju šubaru na glavi. Oštra kosa počešljana u stranu bacala joj je sjenu na lice. Bila je manja od njega i mršava, možda je imala nekih pedesetak kilograma zajedno s kaputom.
-U sto yena? – reče Robert Childan. – Sto pedeset – odgovori ona. Kao da ih je čula i zainatila se, gusjenica se ukopa na pola puta i – ni makac. Oni naruče još jedan sake, konobar im ga pruži u glinenoj posudi od dva decilitra, nalik na čokanj. – Kako se zoveš? – upita Robert Childan. – Kazouko – reče djevojka.
- A gdje putuješ? – nastavi ispitivati Childan. – U Sapporo – odgovori ona. I dok su polako tonuli u razgovor, napolju spustio se mrak. Kondukter je upalio veliko stropno svjetlo koje je na predmete i lica bacalo zagasite odsjaje.

Rade Jarak
Pročitano 656 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com