KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Kritika arhiv
7.11.2011
Pjesma košnice


Pjesma košnice, Frode Grytten
(Zagreb, Naklada MD, 2004.)

U malenoj životnoj sredini manevarski prostor ljudske ludosti je uzak, pa se ona gomila, koncentrira, komeša i odbija udarajući o stjenke kalupa lokalne zajednice, odzvanjajući pri tom toliko glasno da svi (ako žele) bivaju svjedoci. Norveški pisac Frode Grytten pokazao je upravo to u svom romanu Pjesma košnice- da je moguće u malenom, zabačenom industrijskom gradu pronaći priče jednako nevjerojatne, čak i čudnije od onih kakve očekujemo pronaći u velegradu, samo treba razgrnuti talog svakodnevnice, zagrebati ispod i dobro poslušati/pogledati posebnost mjesta u kojem se boravi, pružiti mu šansu, pružiti sebi šansu- tako jedna od junakinja iz romana napušta rodnu Oddu i odlazi u New York potražiti živost i život, o čemu dobivamo samo osnovne (dovoljne) podatke, ali slika koju nam autor prikazuje pri dolasku djevojke kući u posjet roditeljima, priča koju smješta u jedan od dvadeset i četiri stana Građevine, kako naziva stambeni blok s četiri ulaza s po šest stanova, a s kojim su i sve ostale priče neraskidivo povezane, ta slika i taj stambeni blok mogao bi biti jedan od onih na križanju Sedme i Dvadeset i treće ulice u New Yorku, ali jednako tako mogao bi biti (i jest) blok/zgrada/neboder/kuća u kojoj mi (čitatelji) obitavamo.

U onome što bi netko okarakterizirao monotonijom i oskudicom izbora Grytten se postavlja na mjesto marljivog opažača koji otvara sva svoja osjetila da primi priče koje se pred njim ispisuju i istodobno širom rastvara prozore svojeg uma kroz koje nezadrživo navire sve ono pohranjeno u datotekama svakodnevice mjesta u kojem je odrastao, samo sada premazano slojem posebnosti, vrijednosti, filtrirano drugačijom, zavrnutom percepcijom. Grytten kao da se odjednom nasmijao jer je otkrio tajno, prašinom prekriveno, dugo čuvano puce u svom gradu i bez oklijevanja pružio prst i pritisnuo ga- na prstu je ostala prašina, a na površini puceta otkrio se natpis PLAY. Odjednom je stara Odda piscu postala jukebox iz kojeg je odabrao dvadesetak pjesama od kojih je napravio soundtrack rodnog mjesta. Rečenice u romanu Pjesma košnice savršeno su pozicionirane, na stranicama vlada promišljeni sklad, repetiran ples misli kojima autor, dok u pozadini glasno svira Morrissey, ubada kao žalac, a omamljujuća mirnoća i utrnjenje koje čitatelj osjeti prepustivši se pripovjednom toku zadržava pažnju iz jedne u drugu izloženu sudbinu.

Junacima Gryttenova romana sudbine su isprepletene, podudaraju se mjesta na kojima piju, žene s kojima spavaju, putovi kojima koračaju, apsurdi (ili slučajnosti) u koje upadaju, a sve ih kao na ljepenku uhvaćene dodatno još povezuje stara Građevina, košnica iz koje je pisac kao nasumce izdvojio pčele da bi promotrio njihov let, poslušao njihovo zujanje, zabilježio njihove kontakte. Pjesma košnice tako je (poput meda) majstorski, do najsitnijeg detalja izbrušena (pisana 4 godine) oda piščevoj Oddi, gradu u kojem je svakodnevica isprekidana iskrenjem čestih izleta van okvira, odlazaka u nepoznato kojem, u uvjetima života kakvi su u tom gradu u blizini fjorda, postaje gotovo nemoguće odoljeti.

Čitajući roman Pjesma košnice čovjek osjeća zadovoljstvo i sreću što svoje vrijeme može posvetiti čitanju tako (jako) dobre knjige.

Piše: Marijo Glavaš
Pročitano 1056 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com