KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Kritika arhiv
15.9.2011
Božanska šutnja






Shusako Endo, Šutnja, Profil, Zagreb



Teškoće sa shvaćanjem feudalnog Japana


Ostavimo po strani historijski i hermeneutički problem koji se otvara prilikom pokušaja razumijevanja Japana, tradicionalnog ili modernog, bez razlike. To je stvar specijalističkih studija, a ovdje je naša skromna namjera tek približiti se romanu "Šutnja". Prevladavajuća slika o feudalnom Japanu otkriva surovost ondašnjeg svakodnevnog življenja. Ovo se pak u umjetničkom diskursu interferira i polarizira s visoko esteticiziranom i romantiziranom slikom karakterističnih likova tradicionalnog Japana: samuraja, gejše ili meditativnog budističkog redovnika. Jedno potrebuje drugo da možemo napraviti korak ka shvaćanju japanske težnje čistoći, redu i oslobođanju u pročišćenju od suvišnosti, bilo to u interijernom minimalizmu ili u meditacijskoj redukciji svijesti. Višeslojna uvjetovanost zasigurno stoji iza svake duhovnosti, pa je tako i u japanskom slučaju. Škrtost zemlje, tradicionalna azijska grubost i okrutnost klasnih/kastinskih odnosa, nesumnjivo je učinila svoje. Međutim, važne cigle u izgradnji japanske snage i posebnosti čini simbiotički odnos spram prirode kao izvora mogućnosti shvaćanja psihe čovjeka i uspostavljanja moralnosti. Uz to ide sinkretistički, tolerantan pristup religijama (poglavito: shinto i budizam). Sve ovo vrhuni se u sebepoimanju koje se stalno vrti oko glavne osi referencijalnog kruga istočnjačke duhovnosti: shvatiti prolaznost i ništavnost.

U romanu "Šutnja" stoje pasusi koji naglašavaju da mnogobrojni japanski seljaci žive i umiru poput stoke, hrane se krumpirom i rotkvicom, kopaju korijenje pa ga jedu, a samo najbogatiji u Tomogiju jedu rižu dvaput godišnje. "Kad vidite kako je ova zemlja obrađena sve do visokih obronaka planine koja gleda prema moru, ne dojmi vas se toliko njihova neumorna marljivost koliko okrutnost života koji su naslijedili". Tako živjeti, pri tome stvarati, može se samo ako imaš dovoljno snage da se pronalaziš i istrajavaš u produbljenom shvaćanju ništavnosti. Naravno, bez obzira na ovakve socijalne okolnosti, ključni moment koji intenzivira sebedoživljaj u takvom okružju dolazi iz duhovnosti budizma: Ništa iz Ništa u Ništa ide.



Susret kršćanina s Japanom



Dimenzija koju nam posreduje Shusako Endo izrazito je intimistička, egzistencijalna. To je svijet kršćanstva koji se pounutruje, uzdrman do paradoksa pred japanskom zbiljom što ga stavlja na golemu kušnju smislenosti. Sve postaje upitno: kako misionarstvo tako i vjera u Boga. Misionarstvo se nekim Japancima čini "kao izmamljivanje ljubavi silom", a problematizirana je naravno i disparatnost kultura: "kršćansko učenje ne koristi Japanu". Ipak, autor Endo naginje tome da u moru rascjepa i kriza sačuva mogućnost čiste, istinske slike kršćanstva i kršćanskih otaca koji su u najiskrenijoj namjeri došli u daleku zemlju: Proganjani, zlostavljani i ubijani, navješćuju Evanđelje. Ljudskost i blagost kršćanskih misionara, toplina kojom zrače u suprotnosti spram budističkih redovnika, zatekli su japanske seljake: "Prvi put upoznali su ljude koji se prema njima ponašaju kao prema ljudskim bićima". Ipak, kada se dodirnu različiti svjetovi nepovjerenje i čuđenje često prevladava pred upuštanjem u otkrivanje duhovnog bogatstva Drugog. To je u temelju prikazbe "Šutnje". Stoga, ovdje su šutjeli i putovi duhovnosti, zamijenjeni "ljudskim, odveć ljudskim".

Za razliku od budizma koji je začudno manjkavo prikazan, zapravo je upečatljiv napor autora da prikaže istinske traume kršćanske duhovnosti, čežnju ozbiljnijem pristupu svijetu i životu. Medvjeđa uslugu se čini kršćanstvu ako ga se prikazuje u idiličnim slikama i tek kroz propovjedni štimung. Ovdje se ide u srž nekih dvojbi, a čini se da je pitanje zla i patnje kamenčić koji je najdulje žuljao kršćanske teologe. Njegovo vađenje zbog lakšeg hoda kroz ovaj svijet s Evanđeljem na usnama riješeno je na način da se od ovoga sačinila jedna akademska disciplina: teodiceja. Koliko je ona plodonosna i uopće moguća ostavljam po strani, ali da je udaljena od iskustva zbilje, to je per definitionem tako: u pojmove ispreparirana stvarnost, koja jedino može pokazati da bi vjera u Boga trebala biti življena, a ne stvar katedarskog nauka. Marija Terezija je trpjela od sumnje u Boga i transcendentni smisao, budući da je živjela u blizini poniženih, osakaćenih, gubavih, gladnih i pregladnih, beskućnika i zaboravljenih od svih, u bolesti i muci. Jedna od njenih meditacija pred kraj života kaže: "Ako ima Boga...". S tim u svezi lebdi mi pred očima slika pape Ivana Pavla II, kada pred televizijskim kamerama kazuje Mariji Tereziji: "Sve ih spasi". Pri tome se papa nekako čudno nasmiješio, možda s malo ironije u kutu usne, s malo poze, malo samodivljenja dok se slika s ovom patnicom, pa žuri na nove susrete, nova rukovanja s uglađenim moćnicima ovoga svijeta. Kršćanske crkve, kao naravno i mnoge druge, imaju problem što su odveć elitizirane, teologizirane i svakovrsno udaljene od direktnog bivanja u patnji i siromaštvu mnogih ljudi.

Krleža je o papinskoj ulozi rekao slijedeće: "Kad bi Sveti Otac imao toliko smionosti da krene sa prosjacima, da se postavi na čelo mrtvih i ranjenih, bijednih i prognanih, i da s njima krene, da spava po stepenicama svojih hramova i da se hrani od milostinje, da hoda u prnjama, zaustavio bi ovo ludilo, kao što mravi mogu da zaustave lokomotivu". Stoga, roman "Šutnja" snažan je i zbog toga što se upravo u njemu pokušava slijediti tradicija življenog, stradalačkog kršćanstva, a ne zatvarati se u kule bjelokosne.



Tko zapravo šuti?


Pri kraju romana navode se Isusove riječi: "Nisam šutio. Patio sam zajedno s tobom". Ipak, nad mladog portugalskog misionara u Japanu, oca Sebastiana Rodriguesa, nadvio se strašan oblak sumnje, on ne može pojmiti zašto je Bog udijelio tako teško breme kršćanima, zašto su stavljeni na prestrašne, jobovske kušnje?

Da Bog šuti, to se čisto racionalno ne može ustvrditi niti pojmiti. Također, nejasno je niti kakav govor, tj. kakva djela bi se trebala događati da ovaj svijet bude uistinu prepoznatljiv kao trag Božji. K tome, božja patnja je također nejasna u postulaciji čistog transcendentnog bića. Uvučemo li tu u diskurs jedan mistički okvir trajne Isusove su-trpnje, po mom shvaćanju tako se zaobilazi vjera u uskrsnuće. Stoga, smatram da je primjerenije zaobići slične teologizirajuće konstrukcije u susretu s riječima iz ovog romana, pripisanim Isusu. Na djelu je mrvica autorove egzaltacije, budući da nije pronašao primjeren modus ustrajavanja u vlastitoj "šutnji". Ostajemo li duhom u Japanu, moguć je i okret u haiku:



Koliba u proljeće

Ništa u njoj

U njoj je sve

(Sodo)





Piše: Željko Senković
Pročitano 1179 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com