KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Kritika arhiv
17.2.2011
Riječi kupuju zločine koje ćeš počiniti




Riječi kupuju zločine koje ćeš počiniti
Irena Delonga

(Nagrada Goran za mlade pjesnike za 2010. godinu)

Dalmatinsko zaleđe jedan je od krajeva Hrvatske koji još uvijek posjeduje dozu rudimentarnog ustrojstva društva s tri istaknute odrednice: otac je glava i šaka obitelji (patrijarhat), majka čuva djecu, kuha i pere, Bog je iznad svega. Danas su ove odrednice značajno razvodnjene u usporedbi s prethodnim desetljećima, ali prisustvo im se ni u jednom trenutku ne može u potpunosti zanijekati. U zajednici koja funkcionira po ovim načelima postoji ono što je normalno, što bi trebao biti ispravan put pojedinca koji se formira u čovjeka i što se, naposlijetku i očekiva (završit ćeš školu, zaposliti, udati se/oženiti, roditi/praviti djecu, biti uslužna domaćica/muškarac). Ljuštura koja se stvara oko fizičkog i duhovnog vidokruga pojedinca u ovakvoj sredini zna u jednom trenutku postati gadno uska. Ponekad postoje i pukotine, a pojedinac se ne odvaži proviriti, zbog straha se ne usudi izaći van zadanih okvira oraha jer bi ga drugi orasi mogli riječima, očima, radnjom odbaciti kao truli izdanak. U okruženju kakvo što je opisano izdići se i učiniti nešto drugačije, usuditi se pogledati kroz pukotinu, razmišljati i djelovati van ljušture, progovoriti glasnije kad te nitko ne pita, viknuti, reći što misliš, da postojiš, da jesi i to onako kako ti želiš, a ne kako ti se kaže ravno je hrabrosti slijeđenja Sartreova naputka o odbacivanju sobe, obitelji, grada, svega što te okružuje zbog uskoće, zbog pogubnosti na razvoj duha.

Irena Delonga (Sinj 1984.) zbog svog je uzdizanja i snage pjesničkog iskaza u pjesmama sabranima u zbirku Riječi kupuju zločine koje ćeš počiniti zasluženo dobila nagradu Goran za 2010. godinu čime nipošto nije stavila točku na svoje pjesničko stvaralaštvo, iako je Goran iznimno značajna nagrada koju mladi pjesnik u Hrvatskoj može dobiti, već je svojim djelom i nagradom glasno poručila: tek sam se zagrijala!

Na samom početku zbirke, Irena u pjesmi Treća sreća kaže da je shvatila da ništa nije na njoj da promijeni, ali, čitamo u nastavku , kad legne u krevet ona guta žilete, ne može spavati čovjek kojemu grlo krvari od vriska kojeg ne može progutati, od zapovijedi stvarima (situacijama, osjećajima) koje se ne pokoravaju. Ono što ima reći to i kaže, bez oklijevanja i epitet ženske poezije koji joj pridjevaju nosi s ponosom, jer tako i piše, snažno, ne ženskasto kako su znali reći, nego ženski s mudima (što nije usporedba s muškim pisanjem, uostalom, sama Delonga često je puta na pitanje kako bi definirala svoju poeziju odgovorila da ne dijeli poeziju na mušku i žensku, ta podjela joj je strana, već piše poeziju. Točka.).

Irena pjesmama dovodi na čistac stvari koje su ostale nedorečene, prepire se i miri, pojašnjava, meko hoda i razbija stakla. Stihovi su njen smiraj i ljutnja, bijes i oproštenje. Ona pamti- stvarima u torbi, srcem, glavom i onda sve to stavlja na papir. Bijeli papir, ne nebo, mjesto je posljednjeg suda i na njemu će svojom rukom, slovima (kojima će u pjesmi Prestati je lako reći da su kurve jer joj nisu pomogla), trajnošću će, a ne nepostojanim oblacima, svojim džinovima, nesretnim ljubavima napisati: teško opraštam /neispunjena obećanja ili na drugome mjestu i vjerujem u nadu, ili mamurluk ima okus nedostajanja ili ne možeš razapeti ljubav/koje nema, ali će samo malo dalje, u jednoj od svojih bezimenih pjesama, jasno dati na znanje da se njeni stihovi čitaju kao cjelina, da oni nisu jedna izdvojena riječ ili stih, nikakva ženskasta poezija, nego artikulirani iskaz nepodređenosti:

sad sam jaka i nimalo meka/motam duhan kao bradati Turčin/rakijama od meda, imele i šljive/ispirem umišljene ljubavi/kad hodam, korak mi je vojnički/i tuče asfalt kao psovka.

Zbirka Riječi kupuju zločine koje ćeš počiniti ispisuje počinjene zločine (dopuštene zločine, jer autorica priznaje jednim stihom: previše vjerujem u riječi), razrješava s njima što je ostalo neriješeno i daje zvuk snažnog bata koraka i psovki kojima Irena Delonga stupa naprijed, ide dalje. Glas koji je dobio lovoriku Gorana nije utihnuo, Irena piše nove pjesme, u Splitu organizira i vodi pjesničke večeri (Rječilište) i svakim novim danom pokazuje koliko je istine i odlučnosti u uzdizanju od kojeg ne odustaje i potvrđuje da je ona baš to, snažna žena, pjesnikinja.

A negdje iz prikrajka, ili gdje li je već sada, kao da je gledam, Vesna Parun se smješka, jer vidi da je ostavila poeziju u jako dobrim rukama.
Piše: Marijo Glavaš
Pročitano 1872 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com